Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Kada je mubarek noga Allahovog Poslanika, s.a.v.s., kročila na tlo Jesriba, koji je sa nestrpljenjem čekao na svoje novo ime (Medinetul-Munevvera), uradio je četiri stvari, a koje zapravo predstavljaju četiri stuba na kojima počiva islamski ummet i islamska civilizacija.
Prvo je pomirio dva, stotinama godina, zavađena plemena, Evs i Hazredž, zatim je pobratimio muhadžire i ensarije, zatim je sagradio mesdžid, odnosno džamiju, i na kraju je naredio muslimanima Medine da sagrade tržnicu.
Dakle, prvo što je uradio Allahov Poslanik, s.a.v.s., dolaskom u Medinu bilo je izmirenje dva plemena Evs i Hazredž, koja su bila ogrezla u krvnoj osveti, tako da veze u islamskom društvu i državi budu utemeljene na ljubavi, a ne na mržnji i neprijateljstvu. Jer, zavađeni ljudi ne mogu donijeti ništa dobro zajednici, njima je tijesna cijela zemlja, a kamoli država.
Drugo, pobratimio je muhadžire i ensarije kako bi se praktično potvrdilo kur'ansko načelo: ”Zaista su vjernici braća!”
Ovaj princip i stub islama najbolje su shvatili ashabi, odnosno učenici Allahovog Poslanika, s.a.v.s., uostalom kao i cjelokupnu vjeru.
U tom smislu je i predaja u kojoj se spominje da je jedan čovjek došao Muaviji u vrijeme kada je bio halifa, pa ga je stražar pitao: ”Kako ću te najaviti kod halife?” On mu je rekao: ”Kaži halifi da mu je došao brat u posjetu.” Stražar je to prenio Muaviji, a on je pitao: ”Je li to došao moj brat Zijad?” Stražar je odgovorio: ”Ne, ja Zijada dobro poznajem, ovoga uopće ne znam.” Muavija je dozvolio da čovjek uđe, a kad je ušao Muavija ga nije prepoznao, pa je upitao: ”Ko si ti?” Odgovorio je: ”Ja sam tvoj brat.” Muavija je opet upitao: ”A po kojoj osnovi?” Čovjek je odgovorio: ”Po vjerskoj osnovi koja seže od Adema, a.s., do Muhammeda, s.a.v.s..” Na to je Muavija rekao: ”Zbilja je to rodbinska veza koja je bila prekinuta, ali od sada ćemo je sigurno čuvati.”
U ime tog bratstva, musliman ensarija ponudio je svom bratu muslimanu muhadžiru kuću, voćnjak, novac i imetak, ali je njegov brat muhadžir velikodušno odbio kao što mu je brat velikodušno ponudio imetak. U historijskim knjigama spominje se slučaj Abdurahmana ibn Avfa koji je učinio hidžru u Medinu, a nije imao više od 4 zlatnika, iako je bio poznat kao bogataš u Mekki. Međutim, majka mu je uzela sav imetak, tako da se on sa samo četiri zlatnika skrasio u Medini. Njegov pobratim ensarija velikodušno mu je ponudio svoj imetak, ali je Abdurahman velikodušno odbio i pitao je svoga brata ensariju: ”Kaži ti meni gdje je tržnica?” Ensarija mu je odgovorio: ”Kuda ćeš, ta Jevreji drže tržnicu u Medini.” Abdurahman mu je rekao: ”Allahov Poslanik, s.a.v.s., učio je dovu za mene: ‘Allahu, podari Abdurahmanu berićet u njegovoj trgovini!’ Tako mi Allaha, ja sam ubijeđen, kada bih stavio ruku pod kamen, da bih izvadio zlatnik.”
Sa četiri dinara on je otišao na pijacu, a kada je napustio dunjaluk iza sebe je ostavio ogromno bogatstvo. To se zove halal stečena zarada i imetak, ali je taj imetak isto tako i posljedica berićeta islamskog bratstva koji se osjećao u cijeloj Medini, toliko da, kada bi musliman dao drugom muslimanu datulu da je pojede, osjećao bi slast u svojim ustima dok njegov brat jede datulu.
Samo ujedinjena muslimanska srca mogla su donijeti progres i napredak koji je kasnije bio vidljiv na svakom koraku.
Treće, Allahov Poslanik, s.a.v.s., naredio je da se sagradi džamija. To je ustanova i institucija gdje su se obrazovali i odgajali istinski velikani. Svaki od njih je bio živi primjerak Kur'ana koji hoda po zemlji. U toj instituciji je učio i diplomu stekao i hazreti Omer, r.a., koji je kao halifa držao hutbu i između ostalog rekao: ”Trebalo bi ograničiti vjenčani dar (mehr), mnogi ljudi zloupotrebljavaju vjenčani dar i traže mnogo novca prilikom udaje kćerke.”
Muslimanka koja ga je slušala, pobunila se i rekla je: ”Kako to možeš kazati kad je Allah rekao: ”I ako ste jednoj od njih dali mnogo blaga, ne oduzimajte ništa od toga. Zar da joj to nasilno oduzmete, čineći očigledan grijeh?” (En-Nisa’, 20.)
