SAFF

Bošnjake je od vjere i morala najviše udaljila pjesma

Facebook
Twitter
WhatsApp
sevdalinka

Piše: Sead Zubanović

Čovjek je jedinstvo duhovnog i materijalnog što znači da ga cjelinom čine dvije komponente, duša i tijelo. O tijelu se dosta zna, a o duši jako malo. Rečeno nam je da je ona sklona zlu i da je naša zadaća da je očistimo na ovom svijetu. Ona je za spoznaju vanjskog svijeta osuđena na pet ljudskih čula. Sluh je od strane Tvorca izričito stavljen na prvo mjesto. Riječi su najlakši način komunikacije, a samim tim i manipulacije čovjekom.

Tražeći odgovor na pitanja kako je bošnjački narod tako uspješno odmaknut od svoje vjere, kako mu je nametnuta Turska krivica, kako kompleks niže vrijednosti koji prelazi u samomržnju, kako narušena porodica, kako mu posta blizak amoral, alkohol, kocka pa evo i droga, dođoh do odgovora, najviše pjesmom! Može to nekome izgledati neozbiljno, ali tako je. Radio pa TV prijemnici i kompjuteri uz telefon, odavno su zamijenili druženja. Osamljujemo se, ali ostajemo uz pjesmu. Vijesti znaju i zamoriti, ona teško. Koliko nam se puta desilo da pjesmu koju smo čuli spremajući se za posao čitav dan pjevušimo? Konzumiramo svjesno i nesvjesno poruke koje nam umilni ženski i muški melodični glasovi nose, imamo svoje ljubimce i naravno ljubimice čije smo nove tonske i video nosače zvuka jedva čekali da se nađu u izlozima. Sada je zbog dostupnosti interneta prodaja muzičkih projekata mala, ali slušanost je još veća. U svojoj podsvijesti nosimo memorisane refrene hitova i često ih nesvjesno slijedimo svojim ponašanjem u životu. Nasmijani smo ili tužni, govorljivi ili šutljivi, optimistični ili pesimistični, sve zavisno od onoga što smo čuli, što nam je kroz pjesmu sugerisano ili bolje reći servirano. Taj fenomen je opšte poznat i odavno ga koriste vlastodršci širom svijeta kao sredstvo za manipulaciju masama i stvaranje javnog mišljenja koje njima ide u korist.

Jedan od prvih hitova u onoj državi je bila pjesma Uzmi sve što ti život pruža, danas si cvet sutra uvela ruža u interpretaciji Gvozdena Radičevića. Nije bilo gramofona na kom se ne zavrti ova singl ploča. Poruka kristalno jasna. Čini što želiš, dozvoljeno je, jer sve je tako prolazno. Teza nespojiva sa islamom. Na istom fonu dosta kasnije opet mega hit sa porukom – Volite,ljubite život živite i nikad nedajte da do toga dođe da vas starost pita gdje vam mladost prođe. Izvođač Nedeljko Bilkić, ali ono što je tu interesantno, ovaj amanet nam u pjesmi ostavlja ostarjeli babo, a ne tata! Kad dodamo tu i prepravljene riječi bosanske narodne pjesme – Snijeg pade na behar na voće pa umjesto – podaj Bože svakome šta hoće, a i meni što mi srce želi –sada imamo – neka ljubi ko god koga hoće, a ko neće nek’ se ne nameće, eto već davne najave ere preljube, homoseksualizma, lezbejstva, svingerstva i tako dalje. Nezaobilazna tema je ljubavna razočaranost svih vrsta koja se liječi do danas, najviše bezuspješno, u kafanama. A evo kako to izgleda kada rakiju pije Bošnjak, a to otpjeva Ljubo Kešelj. – Čiji li su ono sirotani što ulicom idu poderani i uplakani. To su djeca starog čika Smaje što propi kuću i imanje.- Bijedno da ne može biti bijednije i jadnije, a kada pije Srbin, e to je već nešto drugo. Poslušajte kad budete u prilici pjesmu-Propio se Dujčin Petar.

