Piše: mr. Emina Šabeta
Riječ Er-rehn je arapskog porijekla a znači trajnost, postojanost. Također, često se riječ Er-rehn prevodi kao zadržavanje, zatočenje ili čuvanje. Šerijatski pravnici pojam Er-rehn su definisali kao robni predmet koji ima šerijatski priznatu vrijednost i može se dati kao garancija za vraćanje duga. Taj robni predmet treba da posluži u slučaju nevraćanja duga, da se iz njega namiri dug ili jedan dio duga, odnosno ostatak duga.Drugim riječima, zalog – Er-rehn, je osiguranje da će se određeni dug ili pozajmica vratiti u određenom roku, a u slučaju da se u dogovorenom periodu otplate, pozajmica ili dug ne vrati, namirit će se od onoga što je uzeto u zalog.
Lice koje je vlasnik založenog predmeta, dužnik ili onaj koji je uzeo pozajmicu na osnovu zaloga naziva se Rahin. Lice koje je dalo zajam a uzelo predmet u zalog naziva se Murtehin. Založeni predmet naziva se Rehn. Zalog je sa šerijatskog aspekta dozvoljen, a potvrđen je Kur'anom, Poslanikovim s.a.w.s. sunetom i ulemanskim konsenzusom.
U Kur'anu Allah dž.š. kaže: „ Ako ste na putu, a ne nađete pisara, onda uzmite zalog. A ako jedan kod drugog nešto pohranite, neka onaj opravda ukazano mu povjerenje i neka se boji Allaha, Gospodara svog.“ (EL-Bekara ,283).
Zalog kao oblik osiguranja određenog prava, dozvoljeno je uzeti kako na putu, tako i u mjestu stalnog boravka. Islamski učenjaci su saglasni o dozvoljenosti i propisanosti zaloga.
Postoje određeni uslovi koji moraju biti ispunjeni za ispravnost ugovora o zalogu, a to su: razum, punoljetstvo, da založeni predmet bude prisutan u vrijeme zaključenja ugovora, da onaj koji uzima zalog ili njegov opunemoćenik preuzme založeni predmet. U zalog se može uzeti utrživa imovina odnosno imovina koja se može prodati i koja ima tržišnu vrijednost.
Ugovor o zalogu ima za cilj osiguranje vraćanja duga. Založena stvar ne može biti predmet zarade ni profita. Dakle, zajamodavcu nije dozvoljeno da se koristi založenim predmetom, pa i onda kada ima dopuštenje uzajmljivača. Razlog zabrane je što u slučaju korištenja zaloga, korist koju on donosi predstavlja – kamatu, a kamata je u islamu izričito zabranjena.
Ovaj propis vrijedi u slučaju kada zalog nije životinja, ni jahaća ni muzara.U slučaju kada je zalog životinja, jahaća ili muzara, zajamodavac ima pravo koristiti zauzvrat troškova koje ima oko te životinje. Ako oko te životinje vodi brigu i hrani je može imati i od nje koristi. Brigu o zalogu i troškove njegova čuvanja i vraćanja snosi vlasnik zaloga.
Vlasnik zaloga, odnosno lice koje je uzelo pozajmicu na osnovu zaloga, nema pravo od povjerioca (davaoca zajma) tražiti zalog u povrat dok ne vrati dug. Međutim, povjerilac ima pravo vratiti zalog kada on želi.
Kada dođe rok za vraćanje duga (pozajmice), ako dužnik nije izvršio otplatu odnosno vratio dug, povjerilac (davaoc zajma) ima pravo prodati zalog i namiriti dug, a ono što pretekne vrati će vlasniku zaloga, a ako od prodaje zaloga ne namiri sav dug, ostatak i dalje ostaje na dužniku.
Zaključivanje ugovora
Ugovor o zalogu zaključuje se ponudom i prihvatanjem. Kao što je naprijed rečeno, pod zalog se može uzeti samo utrživa stvara, tj. stvar ili predmet koji se može prodati. Izuzetak od navedenog jesu nedozreli usjevi i plodovi koji se trenutno ne mogu prodati, ali ipak mogu poslužiti kao zalog. Povjerilac duga ima pravo od dužnika tražiti da mu vrati dug čim istekne dogovoreni rok.
Vraćanjem duga, dužnik stiče pravo povrata zaloga od zalogoprimca, a ukoliko ne vrati, zalogoprimac ima pravo svoj dug naplatiti od vrijednosti onoga što je uzeo kao zalog, bilo putem prodaje i stavljanjem u stvari promet, bilo putem investicije.
Ako od prodane (založene) stvar uzme više od iznosa duga, razliku će vratiti dužniku (vlasniku zaloga), a u slučaju da iznos bude nedostatan za pokriće dospjelog duga, dužnik je obavezan nadoknaditi povjeriocu duga razliku.
Zalog nije validan u slučaju da zalogodavac (dužnik) uslovljava zalogoprimcu (povjeriocu duga) da stvar datu u zalog ne može prodati čak ni u slučaju kada istekne rok za vraćanje duga, jer zalog u tom slučaju gubi svoj smisao. Isto važi i u slučaju kada zalogoprimac (povjerilac duga) uslovljava davaocu zaloga (dužniku) da stvar data u zalog postaje njegova u momentu kada istekne dogovoreni rok za vraćanje duga. Ovo potkrepljuje hadis Božijeg Poslanika s.a.w.s koji glasi: „Ne sprječava se vlasnik da ima pristup založenoj stvari. Njemu pripadaju prihodi od nje on za njeno održavanje snosi troškove.“
pdaju prihodi od nje i on za njeno održavanje snosi troškove.“
Čuvanje zaloga
Zalogoprimac je dužan čuvati zalog koji je uzeo. Zalogoprimac je obavezan garantovati cjelokupnu vrijednost zaloga kada ga kod nekoga pohrani. U slučaju da se zalog kod zalogoprimca pokvari, te zalogoprimac zalog popravi bez saglasnosti davaoca zaloga, on nema pravo tražiti nadokandu za utrošeni rad izuzev materijala koji je utrošio.
U situaciji kada zalogodavac (dužnik) umre ili bankrotira, od svih drugih kojima on nešto duguje zalogoprimac ima najveće pravo da od uzetog zaloga naplati svoje potraživanje, ali će sačekati dogovoreni rok za vraćenje duga, pa ako mu se na isti ne vrati, prodat će založenu stvar i od nje naplatiti svoj dug.
Zalog je garant za povrat duga. Kada zalogoprimac zatraži da mu se dug vrati, on će zalogodavcu vratiti i založenu stvar. Kada zalogoprimac donese da preda založenu stvar, zalogodavac će prvo izmiriti svoj dug, te će mu se nakon toga zalog vratiti i to sve u cilju da bi se ostvarila jednakost među njima.
Autorica teksta – Emina Šabeta, magistar menadžmenta (oblast bankarstvo i osiguranje).
Zaposlena u BBI banci na poziciji Viši stručni saradnik za anlizu i upravljanje odnosima sa klijentima
