Pripremio: Resul Mehmedović
Zatvoreni u ćelije duševnog isposništva, pozivamo u islam i čovječanstvu nudimo ono prema čemu bismo i sami bili skeptični kada bi nam na takav način bilo ponuđeno. U Poslaniku, s.a.v.s., imamo divan primjer, njegov životopis obiluje situacijama u kojima upućuje savjete, sugestije ili pak kritike, a uvijek je tako diskretan i blag, na taj način ne povređujući dostojanstvo onoga (o) kome govori.
Jedanput Allahov Miljenik, s.a.v.s., htjede savjetovati Abdullaha b. Omera da klanja noćni namaz. Međutim, nije ga zovnuo i rekao: „Abdullah, klanjaj noćni namaz!”, nego ga je posavjetovao u formi prijedloga: „Divan li je čovjek Abdullah, još samo kad bi klanjao noćni namaz.” U drugoj predaji se navodi da mu je rekao: „Abdullah, nemoj biti kao onaj koji bi ustajao navečer, a ne bi klanjao.
Naša mjerila predanosti islamu su odveć učmala, stereotipna, pa tako svoju predanost vjeri dokazujemo žestinom, zaboravljajući blagost s kojom je došao Poslanik, s.a.v.s., ili predrasudama prema drugačijem, iako nam je naređeno da se klonimo sumnjičenja i neprovjerenih vijesti.
Devijacije u društvu i zajednici muslimana su evidentne, ali dakako da postoje i adekvatne metode koje je nužno koristiti, jer cilj je prihvatanje savjeta ili sugestije, a nikako vrijeđanje ili ugrožavanje nečijeg dostojanstva.
Mnogi od onih kojima se danas obraćamo u nadi i želji da će prihvatiti islam ili mu se u potpunosti vratiti, nisu nimalo gori niti u grijesima ustrajniji od onih kojima su se obraćali Allahovi poslanici, ali i pored toga, oni su im se obraćali blago i pri tome su birali najljepše riječi.
Blagošću se postiže mnogo dobro, pa tako, onome ko te prezire, tvoja blagost je otrov za njegovu iskvarenu dušu, jer ona izjeda njegovu nutrinu, time on razotkriva svoj prezir i neiskrene namjere, dok, onaj ko je iskren, u blagosti vidi tvoju dobronamjernost koju iskrena duša na kraju neće odbiti.
Jedan čovjek je posudio od drugog knjigu, pa mu je vrati nakon nekoliko dana, a na njoj tragovi od hrane. Izgledalo je kao da je na njoj jeo hljeb i grožđe. Vlasnik knjige na to ništa ne kaza. Nakon izvjesnog vremena dođe isti čovjek da od njega posudi drugu knjigu, pa mu ovaj dade u tanjiru i reče: „Knjiga je za čitanje, a tanjir je da u njemu nosiš hranu!” Čovjek uze knjigu i ode, shvativši šta mu je želio kazati. Ovo je prelijep primjer ukazivanja na pogrešku, kojim je na domišljat način ukazano na pogrešku, a sagovornik na kraju ipak nije povrijeđen, niti je upotrijebljena ijedna ružna riječ.
Poslanik, s.a.v.s., prema ljudima koje je pozivao u islam postupao je na tako blag i ljubazan način prvenstveno zbog toga što ih je u suštini duboko sažalijevao, jer je na njih gledao kao na davljenike koji se bukvalno utapaju u moru paganstva, zablude i grijeha, te je istinski ih žaleći, iskreno pružao ruku spasa koju su davljenici najčešće s oduševljenjem prihvatali.
Zar ne bismo željeli da budemo od onih koje je Poslanik, s.a.v.s., spomenuo u hadisu kojeg bilježi Tirmizi – „Hoćete li da vam kažem ko će biti zabranjen vatri ili kome će vatra biti zabranjena? Ona će biti zabranjena svakoj ljubaznoj, blagoj osobi mehkog srca.”
Ibn Kesir u djelu El-Bidaje ven-nihaje bilježi prelijep primjer blagosti i mudrosti postupanja sa ljudima. Jedne prilike je Harun er-Rešid, tadašnji vladar muslimana, tavafio oko Kabe kada se odnekud pred njim pojavio čovjek koji mu reče: „O vladaru pravovjernih, želim ti se obratiti grubim i žestokim riječima, pa budi spreman da ih podneseš!” Harun er-Rešid mu uzvrati: „Tvoj me govor ne raduje, niti mi ukazuješ počast. Uzvišeni Allah je poslao onoga koji je mnogo bolji od tebe onome koji je gori od mene, pa mu je naredio da mu se obrati lijepim i nježnim riječima”, aludirajući na Musaa, ‘alejhi selam, koga je Uzvišeni Allah poslao faraonu, tom bezgranično okorjelom oholniku i nevjerniku, ali mu je i pored toga naredio da mu on i njegov brat Harun, ‘alejhimesselam, kazuju blagim riječima: „…pa mu blagim riječima govorite, ne bi li razmislio ili se pobojao!” (Sura Taha, 44. ajet)
Blagost je srednje stanje između dva poroka: ljutnje i ravnodušnosti. Ako se osoba prepusti svojoj srdžbi bez uviđanja posljedica, ona je upala u jedan nedostatak (porok), a ako ostane ravnodušna te izgubi svoje pravo i bude zadovoljna nepravdom, upala je u drugi nedostatak. Savjete ili kritike treba da upućuju mjerodavni, međutim, oglušivanje na istinu onih kojima je savjet ili kritka upućena je podjednako štetno, koliko i kritike koje upućuju irelevantne osobe, a kojih je iz dana u dan, sve više.
Ebu Derda’, r.a., prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Uistinu se znanje stječe učenjem, a blagost se postiže nastojanjem da se bude blag. Onaj ko bude težio ka dobru, dobro će mu i biti dano, a onaj ko se bude čuvao od zla, od njega će i biti sačuvan…” (Taberani, El-Evsat, 7/398, br. 10739)
Putokaz bogobojaznim su riječi Poslanika, s.a.v.s.: „Allah je blag i voli blagost, za nju On nagrađuje onako kako ne nagrađuje za grubost, onako kako ne nagrađuje za bilo šta drugo.” (Bilježi Muslim)
