Bošnjacima u Banjoj Luci prijeti nestanak?!

314
banja-luka-panorama1

Piše: T. EFIN / (www.preporod.com)

Svjesni da je tekst što ga objavljujemo samo jedan od mogućih pogleda i pristupa bošnjačkom pitanju u Banjoj Luci, te stoga nužno subjektivan, pozivamo naše čitaoce, posebno Banjalučane, bez obzira gdje danas žive, da se uključe u razmatranje ove problematike i daju svoj doprinos.

Sjedim i pišem ovaj tekst o Banjoj Luci, ali ne zbog toga što mislim da stvar najbolje znam, niti sam od onih sa ogromnim životnim iskustvom, nego pišem samo zbog toga što drugi niko neće ili ne smije. Bošnjaci u Banjoj Luci više skoro i ne pružaju otpor, nego većinom šute i pate pod udarcima velikosrpskog projekta čekajući još samo posjetu Azraila kao konačni izlaz za izbavljenje iz banjalučkog košmara. Pišem o gradu koji je bošnjački nacionalni korpus potpuno zaboravio i koji već neki nazivaju uvrjedljivo dijasporom. Današnje stanje odgovara stanju muslimana iz Kanjiže u Mađarskoj 1689. godine koji su bili godinama u okruženju očekujući pomoć ummeta koja nije dolazila. Mi smo nažalost u sličnom okruženju, a maltretiranje koje mi podnosimo je gore od ubijanja. Mi istina još ne jedemo, kako je onda pisao Piri Ahmed Efendi, užeglo brašno od heljde (zobi) ali to ne znači da nam je lakše nego nekada njima u Kanjiži. Sjedimo i čekamo pomoć koja ne dolazi, održavajući biološko jezgro muslimanskog naroda u Banja Luci pokušavajući održati bošnjačku glavu uspravnu i ponosnu. Stanje nam je kao nekada Bošnjaka Nikšića, Ulcinja, Šahovića, Niša, Vranja, Beograda krajem 19. i početkom prošlog stoljeća. Samo ovaj put znamo da nemamo kuda, jer za Bošnje više nema povlačenja. Nema se kud, opstati moramo jer u slijedećoj rundi možda više nećemo imati svoje zemlje ako se ne suprotstavimo. Svjesni smo da će Velike Srbije u Banjoj Luci i Bosni biti obrnuto proporcionalno broju Bošnjaka koji su opstali, žive ili se rode u njoj. Živeći u ovome gradu svakodnevno posmatram mjesto gdje je nekada izvojevana jedna od najbriljantnijih pobjeda Bošnjaka 1737. poznatija kao Boj pod Banja Lukom.

Pobijedili smo Austrijance jer smo bili jedinstveni i spremni da životom odbranimo Bošnjaka i vjeru u drugoj čaršiji. Što je najvažnije, vidokrug nam je tada sezao dalje od prvog brda vlastite čaršije. To je, rekao bih, mjesto gdje smo se na tren približili društvu nacija koje drže do sebe. Gledam tvrđavu Kastel gdje su se banjalučki Bošnjaci te godine ušančili, spremni umrijeti za svoju vjeru i zemlju. Nekada davno u tvrđavi je bila džamija. Već odavno je srušena, a pouku do današnjeg dana skoro i da nismo primili. Zbog toga nam je srušeno preko hiljadu džamija i što se tiče ponovne izgradnje tu nismo loši ali slabo ili bolje rečeno nikako, ne gradimo mehanizme njihove zaštite. U blizini tvrđave su dijelovi grada zvani Laus i Medreska, gdje su bili postavljeni austrijski topovi sa ciljem da nam se još u onaj vakat razvuče pamet. Gledam poznatu kuću Bojića u koju je nekada boravio Omer paša Latas kada je prebjegao iz Hrvatske. Prodata je. Malo dalje je, nad Vrbasom, Bešlagića kuća, kuća nekadašnjeg ministra saobraćaja koju su komunisti bili konfiskovali. Ministar je umro u nostalgiji za voljenom grudom u Argentini plaćajući ceh borbe za tuđu drzavu i tuđi groš. Blizu nje, skoro uz Gradski most je kuća Husedžinovića, nekadašnjeg banjalučkog gradonačelnika. I ona je većim dijelom prodata. Odmah do nje, u ovoj muslimanskoj mahali, gradi se crkva na mjestu gdje je nakon Drugog svjetskog rata bila zgrada UDBE. Naspram nje, odmah preko Vrbasa u blizini Gradskog mosta su stanovali roditelji Nerkeza Smajlagića. Nekoliko stotina metara, nizvodno Vrbasom, a odmah iza tvrđave Kastel, je mahala zvana Dolac i džamija u koju sam išao u mejtef. U blizini se tu, kako kažu, nekada davno nalazila tekija. Danas je na tom mjestu, u kući Biberića, privremeno smješten, Merhamet ili mjesto gdje se distribuira još ono malo pomoći koju dobijaju Bošnjaci Banja Luke zaboravljeni od ostatka bošnjačkog korpusa. Naspram ove kuće, preko Vrbasa bio je konvikt za muslimanske đake, koji su izgradili i finansirali begovi Džinići. Na vrlo malom prostoru je mnogo interesantnih mjesta gdje su nekada živjeli znameniti Bošnjaci ovoga grada.