Kako su Bošnjaci postali katili

Hadis Muhameda a. s. kaže da je alkohol majka svih zala. Bošnjaci su živi dokaz. Njihovo i vjersko i ljudsko dostojansvo palo je u blato kada su u pjesmama vino počele piti age Sarajlije, a Fazila mezetluke spremati. Još se podobro čuje i ona, tad nastala- Haj, vino piju dva dobra jarana, haj jaran Mujo i jaran Alija. Pijani očevi su u njedrima i fistanima Mara, Anđi i Zora ostavljali pare od prodatih imanja ili teško zarađenih nadnica. Bljujući po podovima mejhana zaboravljali i ko su i šta su. Genetska nenaučenost na alkohol pokosila je i Indijance i Eskime. Nisu ni Bošnjaci prošli puno bolje. Sa dolaskom Evrope na ove prostore napraviše se dvije pivare za ono malo Sarajevo. Danas postoji samo jedna? Posebna priča je deislamizacija sevdalinke. U poratnom periodu (poslije drugog svjetskog rata) od strane radio muzičkih urednika nebošnjaka su iz svih pjesama izbačene riječi koje se makar dodiruju sa islamom i bošnjaštvom kao i bosanskim jezikom. Riječi Allah i Bog su bile anatemisane. Beg i aga su mogli proći samo u jako negativnom kontekstu, vezane uz zlo. Kata je zamijenila Fatu, a sojka bulbul pticu. Muška muslimanska imena kao i riječ dilber i slične postaju mili, dragi, dragče i momče, a ženska ljube, mile,vile. Selam alejk prelazi u dobro veče ili drugi pozdrav zavisno od doba dana.( Kad ja pođoh na Bentbašu) Vjetar sa Neretve ne puše, nije duhno nego duva. Majka Muju, sina, kune da umre što konja po mjesečini kuje? Umjesto živ ti bio, poče se pjevati živ ne bio majci. Forsiraju se, nažalost i danas se često čuju, dvije pjesme u kojima Bošnjak ubija ženu. U prvoj djevojku Sevliju koju majka neda proscu Aliji, već mu daje lijenu Hajriju? Sredstvo i način ubistva je nož zaboden – po sred prsa kraj srca ?! ( Mora da je autoru stihova bio dostupan obdukcijski nalaz tijela žrtve). Drugo je ubistvo trudne supruge sabljom (svekrva je opanjkala) od strane muža dok je ista bila na čardaku, obavljala namaz. A kako je klanjala sa tolikim stomakom, pred porod, niko nezna –Sablja zveknu, ljuba jeknu, čedo proplaka. Grozna slika žene koja se umirući porađa. Ali cilj je postignut. Bošnjak je katil, ubica i o tome se pjeva, a to nekome treba! Na takav se način stavlja znak jednakosti između Turaka, srbijanskim lažima kroz vrijeme uspješno sataniziranim, i Bošnjaka. Svirepi su, okrutni, bezdušni i eto opravdanja za kasnije pokolje i pogrome nad istim! Pjesma u kojoj dva policajca onog vremena (sejmena) sprovode drumskog razbojnika Marka (hajduka) u zatvor ili na izricanje sudske presude, jer Turska je bila pravna država, bošnjačkim je pjevačima na beogradskoj televiziji bila obavezna lektira. Prvo su nju pjevali da se ne zaborave zločini počinjeni nad nenaoružanim, golorukim srpskim civilima u onom vremenu. Tu pjesmu u kojoj se proklinju Turci, neki dan u svom prvom nastupu, otpjeva u Art kući sevdaha na Baščaršiji pjevač početnik, Bosanac pravoslavac. Dal slučajno? Plaho nam je drago što se u hodžinu kćerku zaljubio Srbin Aleksa Šantić pa zaboravismo podosta njegovih šovinističkih pjesama. Evo jedne koju bi trebalo pročitati, a naslovljena je sa Ustajte Srblje. Još nam isti slaga da je sinoć, znači po mraku, Emina bila u hladu jasmina. A gdje je tu sunce? Jedan naš rahmetli pjevački velikan debelo pogriješi, a dugo je odolijevao stihovnim podvalama na račun svog naroda, kada otpjeva pjesmu u kojoj momak Bošnjak na sred čaršije, kako se da zaključiti, haman siluje djevojku. Sokak tijesan, a ja momak bijesan, pa aman jarabi ja kad je se dograbi. Zapele mu čakšire u prolazu za njene dimije? Drugi rahmetlija, takođe eminentan vokalni interpretator sevdalinke izrazi želju, u novokomponovanoj pjesmi, da ga babo ženi il’ tamburu kupi jer se u nešto udarati mora. Odgovorila mu je Živoinović Brena sa pjesmom Udri Mujo u tarabu. Normalno, Mujo je uvijek glup. Inače što se tiče seksualne emancipacije ova osoba je mnogo učinila, posebno za bošnjačku populaciju. Kao Fahretu voljeli je i djeca i roditelji po Bosni. Imala je – Duge noge za igranje, a njen Cile je radio nešto sitnije i nju naučio najbitnije. Bilo bi krajnje nepošteno zaobići ime Predraga Gojkovića-Cuneta, muzičku perjanicu četništva iz sjene, koji po starom dobrom srpskom običaju ukra u Sandžaku pjesmu – Kahvu mi draga ispeci, naravno kod njega je bila kafa i sa njom napravi pjevačku karijeru. On je snimio i onu ratno-huškačku da neko laže da je Srbija mala, a prije nje Janjičara, pjesmu čijih se riječi laži i mržnje ne bi ni Andrić Ivo postidio. Isto kako čitaju i hvale njegovu knjigu o ćupriji Mehmed Paše Sokolovića, tako neosviješteni Bošnjaci pjevaju i uživaju u ovoj pjesmi koju presnimi nekakav, Sinan Sakić, Rom muslimanskog imena iz Srbije. Tu se govori o janjičaru palikući, piromanu i ubici. Pitam se što bi normalan čovjek, vojnik, palio kuće po zemlji kojom njegova vojska vlada petsto godina pa zamalo ne ubi i mater, valjda mu je ona otimala šibice. E jedino da to nije bio Mihajlo Latas (Omer paša) koji po Bosni pobi i okova sve pristalice borbe za njenu autonomiju pod vođstvom Kapetana Gradaščevića, za razliku od Obrenovića u Srbiji za čije je istovijetne želje Turska imala jako, jako mnogo razumijevanja i svesrdno mu izašla u susret. A kako je samo tegobno i morbidno bilo slušati ovu pjesmu u horskom izvođenju protjeranih podrinjaca, kojih je u prepunoj Skenderiji bilo najviše, kada je otpjevaše na koncertu pomenutog pjevača, poratne devedeset sedme godine… Isto kao da su tada, pjevajući je, potpisali izjavu da je sve ono što im je učinjeno u istočnoj Bosni od strane četnika ispravno i samo po sebi razumljivo. Uzročno posljedično. Kroz poruku te podlo osmišljene pjesme je podmetnuta istorijska opravdanost za počinjene kao i sve buduće zločine generacija četnika koje dolaze. Dodatnu težinu joj daje ime izvođaća, koje mu je ujedno i jedina dodirna tačka sa vjerom, sudeći po njegovim izjavama i repertoaru. Žrtva sama sebe optužuje i pravda zločin učinjen nad sobom, a nezna da to radi. To je baš vrhunac neosviještenosti i neprosvijećenosti.

