Bošnjački merhamet ili naivnost?

3164
fatmiralispahicobogobojaznojdjeci

Piše: Mr. Fatmir Alispahić
Bošnjačka je dobrota postala glavno oružje bošnjačkih neprijatelja. Za nas bi, konačno, moralo biti uvreda kad nam se kaže da smo – merhametli narod! Danas to zvuči kao narod koji nema kriterija, granica, pameti, kod koga je sve – na izvol'te. Jezik je živ, značenja su promjenjiva, pa tako i riječi ne moraju uvijek značiti isto. Kazati „bratstvo i jedinstvo“ prije 30 godina, i kazati sad, nije isto. I ne znače svugdje isto riječ „zajedništvo“ i riječ „tolerancija“. Nije svima sve isto. Teoretičari to zovu „decentriranost značenja“. Pa tako i merhamet(luk) ima različita značenja za Bošnjake u prošlosti i za Bošnjake u sadašnjosti. Danas je merhamet oznaka za kukavičluk u Bošnjaka. Šta god nećeš da braniš, i čuvaš, šta god prepustiš da ti uzmu, od imovine do ljudskih prava, a ti se sakriješ iza merhameta. Ti si, bajagi, toliko superioran da na svako ugnjetavanje odgovaraš merhametom. Tebe se to ne tiče, ti si iznad, ti si „Dobri Bošnjanin“, zaštićen frazom da je „Bosne bilo i Bosne će biti“. …Otiđi, brate, malo do Foče, Vlasenice i Banja Luke, pa vidi koliko te naše Bosne ima! Ali, ne smeta to nama da robujemo iluzijama u kojima je naša mlitavost, navodno, uvjet opstanka Bosne i obnove komšiluka. Eto, mlitavi smo da mlitaviji nikad nismo bili, gotovo da nas i nema, jer nemamo svog stava ni o čemu, pa ni o pitanjima koja nas definiraju kao narod. Nama je važnije ono zajedničko – bosansko, nego ono bošnjačko koje čini kičmu bosanskog. Nema toga kod drugih naroda! Ovo je film u kome plivaju samo Bošnjaci – jer vjeruju da će komšijski narodi biti odobrovoljeni, oraspoloženi, raznim vidovima bošnjačkog samoponiženja. Kad govorimo u množini, ne mislimo na pojedince i grupice koji ovo razumiju, već na političke i društvene adrese koje simboliziraju bošnjački subjektivitet. Odatle se širi doktrina bošnjačke otromboljenosti, kao vrlina i putokaz, namjesto da to bude shvaćeno kao mana i sevep raznih infekcija koje zahvataju bošnjačko biće.