U Bosni ili Velikoj Srbiji

Mi danas istina živimo u Banjoj Luci ali stanujemo u Majke Jevrosime, Petra Karađorđevića Oslobodioca, Solunskoj, Pere Kreče, Srpskih branilaca, kupamo se u Srpskim Toplicama i šetamo Obilićevim. U Bosni smo, ali defakto u Velikoj Srbiji, priznali mi to ili ne. Teško da se i može naći neki trag stare Banja Luke a ono što je i ostalo preko noći se ruši. Iznad grada je brdo Šehitluci, preimenovano u Banj brdo. Tamo negdje iza Šehitluka 80 – 100 km dalje kod Travnika ili Jajca počinje odbranjena Bosna. Televizije Srbije pa čak i Hrvatske se mogu gledati za razliku od bosanskih federalnih kanala koji su nedostižni bez kablovske televizije. U dućanima tu i tamo se može kupiti bosanska roba. Sa flaša mineralne vode ili nekog pića na policama osmjehuju se Knjaz Miloš sa Karađorđem, radujući se vlastitom uspjehu koji je prevazišao njihov najveći optimizam. Ne tako davno i sami su protjerivali muslimane iz Srbije i Crne Gore. Uspjeli su preći Drinu nakon toliko stoljeća i ne ide im se nazad i htjeli bi nastaviti svoj krvavi pir. Pitam se šta bi danas rekli za ovaj grad Ferhad paša Sokolović ili komandant iz Boja pod Banja Lukom 1737. Ali-beg Osmanpašić na jednoj i Omer-paša Latas na drugoj strani? Šta bi rekle generacije banjalučkih muftija od Nurkića, Zahirovića, Halilovića, na jednoj, i muftija Maglajlić i efendija Zuhrić, na drugoj stani? Bi li se kajali zadnja dvojica što su za sitan vlastiti ćar popuštali srpskoj politici? Šta bi rekli banjalučki Bošnjaci koji su nekada, ne tako davno, bili u prohrvatskoj Uzdanici ili prosrpskom Gajretu, a istovremeno bez svog kulturnog društva. Šta bi besjedili potpisnici Banjalučke deklaracije iz Drugog svjetskog rata koji su štitili komšije Srbe za vrijeme NDH? Potpisnik ove Deklaracije, muftija Zahirović, napadnut je za vrijeme minulog rata od stane srpskog vojnika u blizini Ferhadije. Stari muftija je jedva izvukao živu glavu.

Mladomusliman Nijaz Karaselimović, sin jednog od potpisnika ove deklaracije bio je hapšen, zatvaran i strahovito maltretiran po zatvorima u minulom ratu kao predsjednik Merhameta od strane komšija Srba? Od takvih komšija čućemo samo muk na sve ovo, što znači odobravanje. Srbi nisu mogli naći 50 – 60 potpisnika neke srpske deklaracije tamo neke 1992. ili 93. Mi jesmo i ponosimo se time. Šta bi danas rekao stari komunista Akif Šeremet sa svojim učenikom, skojevcem Osmanom Karabegovićem i 1800 gradskih ”naprednih drugova” iz mahala iz vakta prije Drugog svjetskog rata na jednoj – i Mladi Muslimani sa nekih 50-ak momaka i djevojaka uopšte zainteresiranih za vlastitu vjeru i naciju u Banjoj Luci na drugoj strani? Stari ljudi su mi pričali da su, ponekad, mogli vidjeti među njima i današnjeg akademika Muhameda Filipovića, koji je jedan od rijetkih Bošnjaka što je prošli sistem koliko toliko koristio i za bošnjačke ciljeve. Šta bi rekli bivši komunisti, ko je u tumaranju kroz crvenu maglu na kraju ostvario svoj cilj? Ceh nesloge, vjekovnog spavanja i muslimanskih zabluda plaćamo danas mi koji smo ostali u Banjoj Luci. Većinom od gore pomenutih ne možemo više ništa čuti ali muk naših bošnjačkih stranaka SDA i SBIH odnosno Tihić Sulejmana i Harisa Silajdžića je gori i bolniji. Mi kao i da ne postojimo. Pitamo se kako nisu izvukli pouku po kojoj su naši neprijatelji uvijek izvlačili korist zbog našeg nejedinstva, što je rezultiralo daljnim gubljenjem teritorija, protjerivanjem, silovanjem, rušenjem a sve to često samo zbog vlastite sujete. Države nas je koštala sujeta Rizvanbegovića u praskozorju naše nezavisnosti pod vodstvom Gradaščevića. Opet su naši protivnici zbog našeg suludog nejedinstva kajmak jeli, a mi gladni bili.