To nema u svjet’

Oštriti ponovo nož kojim će sigurno biti klana tvoja djeca i unučad, a možda i ti ponovo i ljubazno ga predati, pognute glave, svom ubici u ruke! Što bi rekli Bošnjaci iz Sandžaka – To nema u svjet’. I pripreme za agresiju na našu domovinu počele su prvo sa pjesmom. Pored spomenute – Ko to kaže, ko to laže tu je i Dragan Živković-Tozovac sa pjesmom o tobđiji, artiljercu Jeremiji Krstiću koji nam najavi nastupajuća granatiranja topovskim plotunom, originalno snimljenim, na kraju pjesme. U pripremi za ratnu mobilizaciju po Srbiji korištena je svakodnevno, za tu priliku i komponovana koračnica – Žene vole oficire. Kakav će biti rezultat agresije obavijestio nas je unaprijed Mitar Mirić, koji sada zna pijan često izvršiti malu nuždu ne skidajući pantalone, pjesmom Najjači smo najjači. O guslarima koji napuniše Zetru devedeset prve godine direktorima, doktorima i pacijentima Srbima, čijim granatama je kasnije ta dvorana i zapaljena, ne treba trošiti riječi. Dobro su se čuli tokom cijelog rata guslajući nazovi pjesme – Sarajevo u dolini Srbi su te opkolili, Muslimani crni vrani crni su vam došli dani, Ko je drugi ja sam prvi da pijemo turske krvi, Oj lijepa turska kćeri krstiće te kaluđeri… Bezbroj puta, čitajući tokom i poslije agresije ispovijesti žena žrtava rata, naumpadala mi je Ajša iz pjesme Mali mrav. (Pitam se što to nije bila Janja, Persa, Kosa jal Rosa kad je pjevao Srbin Tomislav Čolović, a i snimljena je u Srbiji?) Kako je njen predratni dvosmisleni vrisak (vrisnula Ajša više puta) zbog mrava koji sve dublje luta prvo omalovažio i ponizio tada muslimanku, a kasnije opravdao silovanje desetina hiljada Bošnjakinja, naših majki, sestara i kćerki. Lascivnost iz pjesme bi u stvarnosti zamijenjena njihovim užasnim kricima i jaucima, suzama i preklinjanju da budu ubijene, radije nego obeščašćene od strane četnika. Uzalud… Dok su nad njima činjena ta gnusna djela, mnogobrojne su žrtve potvrdile da su pijane, smrdljive psine puštale čak i na razglasu, po logorima, ovu pjesmu!

