Bej'at – prisega koja se provede bez saglasnosti muslimanskog ummeta je nezakonita

2798

Piše: dr. Ragib es-Serdžani

Preveo i prilagodio: mr. Semir Imamović

Izvor: www.islamstory.com

Islamski politički sistem po mnogo čemu se razlikuje od drugih sistema. Jedan od specifikuma islamskog političkog sistema je institucija beja'ta, zakletve na vjernost muslimanskom vladaru. Ona nije bila poznata u ranijim civilizacijama. Iako se to iz njegove jezičke definicije možda i ne može razumijeti, bej'at, osim što predstavlja čin lojalnosti i odanosti islamskom vladaru[1], što je jednosmjerna politička aktivnost, može se tumačiti i kao prilika i mogućnost učešća širih narodnih masa, makar i u simboličnoj formi, u državnim poslovima i kreiranju državne politike.

Definicija

Islamski pravnici bej'at definišu kao ugovor između vladara i podanika, kojim se podanici obavezuju da će dati punu podršku vladaru u vršenju političke i vjerske vlasti, a on se obavezuje da će njima upravljati u skladu sa Božijim propisima i u interesu muslimanske zajednice. Ono što fascinira kod bej'ata jeste činjenica da u njemu podjednako učestvuju i muškarci i žene, i mali i veliki, i stari i mladi, što bez sumnje predstavlja vid odgojne pažnje (obzira) prema svakom članu muslimanske zajednice. Islam ljude uči zajedništvu i udruženom djelovanju u svemu što donosi prosperitet i napredak.

Bej'at ashaba

Institucija beja'ta primjenjuje se još od praskozorja islama. Ashabi su u više različitih situacija i različitim povodima svoje vjerovanje, odanost i privrženost Poslaniku, sallallahu ‘alejhi ve sellem, dokazivali i potvrđivali bej'atom. Tako je bilo na ‘Akabi, prvi i drugi put, zatim ”pod drvetom” (bej'atu-r-ridvan), kada su se zakleli da će se, do posljednjeg, boriti protiv idolopoklonika, nakon što im je došla vijest da je u Mekki ubijen Poslanikov izaslanik Osman ibn ‘Affan, što će se poslije pokazati kao vješto smišljena glasina sa ciljem destabliziacije muslimanskih vojnih redova. Muškarci su imali svoj, a žene svoj bej'at. Broj muškaraca koji su dali bej'at Poslaniku, sallallahu ‘alejhi ve sellem, zbog njihovog mnoštva, nikada nije precizno utvrđen, dok se, kako navodi imam Ibn el-Dževzi, tačno zna da je 457 žena dalo bej'at. Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je od žena uzimao usmenu izjavu o vjernosti, a muškarci su tome dodavali čin stavljanja ruke na ruku. Zabilježeno je da je i ‘Abdullah ibn Zubejr, kao sedmogodišnji dječak, dao prisegu Poslaniku, sallallahu ‘alejhi ve sellem, na vjernost[2].Sve ovo samo potvrđuje činjenicu da je islamska civilizacija konstruktivna, živa  i progresivna civilizacija, koja vodi računa o svakom pojedincu i traži od njega aktivno učešće u političkim i društvenim tokovima. Samo u tom svjetlu možemo tumačiti Poslanikovu težnju da od prvog dana konstituisanja islamske države ugradi princip bej'ata u njene temelje. Zbog važnosti bej'ata, Allah, dželle šenuhu, u više kur'anskih ajeta govori o ovom principu. Pa tako u suri El-Feth kaže: Oni koji su se zakleli na vjernost – zakleli su se, doista, na vjernost samome Allahu – Allahova ruka je iznad ruku njihovih! Onaj ko prekrši zakletvu krši je na svoju štetu, a ko ispuni ono na što se obavezao Allahu, On će mu dati veliku nagradu.”  (Prijevod značenja, El-Feth, 10.). U istoj suri, hvaleći one koji su se zakleli na vjernost ”pod drvetom”, Allah, dželle šenuhu kaže: Allah je zadovoljan onim vjernicima koji su ti se pod drvetom na vjernost zakleli. On je znao šta je u srcima njihovim, pa je spustio smirenost na njih, i nagradiće ih skorom pobjedom.” (Prijevod značenja, El-Feth, 18.). Ističući važnost ”ženskog” bej'ata, Allah, dželle šenuhu, kaže: O vjerovjesniče, kada ti dođu vjernice da ti polože prisegu: da neće Allahu nikoga ravnim smatrati, i da neće krasti, i da neće bludničiti, i da neće djecu svoju ubijati, i da neće muževima tuđu djecu podmetati i da neće ni u čemu što je dobro poslušnost odricati – ti prisegu njihovu prihvati i moli Allaha da im oprosti; Allah, zaista, mnogo prašta, i On je milostiv.” (Prijevod značenja, El-Mumtehine, 12.).