Kad žrtva bježi iz ugroženog naroda

Mnogo je primjera na kojima se može pokazati kako Bošnjaci, ono što je u korist njihove štete, prikazuju kao merhamet i galantnost u davanju i gubljenju. Rodile su se nove generacije koje se ne sjećaju genocidne agresije i iscrpljujućih pregovora bosanskohercegovačkog rukovodstva sa zločincima. Državno rukovodstvo je, po posredničkim instrukcijama Zapada, gurnuto za pregovrački sto da sa agresorskim huntama pregovara o podjeli Bosne. Ta stalna potreba da se izvinjavamo, da umanjivanjem sebe i svoga nekoga u nešto uvjeravamo, pokazala se i u toku rata. Merhamet je bio glavno oružje separatista, jer su uz pomoć tog našeg kompleksa došli za pregovarački sto i bili legitimirani kao pregovarači, a naše državno rukovodstvo sebe je svelo da bude tek – strana u sukobu. Po ovim šinama razvijana je dejtonska budućnost, da bismo danas došli u poziciju kad kritična masa Bošnjaka ne razumije važnost bosanskog jezika, već se osjeća ushićeno, počašćeno, kad jedan ekavski spiker prenosi utakmice državne nogometne reprezentacije. Mogla bi se ustanoviti ta ekavska bolest u Bošnjaka, jer ekavsko kreveljenje na mnoge Bošnjake ima hipnotičko značenje. Jedan filozof, imenom Martin Heidegger, piše da je „jezik kuća bitka“, a Bošnjaci iz te kuće bježe, u namjeri da budu neko drugi. Merhamet je okvir, kamuflaža, maska ispod koje se krije ovaj autogenocidizam, to autodestruktivno nastojanje žrtve da prestane biti žrtva tako što će pobjeći iz svoga identiteta. Baška je pitanje kako su Bošnjaci dovedeni u poziciju da pomisle, i povjeruju, kako je bježanje od sebe put individualnog spasenja od šovinističkog dejtonskog poretka. Da, to je put individualnog spasenja, ali, ako se spasenjem može nazvati izlazak iz naroda. Do dna je jadan onaj čovjek koji pristane da napusti svoj narod. Nije li to saučesništvo u genocidu nad Bošnjacima?! – kad ma koji Bošnjak, odlučuje da ne bude Bošnjak, jer je društvena i politička klima usmjerena da uništi Bošnjake kao narod?! Svaki onaj Bošnjak koji je upisao dijete u Katoličku školu učinio je to upravo pod pritiskom dejtonskog šovinizma, jer je prihvatio poruku da će mu dijete sa katoličkom diplomom biti ravnopravnije nego sa diplomom ma moje druge škole. Taj je Bošnjak, zapravo, prihvatio direktivu da je ovo katoličko ili katolicizirano društvo, u kome su kršćani građani prvog, a muslimani građani zadnjeg reda. Pomirenost sa diskriminacijom, taj autošovinizam, zapravo je saučesništvo u progonu vlastitog naroda, kojemu se, eto, više ne želi pripadati, jer taj narod ima poziciju žrtve. Po međunarodnom pravu, tjeranje žrtve da prihvati status žrtve svrstava se u ratni zločin. Po tome je dejtonski režim zločinački.
Ovdje moramo napraviti jednu historijsku paralelu, prema događaju iz 1899. godine, kada su u Mostaru danima trajale demonstracije zbog otmice djevojčice Fate Omanović, koju su kršćanski misionari odveli u jedan samostan i pokrstili. Iz ovog događaja će poslije izrasti pokret za vakufsko-mearifsku autonomiju, zapravo, prvo političko organiziranje Bošnjaka. Ponosni Bošnjaci nisu mogli otrpjeti da im se djeca otimaju i pokrštavaju, pa su svoju vjeru, po prvi put, branili na ulicama. A danas! Sami Bošnjaci odvode djecu u katoličke škole, da pod raspelom, i uz katoličke svece i programe, prestaju biti muslimani, a postaju kršćani!

