IslamBosna.ba– Bivši zatvorenici su ispričali užasavajuću priču o zatvoreništvu u kineskim indokrinirajućim kampovima za muslimane, gdje su fizički i psihički mučeni.
Procjenjuje se da je od 900 hiljada do jednog miliona muslimana bilo zatvoreno u ovakvim odgojno-obrazovnim kampovima u sjevernoj kineskoj provinciji Singjang uslijed pokušaja Pekinga da uguši moguće separatističke pokrete.
Omir Bekali i Hajrat Semerkand, obojica bivši zatvorenici, su ispričali za Washington Post kako su tokom zatvoreništva prisiljavani da jedu svinjetinu i piju alkohol, što je islamom zabranjeno.
Omir Bekali plače dok se prisjeća psihološkog stresa dok je bio u kampu u Kini. Cilj programa je preusmjeriti razmišljanje zatvorenika i preoblikovati njihov identitet.
Svakodnevno, sat po sat, Bekali i drugi zatvorenici u ovim novim indoktrinatorskim kampovima su prisiljavani da odbace svoja islamska uvjerenja, da kritikuju sebe i svoje voljene i da se zahvale vladajućoj Komunističkoj partiji.
Kada je Bekali, porijeklom iz Kazahstana, odbio da svakodnevno slijedi zapovijesti, prisiljen je da stoji uza zid pet sati. Sedmicu dana kasnije, poslat je u samicu, gdje je 24 sata bio bez hrane. Nakon 20 dana, u strogo čuvanom zatvoru, želio je da se ubije.
“Psihološki pritisak je ogroman, kada se morate kritikovati, odbaciti svoja razmišljanja, svoju etničku grupu”, kazao je Bekali u zasebnom intervjuu za AP dok je u suzama opisivao kamp.
“Još uvijek svake noći razmišljam o tome, sve dok sunce ne izađe. Ne mogu spavati. Te misli su sa mnom cijelo vrijeme”.
Od prošlog proljeća, kineske vlasti u većinskoj muslimanskoj regiji Singjang su zatvorile na desetine, moguće i hiljade muslimana Kineza, pa čak i stranih građana, u masovnim internim kampovima.
Kineski dužnosnici uglavnom izbjegavaju da komentarišu kampove, ali državni mediji su pojedine citirali kako kažu da su potrebne ideološke promjene u borbi protiv separatizma i islamskog ekstremizma.
Program nastoji da preusmjeri političko razmišljanje zatvorenika, izbriše njihova islamska uvjerenja i preoblikuje njihov identitet. Broj kampova se povećao u protekloj godini, bez gotovo ikakvog pravosudnog procesa ili pravnih propisa.
Zatvorenici koji najsnažnije kritikuju narod i stvari koje vole se nagrađuju, a oni koji odbiju kažnjavaju se zatvaranjem u samice, premlaćivanjem ili uskraćivanjem hrane.
Sjećanja Bekalija, mirnog četrdesetdvogodišnjaka, predstavljaju najdetaljinije podatke o životu u tzv. preodgojnim kampovima.
AP je također obavio rijetke intervjue sa trojicom bivših zatvorenika i bivšim instruktorom koji su potvrdili Bekalijeve iskaze. Većina je razgovarala pod uvjetom anonimnosti kako bi zaštitili svoje porodice u Kini.
Bekalijev slučaj se poseban jer je kao strani državljanin, državljanin Kazahstana, bio uhapšen od kineskih sigurnosnih službi i zatvoren osam mjeseci bez optužbe. Iako je pojedine detalje teško provjeriti, dvojica diplomata Kazahstana su potvrdila da je sedam mjeseci proveo u zatvoreništvu i da je onda poslan na preodgoj.
U prohladno jutro 23. marta 2017. godine, Bekali se odvezao do kineske granice iz svog doma u Almaty, Kazahstan, dobio je pečat u svom pasošu Kazahstana te je prešao granicu.
Bekali je rođen u 1976. godine u Kini od roditelja Kazaka i Ujgura, 2006. godine preselio se u Kazahstan gdje je tri godine kasnije dobio državljanstvo. Bio je van Kine 2016. godine, kada su vlasti pojačale ‘Narodni rat protiv terorizma’ kako bi iskorijenili ono što vlada naziva vjerski ekstremizam i separatizam u Singjangu, velikoj kineskoj teritoriji koja se graniči sa Pakistanom i nekoliko centralnih azijskih zemalja, uključujući Kazahstan.