Saglasnost muslimanske zajednice kao uslov ispravnosti bej'ata

Muslimani su nakon Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, nastavili njegovati tradiciju bej'ata i afirmisati je kao jedan od najvažnijih političkih načela islama. Jedna osoba se, u tom pogledu, posebno izdvajala. Bio je to Omer ibn el-Hattab, radijallahu ‘anhu, utemeljitelj autentične islamske politike. Naime, on je smatrao da je bej'at stroga obaveza i pravo cjelokupne muslimanske zajednice, a ne samo pojedinaca, i oštro je kritikovao svaki pokušaj njegove trivijalizacije i relativizacije. Bej'at je za njega bio više od formalnog izražavanja lojalnosti islamskom vladaru i pripadnosti muslimanskom džematu. Ona je zapravo bila pokazatelj političke zrelosti i odraslosti muslimanskog pojedinca i kolektiva. On je također smatrao da je za njegovu validnost potrebna saglasnost muslimanske zajednice i da pojedinac ne može, neovisno o džematu, proglasiti sebe ili nekoga drugog halifom i dati mu bej'at. Sljedeći događaj, koji se desio pred kraj njegove vladavine,  nam to zorno pokazuje. Saznavši da među muslimanima djeluju pojedinci koji bej'at i izbor halife smatraju individualnim (personalnim) pitanjem i da bilo koji član muslimanske zajednice ima pravo, shodno svojim uvjerenjima i prema vlastitoj savjesti, izabrati halifu, dati mu bej'at i pozivati ostale muslimane da isto to učine, Omer, radijallahu ‘anhu, je održao posebnu hutbu, koju je u cjelosti posvetio ovom problemu. Tom prilikom, on je, između ostalog, kazao: ”Do mojih ušiju je doprla vijest da je neko od vas rekao: ”Tako mi Allaha, ako umre Omer, ja ću tom i tom čovjeku dati beja'at. Nemojte da vas zavara način na koji je Ebu-Bekr izabran za halifu. Istina je da se bej'at Ebu-Bekru desio sponatno, bez konsultovanja šire muslimanske javnosti, ali isto tako je istina da je time izbjegnuto veliko zlo (razdor i fitna), ali i da niko od vas, ni izbliza, ne uživa njegov autoritet i poštovanje kod muslimana. Onaj ko, bez konsultovanja muslimanske zajednice, izabere halifu i zaklete mu se na vjernost, neka zna da je sebe i svog kandidata izložio smrtnoj opasnosti.”[3] Prema tome osnova je da se bej'at obavi uz saglasnost i pristanak muslimanskog kolektiva i u prisustvu ehlu-l-halli ve-l-akdi (kompetentnih i meritornih osoba), u suprotnom smatrat će se nelagalnim i pravno nevažećim.[4]

Pored saglasnosti muslimanske zajednice, u pravnoj literaturi se za ispravnost bej'ata navode i sljedeći uvjeti:

1. Da predloženi kandidat ispunjava opće uvjete za halifu a to su, prema imamu El-Maverdiju: a. pravednost u najširem smislu te riječi, b. islamsko znanje koje će mu pomoći u donošenju ispravnih šerijatsko-pravnih rješenja i važnih državnih odluka, posebno u novonostalim situacijama i pitanjima, c. ispravnost osjetila, što će mu pomoći u pravilnom zapažanju, rasuđivanju i komunikaciji; d. da nema tjelesnih mahana, koje bi ga sprečavale i ometale u kretanju i obavljanju redovnih državnih poslova; e. Sposobnost razmišljanja, koje će mu pomoći u ispravnom vođenju države i upravljanju državnim poslovima; f. Hrabrost i požrtvovanost, kako bi mogao učestvovati u borbi i štititi islamsku državu od vanjskih i unutarnjih neprijatelja i g. kurejšivečko porijeklo, u vezi s kojim postoji jednoglasno mišljenje islamskih učenjaka[5].

2. Da ga na poziciju halife kandiduju kompetentne i meritorne osobe (učenjaci, stručnjaci, poglavari plemena i ostale ugledne ličnosti);

3. Prihvatanje kandidature i bej'ata od strane onoga kome je ehl-l-halli ve-l-‘akdi ukazao povjerenje;

4. Usaglašenost oko kandidata, tj. da se bej'at dâ samo jednoj osobi[6]. Kandidiranje više osoba za poziciju halife i za bej'at u isto vrijeme je šerijatski neispravno i nezakonito.

 

Bilješke 

 

[1] – Lisanu-l-‘arab, Ibn Menzur, 8/23.

[2] – Et-Teratibu-l-idarijje, El-Kettani, 1/222.

[3] – Muttefekun ‘alejhi, Minhadžu-s-sunneti-n-nebevijjeti, 5/3330., 331.

[4] – El-Hilafet, Muhamed Rešid Rida, 20., 21.

[5] – El-Ahkamu-s-sultanijje, El-Maverdi, str. 5

[6] – Measiru-l-inakati fi me'alimi-l-hilafeti, 1/20. – 23.