Govoriti o prekodrinskom turbo folku i pjesmama tipa da su njene gaćice ostale u njegovom stanu stvarno nema smisla, ali ne smijemo zaboraviti da su kod naše omladine veoma rado slušane, a samim tim izuzetno dobro zastupljene u programima radio i TV stanica. Zakon tržišta, ponude i potražnje. Bio sam često u prilici čuti, u privatnom razgovoru, muzičke urednike tih medija da kažu kako im bude muka ispunjavajući želje svojih slušalaca i gledalaca. Te pevaljke, a bogami i pevače imamo priliku vidjeti uredno plakatirane svaki put uoči bajramskih mubarek dana širom Bosne uz najavu u kojem hotelu, motelu i kafanskom objektu gostuju.

Ono što je nespojivo sa islamom, a to je laž, jako je zastupljeno u poratnim pjesmama svih žanrova. Čak i laž ima svoju draž, Laži me laži ti me lažeš najbolje i tako redom. Primjera lošeg je zaista previše pa može postati dosadno nabrajati to, ali hvala Bogu da se na bosanskoj muzičkoj sceni pojavljuju ljudi koji se Boga boje i čije pjesme nagovještavaju naše vraćanje iskonu i jednoj i jedinoj Istini. Termin slučajno ne postoji, jer no slučaj. Nema slučaja. Da me neko pogrešno ne shvati, vraćamo se onom ponosu i dostojanstvu na koji smo se obavezali prihvatajući emanet na zemlji u ime Gospodara svih Svjetova!

U Hrvatskoj je na snazi zakon po kome je zabranjeno emitovanje sevdalinki. To je njihovo pravo i njihova odluka. Vide ljudi da takvoj pjesmi nemaju čime parirati pa je zabraniše. Ono što pjevaju dok igraju svoje pornografsko kolo bez muzike zvano Lindžo, da oprostite između ostalog (skini joj gaće, rekla je da će) dođe isto kao preteča turbo folka kog smo spominjali. Toga u sevdalinci nema pa im ona i ne treba. Znači zagrebačku i beogradsku muzičku scenu osim Sjeverine, pardon Severine, povezuje i ženski donji veš, odnosno intimno rublje. Ali u Srbiji opet uporno tvrde da je sevdalinka stara srpska pesma?! Nemože taj narod bez krađe i otimačine. Zadnji primjer je da su sada u pjesmi – Čudna jada od Mostara grada – ostavili Bibu, ali izbacili Ahmu. Umjesto Ahmo, Saša Matić snimi i pjeva, dragi. Srpska je to pesma sto posto, a oni će to i na sud u ‘Agu dokazati, ako treba.

Evo samo jedan razlog zašto sevda(h)linka nikada ne može biti njihova gradska djevojačka pjesma. Pogledajmo na par primjera kako se ponašaju djevojke ili supruge Bošnjakinje koje gube voljenog u sevdalinci. Šećer Đula očajna plače i doziva svog Osmana koji je pao u zarobljeništvo, supruga Husein Kapetana umire odmah po primitku habera o njegovoj pogibiji na megdanu kao i Pašinica u Stambolu nakon smrti njenog Paše. Srce im je od tuge puklo. A evo na drugoj strani izvornog teksta pesme o reagovanja srbijanske djevojke na vijest o tome da je njen dragi poginuo, ubijen vjerovatno negdje u osvajačkom pohodu da ne kažemo pljački, odnosno hajdučiji. – Devojko mlada raspleti kose mrtvog ti dragog kroz selo nose! Ona odgovara ovako – Neka ga neka, neka ga nose drugi će moje mrsiti kose. Neka ga neka, zemlja mu laka naći ću sebi boljeg junaka. Odgovor baš pun emocija i spremnosti na žrtvu, ali malo sutra. Drastična je to razlika u poimanju ljubavi (sevdaha).

Naslov ove kolumne nije nimalo slučajan. Ako je, a jeste od riječi sevdah izveden naziv za jednu vrstu narodne, bosanske pjesme, onda ona treba da se zove sevdahlinka. Ovu riječ pravilno može izgovorati samo narod kome ova pjesma i pripada. Kako ono anam oni preko Drine kažu – Prhnu ptica s'grane ?

Facebook
Twitter
WhatsApp

PREPORUKA