Piše: Ramiz Hodžić
Kada su početkom aprila 1992. godine zločinci iz Sarajeva skinuli maske sa lica i pokazali se u svome pravom svjetlu, sa fantomkama i šajkačama na glavama, otišavši na okolna brda da bi sa njih skoro pa četiri godine ubijali svoje dojučerašnje sugrađane, granatirali porodilište, bacali minobacačke projektile na redove za vodu i hljeb, ubili učiteljicu Fatimu Gunić i njena tri učenika, iskasapili okupljene na pijaci i ispred tržnice, svakodnevno bombardovali Sarajevo, snajperima ubijali djecu, zavrtali vodu, struju i plin stanovnicima sarajevske kotline i činili nebrojive i nepojmljive zločine nad glavnim gradom Bosne i Hercegovine u kojima je stradalo više od 15 hiljada ljudi od čega 1.600 djece, niko nije mogao ni slutiti da će nepunih 19 godina od završetka tog barbarizma neko “s ove strane” žaliti što je Sarajevo ostalo bez te “prave raje”.
Djeluje nevjerovatno, a u suštini je nedopustiv trend hvalospjevanja prijeratnom Sarajevu koje je bilo kontaminirano prikrivenim fašistima i omalovažavanja onih koji su, vođeni ratnom mukom, zamijenili Karadžićeve zlotvore u statističkoj slici Sarajeva. Posljednji u nizu omalovažavanja Sarajeva su tekstovi Nidžare Ahmetašević “Je li Sarajevo što je nekad bilo?” objavaljenom na portalu Buka i “Sarajevo, prćijo moja” Nenada Veličkovića (Deutsche Welle) u kojem je profesor sa Filozofskog fakulteta iskrivio Montenovu poznatu pjesmu, a u jednom od izvrnutih stihova čak i ponizio zastavu sa ljiljanima (i to smo dočekali, da nam vrijeđaju zastavu pod kojima su ginuli sinovi i kćeri ove zemlje)! Žale se ovi autori što se Sarajevo promijenilo, što nije kao nekada (prije rata). Iako je nekakvim komunalnim problemima, koje su Ahmetašević i Veličković ili izmislili ili su standardni za sve veće gradove, zamaskirana njihova namjera i poruka, jasno se oslikava žaljenje za predratnim vremenima u kontekstu promjene strukture stanovništva. Uz sve kritike što se mogu uputiti za stanje pojedinih segmenata glavnog bh. grada, pa čak i na adresu životnih navika njegovih stanovnika i na menadžerske (ne)sposobnosti gradskih čelnika, ne može se reći za Sarajevo da je “ružan, prljav, zapušten, čak tužan i izgubljen grad” i da je to “prćija”. Sarajevo je grad-mučenik, mjesto kojim je krv djece tekla, tu se gladovalo, veš se prao na Miljacki na pragu 21. stoljeća, ali je i nakon toga ostalo otvorenog srca (možda i previše) bez želje za osvetom.
Mora se reći i da se Sarajevo dodatno uljepšalo nakon rata. Umjesto nabrajanja arhitekstonskih i ostalih značajnih stavki koje su dotjerale izgled i funkciju grada, treba se zapitati da li su budale toliki turisti što hrle Sarajevu, a ono ih, skoro bez izuzetka, očarava!? Laici su svi ti svjetski turistički stručnjaci koji glavni grad BiH ocjenjuju najvišim ocjenama i imperativno preporučuju turistima da ga posjete?
Onima koji prizivaju neko predratno Sarajevo, da se ne lažemo, smeta što su u tom gradu Bošnjaci većina, što nisu Srbi direktori svih osnovnih škola (kao prije rata), što ulice Šehera ne nose imena srpskih kukavica kao što je Miloš Obilić, vojvoda Stepo, Stefan Nemanja ili Jug Bogdan. Ako, pak, nekome smeta ovo novo Sarajevo, ali ne iz spomenutog razloga, onda ga takvi instinktivno vrijeđaju zbog dodvoravanja velikosrpskim i velikohrvatskim nemanima od čijih pohvalnih komentara otpadnici od svog identiteta i zlobnici padaju u delirij.
Najznačajniju promjenu strukture življa koje je u svojoj historiji doživjelo Sarajevo, ali i ostali gradovi u BiH, možemo posmatrati samo kao rezultat velikosrpske i velikohrvatske agresije. Niko nije napustio Višegrad, Foču, Banjaluku, Vlasenicu, Rogaticu, Doboj, Prijedor, Stolac i došao u Sarajevo jer ne voli svoju rodnu grudu nego da bi, a mnogi nisu uspjeli, pobjegli od noža. O tome što ova i po krvavoj sudbini pobratim mjesta nisu kao nekada, A&V ne pišu. Za njih je, valjda, prirodno stanje i urbano je što tamo nema Bošnjaka (i Hrvata). Ipak, za razliku od pobrojanih mjesta, Sarajevo je demografsku promjenu doživjelo na jedan drugi način. “Prave Sarajlije” što lebde iznad ovakvih tekstova, a u komentarima na njih ih i otvoreo prizivaju, decenijama se se pretvarali da su naši školski drugovi, komšije, kumovi i kolege, odazvali su se ideji Srpske Bosne i Hercegovine (kako se zvao pokušaj srbizacije BiH zbog kojeg su napustili Sarajevo u proljeće 1992. godine) i smjestili se u rovove iz kojih su pakleno dugo ubijali Šeher. Znaju i najokorjeliji četnici sa Špicaste stijene, Žuča, Ilidže, Vraca, iz Rajlovca, Nedžarića da su tamo otišli, ne jer ih je neko protjerao sa njihovih sarajevskih adresa, već zato što su mislili da će sa tih četničkih punktova osvojiti i očistiti Sarajevo i u njega ući kao pobjednici. Nakon što im je plan propao, sada iz vojvođanskih sela i iz obližnje Australije mogu mahati ušima i žaliti za jednim od najmagičnijih gradova svijeta!
Iz istih mjesta lupat će lajkove na tekstove protiv grada Sarajeva, a potpisnici tih redova će ekstazirati. To je sve što mogu.