Ni jedan hafiz u cijelom gradu

Teško da se dešavaju i neke promjene u vjerskom životu grada Banja Luke iz koga rijetko da je neko posljednjih decenija završio medresu a teoloski fakultet da i ne govorim. Bio je to grad sa četiri medrese u nekom drugom vaktu. Bio je to grad u kome su se mukabele učile a da niko nije morao uzeti časni Mushaf u ruke. Danas samo osamdeset godina kasnije nemamo niti jednog hafiza u čitavom gradu.

Nije lahko živjeti i biti musliman u današnjoj Banjoj Luci u kojoj su rijetki dani da nisu napadnute institucije, imovina i mezaristani Bošnjaka. Teško je živjeti u gradu u kojem tebi Bošnjače, dok si na namazu, psuju balijsku ili tursku mater, uz ciku razbijenog prozora i na tvojoj džamiji. Sretni smo ako čujemo kako se niz crijep kotrlja kamen i kako nema veće štete. Sve se dešava na očigled policije koja po običaju spava u obližnjem autu ili se grije u obližnjem dućanu ili kafani. Lahko je biti Musliman na Baščaršiji, Travniku ili Bihaću a veoma teško u Banjoj Luci. Snaga današnjih Bošnjaka je onolika koliko su u stanju da zaštite naša prava u Banjoj Luci, Bjeljini, Foči i Fazlagića Kuli kao jednom od najslabijih karika u bošnjačkom lancu. Znate li braćo da vam mi u školama učimo Svetog Savu, Majku Jevrosimu, srpske ustanke, čitamo ćirilicu a naši političari se i dalje složno svađaju dok mi nestajemo na vatri njihove nesloge.

Iseljeni banjalučki Bošnjaci po Švedskoj, Njemačkoj, Holandiji, Americi, Austriji se ne vraćaju. Poneko istina dođe ali u plehanom sanduku. Godine su prošle, nas u privatizacijskoj priči nije bilo, jer smo raseljeni i bila je to borba za goli opstanak, a djeca su se rađala u Geteborzima, Amsterdamima, Atlantama i gdje sve ne? Mnogi stanovi još nisu vraćeni a i mnogi Banjalučani se više i ne mogu vratiti jer nemaju ni bosanskog državljanstva. Ko je kriv? Sjećam se prije samo nekih 18 godina kako su nam naši budući političari obećavali da će vratiti Bošnjake iz Turske i vratiti im djedovska bosanska državljanstva. Ne da ih nisu vratili nego su i ove u Bosni u prošlom ratu dobrim dijelom izgubili. Slušam kako Španci na osnovu Zakona o sjećanju, daju na Kubi državljanstva Kubancima čiji su pradjedovi nekada davno došli iz Španije. Nekada su naši političari znali doći u Banja Luku i isporučiti nam ”tisuće selama” a vraćali su se sa koferima u kojima su bili naši glasovi. Donosili su prazna obećanja koja su zaboravljali nakon dobre večere u restoranu u Gornjem Šeheru još iste večeri. Više skoro i ne dolaze, jer niko haman i ne glasa za njih. Zasto? Pa neka pročitaju ovaj tekst, ali znaju oni to dobro i bez ovoga.

Pomoć nama u Banjoj Luci skoro i da ne dolazi. Izuzetak je Bajram kada se i nas neko sjeti. Molim Allaha, dž. š., da ih nagradi na tome. Tvrdim da je pomoći bilo više za vrijeme rata fantastičnim angažmanom Merhameta, nego danas. Merhamet je uradio više nego svi bošnjački političari zajedno, za ostanak i opstanak Bošnjaka Banja Luke. Rijetko se mogla vidjeti takva spremnost na žrtvu i volja za opstanak u nemogućim uslovima.