Sakupi se nekoliko hiljada Bošnjaka da popali zgrade odbranjene u ratu – a ni sami ne znaju zašto – ali se ne sakupi ni nekoliko Bošnjaka da protestira protiv rasističkog društvenog ambijenta u kome je teško biti uspravan Bošnjak i musliman. Bošnjaci nemaju reflekse da reagiraju ni kada se u programu FTV „klanja dženaza crknutom krmetu“, ni kada se po sarajevskoj štampi islam prikazuje kao „fašistička vjera“.
Šta se dogodilo za ovih stotinu i kusur godina? Je li ovo isti narod? Ili je onaj bošnjački narod iz 1899. bio samosvjesniji i ponosniji? Stoljeće postotomanske vladavine nad Bošnjacima, pa i u vrijeme Jugoslavije, u kojoj su Bošnjaci negirani kao narod, ostavilo je debele brazgotine na bošnjačkom samopouzdanju. A Bošnjaci, u nemogućnosti da usisaju bol i poniženje, počeli su smišljati kojekakve budalaštine da sebi objasne da – „manje je više“ – što napisa jedan Bošnjak, u pokušaju da tu doktrinu samoponiženja predstavi kao vrlinu. Merhamet je jezička kruna za definiciju ovog stanja u kome Bošnjaci sebi dopuštaju ono što sebi ni jedan narod ne bi dopustio. Namjesto da merhmet bude vrlina koja Bošnjake izdvaja kao narod dobrote, dijaloga, tolerancije, a ono je merhamet postao maska za mutavost i kukavičluk zbog kojih Bošnjaci sve svoje podijeliše drugima. Kad u Tuzli 90 odsto Bošnjaka pristane da gradom vlada preko 50 odsto nebošnjaka, na direktorskim i funkcionerskim pozicijama, onda se to zove merhametom i multikulturom. Ako bi se neki Bošnjak pobunio protiv tog (auto)šovinizma, Bošnjaci bi ga prvog dotukli kao „ekstremistu“, „vehabiju“, a možebit i „fašistu“. Bošnjake uopće ne zanima zašto u Bijeljini ili Foči nema takvih izraza „multikulture“, pa da 90 odsto nebošnjaka gleda kako gradom vlada preko 50 odsto Bošnjaka. Lažna je to „multikultura“ u Tuzli, samim tim što proizilazi iz bošnjačke traume, tog fenomena samomržnje, gdje žrtva mrzi svoju poziciju žrtve i pristaje, zarad iluzije, biti vazal svome tlačitelju. Isto tako, teško je Bošnjake ubijediti da u majskim poplavama nije bilo nikakvog toliko navikanog „zajedništva“. Da Bogodom jeste! Samo su Bošnjaci povjerovali da su nas, kobajagi – „poplave ujedinile“, pa su, umjesto da pomognu povratnicima u Janji, kojima niko od Srba ne pomaže, potrčali u Doboj da pomognu postrojbama generala Zeca, a tamo su ih dočekali parolom: „Nož – žica – Srebrenica“. Taman.