Singjang u koji se vratio bio je neprepoznatljiv. Sveobuhvatan nadzor stanovnika regije sa oko 12 miliona muslimana… pregledanje stranih internet stranica, telefoniranje rodbini u inostranstvo, redovno klanjanje ili puštanje brade mogu vas smjestiti u politički indoktrinirajući kamp, ili zatvor, ili oboje.
Novi sistem pritvaranja je držan u tajnosti, bez javno dostupnih podataka o broju kampova ili zatvorenika.
Američko ministarstvo vanjskih poslova procjenjuje da se u kampovima nalazi najmanje ‘nekoliko desetina hiljada’. A TV kuća koju u Turskoj vode izgnanici iz Singjanga navodi da je gotovo 900 hiljada zatvoreno, navodeći kao izvor procurile vladine dokumente.
Bekali to nije znao kada je 25. marta posjetio svoje roditelje. Prošao je policijske kontrolne punktove i predao svoju deceniju staru kinesku ličnu kartu.
Sutradan, pet naoružanih policajaca se pojavilo na vratima Bekalijevih roditelja i odvelo ga. Rekli su da je postajao nalog za njegovo hapšenje u Karamayu, pograničnom naftnom gradu gdje je deceniju ranije živio. Nije mogao nazvati roditelje niti advokata, jer kako je policija navela njegov slučaj je bio ‘poseban’.
Bekali je držan u ćeliji bez ikakve komunikacije sedmicu dana, a onda je odvezen 804 km u ured za javnu sigurnost u Karamayu.
Tamo je postavljen u ‘tigrovu stolicu’, napravu koji je stiskala njegova zapešća i gležnjeve. Također su ga objesili za zapešća, toliko visoko da bi osjećao jaki bol u ramenima ukoliko ne bi stajao na vrhovima svojih bosih nogu. Tako je proveo četiri dana. Ispitivali su ga o svom radu u turističkog agenciji gdje je pozivao Kineze da se prijave za turističku vizu Kazahstana, za koju su tvrdili da je način da pomogne kineskim muslimanima da pobjegnu. Tražili su od njega da prizna da podržava terorizam, da sarađuje sa teroristima i slično.
“Nisam počinio nikakav zločin”, vikao je Bekali.
Danima su ga ispitivali šta zna o dvadesetak istaknutih ujgurskih aktivista i privrednika u Kazahstanu. Iscrpljen i slomljen, Bekali je ispričao ono što je znao o nekoliko imena koje je prepoznao.
Policija ga je zatim smjestila u ćeliju, 10 sa 10 metara, zajedno sa 17 drugih osoba čije su noge bile vezane lancima za dva velika kreveta. Pojedini su nosili tamno plave uniforme, dok su pojedini nosili narandžaste za političke zločine. Bekali je imao narandžastu uniformu.
Sredinom jula, tri mjeseca nakon hapšenja, Bekalija su posjetile diplomate iz Kazahstana.
Četiri mjeseca nakon posjete, Bekaliju su predata dokumenta o puštanju na slobodu, ali još uvijek nije bio slobodan.
Odveden je iz zatvora u ograđeno zdanje u sjevernim predgrađu Karamaya, gdje se u tri zgrade nalazilo više od hiljadu zatvorenika koji su dobijali političku indoktrinaciju, kazao je on.
Ušao je, prošao pokraj središnje postaje odakle se mogao vidjeti cijeli objekat i dobio je trenerku. Jako naoružani stražari promatrali su zdanje s druge razine.
Postavljen je u ćeliiju sa 40 zatvorenika, među kojima su bili učitelji, doktori i studenti. Muškarci i žene su bili odvojnei.
Zatvornici bi se budili prije zore, pjevali bi kinesku himnu i dizali kinesku zastavu u 7:30. Zatim bi se okupljali unutar velikih učionica kako bi učili ‘crvene pjesme’ poput ‘bez Komunističke partije nema nove Kine’, te bi učili kineski jezik i historiju.