Danas, 15-tak godina kasnije, ambulanta i kuhinja se bukvalno bore za opstanak i gledajući sve što se dešava oko Bosnalijeka pitam se hoće li se iko sjetiti Bošnjaka Banja Luke kako bi se konačno osigurala redovna opskrba Merhameta najosnovnijim lijekovima. Ljudi su još prilično normalni u kakvom okruženju žive. Bošnjaci koji su ostali u Banjoj Luci trebaju još neki lijek za pritisak, cirkulaciju, srce i šećer. Molim ostale Bošnjake u Federaciji da ih ne odbijaju ako se neko od njih pojavi u jednoj od bolnica u Federaciji jer sa ovakvim penzijama ne možemo si priuštiti ni najobičniji pregled, a bilo kakva operacija je horor na koji ne smjemo ni pomisliti. Pomozite nam dok još imate kome poslati pomoć.

Kako nam se može pomoći

Ali šta nama u ovakvoj situaciji ustvari treba i kako nam se doista može dugoročno pomoći? Mnogo nam je važnije da se uradi nešto strateški za nas jer sami nismo u stanju. Pomozite nam da organizujemo našu školu i obdanište, pomozite nam da napravimo Medresu u Banjoj Luci. Pomozite nam da na ovaj način dođu novi ljudi i da opstanu u Banjoj Luci. Nekoliko malih pogona u kojim bi radili Bošnjaci ovoga grada bi znatno poboljšalo situaciju. Prestanimo pričati demagoški o važnosti povratka koji je predprogramiran da završi krahom i da samim time obeshrabri i one koji se žele vratiti iz raznih Amerika i Australija sa ušteđevimom koju još imaju. Predložite im bošnjacki biznismeni nešto i udružite sa njima sredstva. Pomozite zajedno sa nama Islamsku zajednicu u Banjoj Luci da se pomakne sa onog nivoa sa kojeg je bila početkom prošlog stoljeća. Pošaljite nam imame misionare koji će doći da se dokažu i čiji će rad ljudi prepoznati dolaskom u džamije. Mi smo džamije haman napravili a imami su sada na redu da urade svoj dio posla. Ponekad mislim da naši imami pogrešno shvataju kao svoj primarni zadatak ukop Bošnjaka u Banjoj Luci, čiji se rok rada poklapa sa posljednjom dženazom u Banjoj Luci. Ovde su pozvani prvenstveno da ožive zamrli vjerski život a nažalost nisu na visini tog zadatka, bar ako ih se posmatra po broju džematlija u džamiji. Ako smrt posljednjeg Bošnjaka iz džamije bude brža od rezultata njihovog rada onda smo svi definitivno izgubili. Imami su vojnici jednog velikog zadatka koji traje stoljećima, ali nažalost mnogi nisu u stanju odgovoriti zahtjevima vremena i okruženja. Ima ih koji misle da su gastarbajteri u ovome gradu. Morali bi unaprijed znati da silingere niko ne treba i prezreni su. Mi isto tako ne trebamo prazne mejtefe koji ne služe ničemu i u kojima djeca uče pjesmice za predstojeći mevlud, nego trebamo mejtefe iz kojih će djeca dolaziti na namaz, jer svrha mejtefa je da pojača džemat i da popuni upražnjena mjesta u safu. Mi ne trebamo džamije koje se otvaraju samo za akšam, jaciju, džumu i bajram-namaz kao što je to danas. Imami, bićete sigurno pitani zašto ste samo klanjali dva vakta u džematu? Ne zaboravite na dan kada neće služiti isprika i kada ćete biti pitani šta ste uradili? Vaše je da džamije otvorite i pozivate ljude na pravi put a mi ćemo biti pitani jesmo li se odazivali. Nemojte da vas džemat svjedoči protiv vas i ne mislite da se sav dodatni vjerski život svodi na organizovanje bajramskog koncerta u Mejdanu. Bošnjački političari, važite vaše riječi i stojte iza njih. Doprinesite lakšem životu Bošnjaka u Banjoj Luci, jer oni su vam dali povjerenje i ne ostavljajte ih na milost i nemilost neprijatelja.

Lahko je pričati tirade o Dodiku i svađati se preko medija iz Sarajeva, ali znajte da je nakon toga Bošnjacima još teže živjeti u Banjoj Luci. Pitajmo se, svaki pojedinačno, šta smo uradili da onemogućimo srpski četnički projekat koji i vama i nama kuca na ista vrata. Znajte da je svakodnevni aktivni otpor tome projektu, a nikakvo uljuljkivanje kako vaša čaršija nije direktno ugrožena, je jedini garant naše opstojnosti u domovini iz koje nas žele istjerati. Sjetite se naših predaka i njihove reakcije 1737. i naučimo konačno lekciju pod naslovom JEDINSTVO. Što prije shvatimo važnost našeg jedinstva, tim prije obezbjjedićemo našoj djeci lakšu i izvjesniju budućnost a zemlja iznad nas, već sutra kada budemo u kaburu, neće biti poravnavana kako bi neki iz Laktaša željeli.

Uz mahsuz selam