Borba za vlast, kukavičluk i izdaja od strane muslimanskih vođa, bili su glavni uzrok strašnih poraza i stradanja muslimana u povijesti

111

Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Bitka kod Ajn Džaluta, u septembru, 1260. godine, jedna je od najvažnijih bitaka u povijesti islama, jer su Mameluci, predvođeni slavnim vojskovođom i mamelučkim sultanom Sejfudinom Kutuzom, zaustavili osvajanja Mongola koji su, samo dvije godine prije toga, osvojili i opustošili Bagdad, zatim Halep, Damask, Nablus i Gazu u Šamu. Činilo se da se mongolskoj najezdi ne može niko suprotstaviti i da će Egipat, a zatim cijela sjeverna Afrika pasti u njihove ruke. No, ispostavit će se da je Bitka kod Ajn Džaluta označila kraj njihovih osvajanja na islamskom istoku.

Kako je Sejfudin Kutuz zaustavio Mongole?

Pred Bitku kod Ajn Džaluta jedan broj ejjubijskih emirâ (potomaka slavnog Salahuddina Ejjubija koje je sa Salahuddinom vezala izgleda samo krvna veza i ništa više) bacio se u naručje Mongola, odbivši bilo kakvu pomoć Sejfudinu Kutuzu u njegovim pripremama borbe protiv Mongola. Prije bitke Sejfudin Kutuz je pokušao ukloniti sve prepreke koje bi mogle stajati pred njim u toku sukoba sa Mongolima, i stoga je želio vratiti jedinstvo između Šama (Levanta) i Egipta.

Odnosi sa ejjubijskim emiratima u Šamu bili su napeti, jer su ejjubijski emiri više puta razmišljali o invaziji na Egipat. Zbog toga su oni radili na polarizaciji Mameluka – koji su bili u sukobu sa Kutuzom – kada su pobjegli iz Egipta. Štaviše, Nasir Jusuf el-Ejjubi, emir Damaska i Halepa, molio je Mongole, nakon pada Bagdada, da mu pomognu u osvajanju Egipta.

I pored složene situacije, Kutuz je nastojao otkloniti nesporazume između njega i emirâ Šama, sa ciljem ujedinjavanja sa Šamom, ili barem neutraliziranja ejubijskih emirâ u Šamu i njihovog utjecaja. Kutuz je znao da je na čelu tih emirâ Nasir Jusuf el-Ejjubi, pa mu je čak ponudio da bude vladar Šama i Egipta, samo da se muslimani ujedine u borbi protiv Mongola.

Međutim, Nasir Jusuf nije prihvatio, već je dao prednost razjedinjenosti muslimana nad njihovim jedinstvom. I kakav je rezultat bio? Ubrzo zatim Mongoli su osvojili Halep i Damask, a Nasir Jusuf je pobjegao u Palestinu. U Palestini ga je napustio veći dio njegove vojske želeći se priključiti Kutuzu.

Nakon mongolskog osvajanja Halepa, mongolski vođa Hulagu Kan poslao je skupinu svojih vojnika da uhvate Nasira Jusufa, što je ovima vrlo brzo pošlo za rukom. Zatim su njega i njegovog sina odveli Hulagu Kanu, ali je on već bio napustio Halep i otišao u Tabriz. Zatim su krenuli u Tabriz. Kada su mongolski vojnici doveli Nasira Jusufa pred Hulagu Kana, on je razmišljao da ga ostavi na životu i da ga iskoristi za upravljanje Šamom. Međutim, kada se Nasir Jusuf, sretan što mu je Hulagu Kan poštedio život, vraćao u Šam, susreo sa skupinom Mongola koji su bježali sa bojnog polja nakon što su pretrpjeli težak poraz od Sjefudina Kutuza kod Ajn Džaluta, oni su ga ubili.

Što se tiče ostalih ejjubijskih emirâ i njihovog odnosa prema Sejfudinu Kutuzu, Mugis Omer, emir Karaka u Jordanu, stajao je po strani i čekao rasplet događaja kako bi se pridružio pobjedničkom taboru, bili oni muslimani ili Mongoli.

Ešref el-Ejjubi, emir Homsa, izabrao je saradnju sa Mongolima radije nego sa muslimanima i Sjefudinom Kutuzom, pa mu je Hulagu Kan dao da bude emir čitavog Šama u ime Mongola.

Što se pak tiče Seida ibn Abdul-Aziza, vladara primorskog grada Baniyasa, on je također odbio bilo kakvu saradnju sa Sejfudinom Kutuzom i pridružio se sa svojom vojskom mongolskim snagama kako bi im pomogli u napadima na muslimanske zemlje.

Jedini koji je sarađivao s Sejfudinom Kutuzom bio je El-Mensur, emir Hame, koji je došao iz Hame i sa svojom vojskom se pridružio Kutuzovoj vojsci u Egiptu.

Sejfudin Kutuz je, uz Allahovu pomoć, izvojevao veličanstvenu pobjedu nad Mongolima, ali se još jednom potvrdilo, kao i mnogo puta prije toga, da su borba za vlast, munafikluk, kukavičluk i izdaja od strane muslimanskih vođa, bili glavni uzrok strašnih poraza i stradanja muslimana u njihovoj povijesti.

Zar i današnja situacija i odnosi među muslimanskim državama, vladarima, kraljevima, prinčevima i raznim političarima i političkim vođama, posebno na Bliskom istoku, ali i kod nas, ne liče međusobnim odnosima muslimanskih vladara i prinčeva iz vremena Sejfudina Kutuza i mongolskih osvajanja islamskog svijeta i pustošenja muslimanskih država.

Valja nam čekati novog Sejfudina Kutuza.