Prije obroka koji se sastojao od supe od povrća i peciva, zatvorenicima je naređeno da kliču: “Hvala Partiji! Hvala Domovini! Hvala predsjedniku Xi!”
Disciplina se strogo provodila, a kazne su bile stroge. Bekali se nalazio u zaključanoj prostoriji sa osam drugih zatvorenika, s kojima je dijelio krevete i bijedan toalet.
Kamere su ugrađene u toalete, čak i na izlazu. Kupanje je bilo rijetko, kao i pranje ruku i stopala, jer su to poistovjećivali s abdestom.
Bekali i drugi zatvorenici kažu da su najgori dijelovi programa indoktrinacije bilo prisilno ponavljanje i samokritika. Iako učenici nisu znali mnogo o onome šta su ih učili, i materija je bila besmislena, prisiljavani su da je ponavljaju na sesijama koje su trajale dva sata i duže.
“Suprotstaviti ćemo se ekstremizmu, suprotstaviti ćemo se separatizmu, suprotstaviti ćemo se terorizmu”, morali su neprekidno ponavljati. Gotovo svakog dana, učenici su imali gostujuće predavače iz lokalne policije, sudstva i drugih grana vlade koji su ih upozoravali na opasnosti separatizma i ekstremizma.
U četvorosatnim sesijama, instruktori su držali predavanja o opasnosti islama i uvježbavali zatvorenike sa kviz pitanjima gdje su morali pravilno odgovoriti ili bi poslati da satima stoje uza zid.
“Da li se pokoravate kineskom zakonu ili šerijatu?”, pitao bi instruktor. “Da li razumijete zašto je vjera opasna?”.
Jedan po jedan zatvorenik bi pred 60 drugih samokritikovao svoju vjersku historiju, Bekali kaže: “Zatvorenici su također morali da kriktikuju i bili su kritikovani od drugih. Oni koji su jako dobro ponavljali ono što su od nas tražili ili su oštro kritikovali druge zatvorenike su nagrađivani bodovima i mogli bi biti prebačeni u ugodniji ambijent drugih zgrada”, kazao je on.
“Moj babo me naučio Kur’anu i naučio sam ga jer nisam znao za bolje”, čuo je Bekali jednog zatvorenika kako govori.
“Putovao sam izvan Kine ne znajući da bih mogao biti izložen ekstremističkim mislima u inostranstvu”, navodi Bekali riječi drugog. “Sada znam”.
Jedna žena, Ujgurka, je kazala za AP da je 2016. godine držana u centru u Hotanu. Kaže da su ona i druge zatvorenice bile prisiljene da se izvinjavaju što nose odjeću u muslimanskom stilu, klanjaju, uče Kur’an svoju djecu i traže od imama da dadne imena njihovoj djeci.
Klanjanje u džamiji bilo kojeg drugog dana osim petka je znak ekstremizma, a također i ko ide na džuma-namaz izvan svog sela ili ima Kur’anske ajete ili ima ajete na svojim telefonima.
Dok su instruktori posmatrali, onima koji priznaju takvo ponašanje je bilo rečeno da ponavljaju: “Uradili smo ilegalne stvari, ali sada bolje znamo”.
Drugi zatvorenik i bivši instruktor u kampu također navodi slične priče.
Sredinom 2017. godine, bivši reporter Singjang televizije, poznat kao Eldost je regrutovan da podučava kinesku historiju i kulturu u kampu jer je izvrsno govorio mandarinski. Nije imao izbora.
Preodgojni sistem, Eldost kaže, je klasificirao zatvorenike na tri razine sigurnosti i na osnovu dužine kazne.
Prva grupa se obično sastojala od nepismenih seljaka koji nisu počinili bilo kakve druge kazne osim što nisu govorili kineski. Druga grupa su osobe koje su uhapšene kod kuće ili su na svojim telefonima imali vjerski sadržaj ili tzv. separatističke materijale, kao što su predavanja ujgurskog intelektualca Ilhama Tohtija.
U posljednjoj grupi su oni koji su studirali vjeru u inostranstvu i vratili se, ili su bili povezani sa inostranim elementima. U posljednjoj grupi, zatvorenici su često bili osuđeni na zatvorske kazne od 10 do 15 godina, kaže Eldost.
