Bošnjaci – narod ispružene ruke

449

Ne treba biti antopolog pa znati da, nakon određeneog vremena i uslijed česte upotrebe, neki stavovi i postupci postaju dio mentaliteta. Eh, tako je, nažalost, iskanje, moljakanje postalo dio našeg – bošnjačkog.

Piše: Suad Karamustafić

Sve je počelo sa u ratu dostavljanom humanitarnom pomoći. Tada je i bilo opravdano što smo očekivali da nam se pomogne, ali i dan – danas mi očekujemo da nas neko servisira, da nam neko obezbijedi ono što nam treba. Bošnjaci su ovu sramnu osobinu i dodatno razvili: ne samo da očekuju sadaku, nego i onome od koga je očekuju nameću imperativ njenog davanja. Kao, on je je obavezan, kako ga nije stid što nije prije i što nije više dao. Ovo traženje pomoći, naravno, nije samo u ovom primarnom obliku, nego je doživjelo evoluciju pa se očekuje da: onaj koji je poljoprivrednik – dobije sjeme, altke, mašine, da mu se za proizvode pronađe tržište; KUD – da dobije novac za nošnju, za putovanja na nastupe; a čak sam jednom na TV-u čuo kako se paraglajderi žale kako im država ne pomaže.

Nezahvalnost

Primjera je bezbroj, ali moram boldirati jedan lični: prilazi mi djevojka što prodaje čestitke za pomoć djeci, mislim djeci, i nudi da kupim/pomognem. Malo bolje pogledam i shvatim da sam kupio već, čak joj i opišem to što sam kupio, dajući neoboriv dokaz da sam im već pomogao i halalio 3 KM. Znate šta bezobraznica nezahvalna kaže?: “A niste ovu, ova je 5 KM! (pokazujući na drugu čestitku koja je veća i skuplja)”! Umjesto da se izvine i zahvali što sam pomogao, ona mi govori kako trebam opet to uraditi i da je to samo 3, te da trebam dati 5 KM! Zamisli koliko treba biti besraman i tako šta uraditi!

I ova ilustracija koja opisuje jednu od implikacija pošasti koja se ušunjala u bošnjački menatalni sklop: moja prijateljica je završila vožnju taksijem, ostala je da sačeka kusur od 20 KF. Taksista joj je, doslovno, bacio siću u krilo i drsko odgovorio: “Eh, evo ti, plati sebi kafu mlada damo, nemoj da ti slučajno zafali”.

Nepremni bošnjački špajzovi

Zašto ovu novostečenu osobinu pripisujem samo bošnjačkom narodu? Odgovor se, opet, krije u ratnom vremenu. Rat je za većinu Bošnjaka došao iznenada, to je, osim vojno-taktičke, značilo i nespremnost bošnjačkih špajzova. Višegodišnja blokada dostave hrane većinu njih primorala je da spas traže u humanitarnoj pomoći. Uz ovo treba napomenuti da su drugi narodi, u mjestima u kojia su živjeli, manje bili upućeni na humanitarnu jer su imali otvorenu, kakvu – takvu, komunikacije sa slobodnim teritorijama i sa ostatkom svijeta. Bošnjaci su, lako je to pogledom ustvrditi na vojnu mapu s početka rata, bili u neprijateljskom okruženju na većini teritorija koje su kontrolisali. Sve ovo ih je natjeralo da se oslanjaju na pomoć dobrih ljudi.   

No, nakon toliko godina, nije li vrijeme da se uspravimo, da tako olahko ne pružamo dlan?! Svakako, ovdje ne govorimo o onima koji i dan – danas zaista trebaju pomoć, o onima koji su egzistencijalno ugroženi. Kritična masa nas nešto moljaka, pita, bez imalo dostojanstva i srama. Kako možemo nekoga koga dva puta vidimo u životu pitati za posao bez obzira što je on šef, direktor ili na nekoj drugoj sličnoj poziciji…