Svaki je Bošnjak odgovoran za drugog Bošnjaka

Nevjerovatna je ta energija samoobmane, toliko je snažna da može ispred očiju ukloniti stvarnost, a metnuti ono što ne postoji. Tako Bošnjaci u razbošnjačenoj Tuzli vide „multikulturu“, u poplavljenom Doboju vide „poplave koje su nas ujedinile“, a u Fudbalskom klubu „Sarajevo“, u kome su od 11 igrača samo dvojica Bošnjaci, vide nekakav izraz sarajevske multietničnosti. U realnosti, tu nigdje nema Bošnjaka, i bošnjaštva, jer ono što se prikazuje kao bošnjačko strogo je kontrolirano od susjednih naroda, pa se najčešće radi o Bošnjacima koji su u mješovitim brakovima, ili Bošnjacima koji potiču iz mješovitih brakova, a za koje je Titina unuka Svetlana Broz kazala da su – „najbolji dio Bosne i Hercegovine“. Time ispade da su oni u monoetničkim brakovima, ako ne najgori dio BiH, a ono bar lošiji dio BiH. Ta „mješovita“ priča egzistira jedino u krajevima sa bošnjačkom većinom, dok je među susjednim narodima niko ne smije ni pomenuti. Prema tome, i ono što mislimo da je bošnjačko, kao u Tuzli, recimo, ono je de facto samo prividno, jer je kadrovski instalirano tako da ne remeti nebošnjačku dominaciju i ne barače bošnjačku diskriminaciju.
Ovdje dolazimo do ključnog pitanja o silama koje su preoblikovale pojam merhameta u značenje mutavosti, mlitavosti i kukavičluka. Trebao se taj merhamet vezati za ključna mjesta bošnjačkog civilizacijskog identiteta, kao što je Ahdnama sultana Mehmeda Fatiha, ili kao što su Rezolucije bošnjačkih prvaka iz 1941. – prvi antifašistički dokumenti jednog naroda u Svijetu. Bošnjaci su narod koji na svjetskoj razini baštini prvu povelju o ljudskim pravima u i prvi nacionalni antifašistički proglas. Time se treba glasno i stalno ponositi, namjesto što ove činjenice žive u tišini i u nekom iracionalnom stidu. Kao da nas je strah da se ne bi naši susjedi uvrijedili što mi imamo ono što oni nemaju. Utom i fasujemo kako smo zaslužili – da mi budemo optuživani za ekstremizam i radikalizam, a oni za odbranu Evrope od nas! I Ahdnama i Rezolucije, kao i bošnjačko ponašanje u vremenu velikih iskušenja i genocidne agresije, sve to u jednom nizu zida tvrđavu bošnjačke moralne i humanističke superiornosti. To je pravo, izvorno značenje merhameta u Bošnjaka, tog odvažnog, viteškog prostora dobrote, hrabrosti, odanosti vjeri i domovini. Namjesto afirmacije ove uspravnosti, afirmirana je gmizavost, pod lažnom konstrukcijom da je dobar Bošnjak samo poguren Bošnjak, jer se preko pogurenog Bošnjaka mogu rasprostirati drugi konstitutivni narodi i uzduž i poprijeko. Zapravo se radi o jednoj sofisticiranoj psihološkoj i propagandnoj operaciji, a na koju su Bošnjaci nasjeli u nemogućnosti da uspostave okvire i granice svoga bitka. A kako bi ih i uspostavili kad je sijanje smutnje i zabunluka stalno prisutno u društvenoj zbilji?!
Stvari se mogu vidjeli i logičkim metrom. Šta oni hoće od nas? Hoće da nas nema, jer koliko je nas manje, toliko je njih više. Kako je najlakše da se onepostojimo? Tako što ćemo ukidati sami sebe. Kojim putem? Jer ćemo pomisliti da je utišavanje našeg identiteta uvjet za postojanje bosanskog, zajedničkog, multietničkog identiteta. Navodno, što je manje nas, to je više drugih uz nas. Ali, ali, ali… To onda više nismo mi – jer nas nema – to su samo susjedni narodi, uz koje nema nikakvog zajedništva, ni multietničnosti, jer postoje oni, postojeći, i postojimo mi onepostojeni.
Merhametluk je taj jezički i smisaoni most koji naše samoukidanje objašnjava uzvišenim ciljevima borbe za Bosnu i zajedništvo. Ali, ako mi ne budemo tako merhametli, hoće li biti Bosne, hoće li biti Srba i Hrvata uz nas? – panično je pitanje koje lebdi nad ovim logičkim krivinama. To koliko će njih biti uz nas, ne odlučujemo mi, i ne pitamo se mi. Ali, to koliko će nas biti uz Bosnu, direktna je bošnjačka odgovornost. Ako sami sebe ukinemo, u ime cilja kome ne možemo ni odmoći ni pomoći – u ime te ambicije da umilostivimo susjedne narode da žive s nama – nema ništa ni od nas, ni od Bosne. Jer, Bošnjaci su kičma Bosne, kao što je islam kičma bošnjačkog identiteta. Ukidati jednu, pa drugu kičmu, u ime postojanja Bosne, glupavo je, i neodrživo, jer nema Bosne bez Bošnjaka, niti ima Bošnjaka bez islama. Snažan Bošnjak je snažna Bosna. Smisao merhameta je da ojača, a ne oslabi, da vodi na dobro, a odvrati od zla. Bosna je to dobro koje je dobro samo kad je svima dobro. Ne možemo mi, pod krovom merhameta, odvaditi vlastito dobro drugima, da nas ne bude, a da njih bude, jer onda nema Bosne, i onda nema nas. Drugima treba dati – u gram – onoliko koliko su drugi spremni dati nama. Svaki Bošnjak je prvo odgovoran za drugog Bošnjaka, pa onda za sve druge, i za sve ostalo.