Dok je podučavao, Eldost je jednom kroz prozor vidio 20 učenika u dvorištu. Dva reda stražara su ih dočekala i tukla su ih čim su izašli iz policijskog kombija. Kasnije je saznao da su zatvorenici osobe koje su studirale vjeru na Bliskom istoku.
Eldost kaže da su instrukcije imale za cilj da pokažu koliko je zaostala tradicionalna ujgurska kultura i kako se represivni fundamentalistički islam upoređuje s naprednom Komunističkom partijom. Priznanja zatvorenika o njihovoj zaostalosti bi im pomogla u povratku kući.
Eldost kaže da je pokušao da pomogne zatvorenicima, trudio bi se da što lakše nauče ono što moraju, te ih je savjetovao da prestanu govoriti ‘subhanaAllah’ na arapskom i ujgurskom jer bi ih drugi instruktori zbog toga kažnjavali.
Svaki put kada bi otišao spavati u prostoriju sa 80 drugih, kaže on, posljednja stvar koju bi čuo je zvuk očaja.
“Čuo sam ljude kako svake noći plaču”, kazao je on. “To je najtužnije iskustvo u mom životu”.
Još jedan zatvorenik, Ujgur iz Hotana u južnom Singjanku, kaže da je u njegovom novoizgrađenom centru bilo 90 osoba. Tu je vladin instruktor tvrdio da žene Ujugura ne nose donji veš i pletu kose u pletenice da bi signalizirale da su seksualno dostupne, te da su imale na desetine partnera.
“To me razljutilo”, kazao je on. “Ovakva objašnjenja žena Ujgura su me ponizile. Još uvijek se sjećam ove priče kad god pomislim o tome, osjećam kao da mi zabijaju nož u prsa”.
Hajrat Samarkan, Kazak iz Astana je bio zatvoren u policijskoj stanici u sjevernom Singjaknu, i poslan je u kamp u Karamagay sa 5.700 drugih.
Oni koji se nisu pokoravali, kasnili na časove ili se svađali su stavljali u odijela od željeza u kojima su provodili 12 sati. Ako su još uvijek bili neposlušni, zaključali bi ih u ‘tigrove stolice’ na 24 sata. Kao jedan oblik kažnjavanja bilo je i guranje glave zatvoreniku u kofu punu leda i vode.
Nakon tri mjeseca, Samarkan nije više mogao podnijeti predavanja, pa je lupao glavoom o zid pokušavajući da se ubije, i onesvijestio se.
“Kada sam se probudio, osoblje mi je prijetilo, govoreći da ako to ponovo pokušam produžiće moju kaznu na sedam godina”, kazao je on.
Nakon 20 dana, Bekali je također pokušao samoubistvo. Nekoliko dana kasnije, zbog nepopustljivosti i odbijanja da govori mandarinski, Bekaliju više nije dopušten izlazak u dvorište. Umjesto toga, poslali su ga na višu razinu uprave, gdje je proveo 24 sata u prostoriji sa osam osoba.
Sedmicu dana kasnije, zatvoren je u samicu. Vidio je lokalnog pravosudnog službenika kako ulazi u zgradu u inspekciju i vikao je iz sveg glasa. Mislio je da bi čak i mjesto na kojem je ranije bio zatvoren, pored zlostavljanja koje je trpio, bilo bolje.
“Vratite me i ubijte me, ili me vratite u zatvor”, vikao je, “Ne mogu više ovdje izdržati”.
Ponovo je odveden u samicu, gdje je proveo 24 sata, bilo je to 24. novembra, a onda je pušten na slobodu, jednako iznenada kao i kada je prije osam mjeseci uhapšen.
U početku, Bekali nije želio da AP objavi njegovo svjedočenje zbog straha da će njegova majka i sestra u Kini biti zatvorene i poslate na preodgoj.
Ali, 10. marta, njegovu sestru Adilu Bekali je odvela kineska policija. Sedmicu dana kasnije, 19. marta, odveli su njegovu majku, Aminu Sadik. A 24. aprila i oca, Ebrajema.
Bekali je promijenio svoj mišljenje i odlučio da ispriča svoju priču bez obzira na posljedice.
“Nemam šta da izgubim”, kazao je on.
IslamBosna.ba
