Biti velikodušan vrsta je ibadeta kojom rob iskazuje zahvalnost Uzvišenom Stvoritelju

0

Autor: dr. Abdul-Bari es-Subejti / Preveo i sažeo: Amir Durmić

Biti velikodušan i pomagati onima koji su potrebni, vrsta je ibadeta kojom rob iskazuje zahvalnost svome Uzvišenom Stvoritelju jer dijeli drugima kao što je njemu udijelio njegov Gospodar, i pomaže drugima kao što je i njemu Allah uvijek na pomoći. Muhammed, s.a.v.s., nam je svojim primjerom pokazao šta je to istinska velikodušnost jer neumorno dava i dijelio ne ostavljajući sebi ništa. Kaže Džabir, r.a.: ”Od Allahovog Poslanika, s.a.v.s., nikada niko nije nešto zatražio a da mu je on to uskratio. Jedne prilike je neki čovjek od njega zaiskao ovce koje su svojom brojnošću ispunjavale prostor između dva brda, pa mu ih je dao.” (Muslim) Vjerovijesnik s.a.v.s. je dijelio i pomoagao drugima ali je i svoje sahabe podsticao da čine isto, i oni su mu se rado odazivali. Na taj način Poslanik s.a.v.s., će imati nagradu kao i oni, jer onaj ko drugome ukaže na neko dobro djelo pa ga ovaj bude činio, imaće nagradu kao i taj što to djelo čini, s tim da se od njegove nagrade ništa neće oduzimati, čega su ashabi bili itekako svjesni.

Zato je Ebu Bekr, r.a., nakon što je Poslanika s.a.v.s. kazao da mu nečiji imetak nije koristio kao što mu je koristio imetak Ebu Bekra, zaplakao i rekao: ”A zar i ja i moj imetak ne pripadamo tebi o Allahov poslaniče?!” Omer r.a., također je slijedeći Poslanikove s.a.v.s. preporuke svake noći obilazio slijepu staricu i opskrbljivao je sa onim što joj je potrebno, a uz to i njenu kuću čistio od nečistoća i svih neprijatnosti. Kada je riječ od Ibn Abbasu, on je najviše dijelio znanje jer je malo onih koji su se u znanju s njim mogli porediti. Nakon što bi u Mekkanskom haremu klanjao sabah, sjeo bi i povikao: ”Neka mi priđu karije Kur'ana!” Oni bi mu prišli pa bi ih on preslušavao sve do izlaska sunca. Potom bi na njihovo mjesto sjeli učenjaci hadisa, a kada bi njih preslušao, pozvao bi učenjake iz fikha. Za njima bi došli učenjaci tefsira, pa arapskog jezika i tako redom. Velikodušni ljudi ne poznaju pojam škrtosti niti tvrdičluka jer znaju da udjeljivanjem i pomaganjem drugima, prvenstveno koriste sebi jer nagrade kojima se nadaju od Uzvišenog Allaha, daleko su vrijednije od onoga što su udijelili i što su žrtvovali.

Biti velikodušan ne znači samo drugima dijeliti materijalna sredstva, već velikodušnost podrazumijeva i oprostiti onome ko te uvrijedio, podučiti neznalicu, žrtvovati svoje vrijeme i trud kako bi drugome pomogao, boriti se na Allahovom putu i sve tome slično. Velikodušan može biti svako, samo ako to želi i hoće, i nije bitno da li se radi o bogatašu ili siromahu, starcu ili mladiću, muškarci ilim ženi. Potrebno je samo pronaći motive koji će čovjeka usmjeriti ka velikodušnosti, a istinskom vjerniku za to ne treba veći motiv od spoznaje da Uzvišeni Allah vjernike podstiče na sve vidove dobra, i da je obećao dati nagradu za svako i najsitnije učinjeno dobro djelo rekavši: ”Onaj ko učini kolikmo trun dobra, vidjet će ga.” (Ez-Zelzele, 7.) Zato poštovana braćo, budimo i mi od onih koji će se uvrstiti među velikodušne, jer ćemo od naše velikodušnosti najveću korist imati upravo mi.