Na to je halifa Omer, istinski islamski akademik sa diplomom koju mu je ovjerio Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: ”Žena je u pravu, a Omer je pogriješio.” Nije se uzoholio i rekao da on bolje zna Šerijat od te žene, što je svakako bila istina, niti je zloupotrijebio svoju funkciju i položaj halife, već je ponizno oborio glavu pred islamskim znanjem i izrekao gornje riječi. Eto to je islam i takva je uloga džamije u islamu.
Zato se muslimani raduju gradnji i otvaranju novih džamija. To je radost zbog saznanja da ljudi grade Allahove kuće kako bi danonoćno održavali vezu sa svojim Gospodarom i na taj način potvrdili da se ta veza nije prekinula, da je živa i jaka. Jer, mi našim ibadetima u džamijama svakodnevno i iznova obnavljamo ugovor i zavjet dat Allahu. Mi u džamije dolazimo sa grijesima, a iz džamija izlazimo čisti od grijeha. Naprimjer, čovjek početkom dana učini neki grijeh, a onda dođe podne-namaz, klanja i očisti grijehe, zatim ikindija, akšam i jacija-namaz, nakon koje vjernici liježu u postelju čisti od grijeha. I ako bi umrli u takvom stanju bili bi upisani među odabrane Allahove robove sa kojima će ih Allah proživjeti na Sudnjem danu.
Zatim, džamija je blagoslovljena Allahova kuća gdje muslimani i muslimanke traže utočište ne samo zbog ibadeta, već zbog svih svojih problema na dunjaluku.
Allahov Poslanik, s.a.v.s., došao je jedanput u džamiju i zatekao jednog muslimana tužnog i zabrinutog, a nije bilo vrijeme namaza. Upitao ga je: ”Šta te je natjeralo da dođeš u džamiju, a nije vrijeme namaza?” Odgovorio je: ”Allahov Poslaniče, natjerala me briga i dug koji imam.” Onda mu je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: ”Hoćeš li da te podučim dovi, koju ako budeš učio Allah će te osloboditi briga i duga. ‘Allahumme inni euzu bike minel-hemmi vel-hazeni vel-adžzi vel-keseli vel-džubni vel-buhli ve galebetid-dejni ve kahrir-ridžali.’ – Allahu moj, utječem Ti se od brige i tuge, utječem Ti se od nemoći i lijenosti, utječem Ti se od kukavičluka i škrtosti, utječem Ti se od tereta duga i da me ljudi ne nadvladaju!”
Ovaj ashab je kasnije govorio: ”Ja sam stalno učio ovu dovu i Allah mi je otklonio brige i vratio sam dug.”
Ashabi su najbolje shvatili šta znači oživjeti mesdžid i kakva je njegova uloga. Abdullah ibn Abbas je prekinuo itikaf u Mesdžidul-haramu u zadnjih deset dana ramazana, zbog dvije riječi koje mu je brat musliman šapnuo na uho. Kada se vratio pitali su ga njegovi studenti: ”Zašto si prekinuo itikaf?” Odgovorio je: ”Došao mi je čovjek koji je imao potrebu i tražio je da mu pomognem, pa sam se sjetio Poslanikovih, s.a.v.s., riječi: ‘Da odeš sa svojim bratom korak ili dva, radi ispunjenja njegove potrebe, ispunio je ili ne, bolje ti je nego da boraviš u itikafu kod Hadžerul-esveda toliko i toliko.”
Ibn Abbas je shvatio da oživljavanje džamije ne znači samo ibadet, odnosno klanjanje namaza u džamiji, već se tu odgajaju ličnosti koje će graditi veličanstvenu zgradu islamske civilizacije i islam pronositi širom svijeta.
Islamski učenjaci su spomenuli sljedeće koristi od džamije, odnosno mesdžida: u džamiji će musliman sresti brata muslimana koji će mu biti od koristi i kojem će on biti od koristi, u džamiji će naučiti islamsko znanje, Allah spušta Svoju milost na vjernike koji se nalaze u džamiji, iskreni vjernik se u džamiji osjeća kao riba u vodi, džamija može biti uzrok ostavljanja određenih grijeha, jer musliman i muslimanka se stide da ih braća i sestre, koji su ih vidjeli u džamiji, kasnije vide u grijehu.
Zbog svega toga, tragovi utjecaja džamije i mesdžida moraju se vidjeti u našim životima, u našim riječima i djelima i našem cjelokupnom ponašanju.
Četvrto, Allahov Poslanik, s.a.v.s., tražio je da se izgradi nova tržnica u Medini. Naime, kada je Allahov Poslanik, s.a.v.s., došao u Medinu, postojala je samo jedna tržnica i to ona koju su držali i kontrolisali Jevreji iz plemena Benu Kajnuka. Iako je Allahov Poslanik, s.a.v.s., Medinskom poveljom zagarantovao sva prava Jevrejima, oni su se udružili sa idolopoklonicima Mekke i mušričkim plemenima oko Medine u borbi protiv islama i muslimana.
Između ostaloga, pokušali su oslabiti mladu muslimansku zajednicu u Medini uvođenjem ekonomskih sankcija i nagovaranjem okolnih plemena da prekinu trgovinu sa Medinom. Međutim, Allahov Poslanik, s.a.v.s., osujetio je njihove namjere, jer je dobro znao šta znači razvijena ekonomija za Medinu i za muslimane. Znao je da se muslimani moraju osigurati i da moraju biti ekonomski neovisni, jer ako njihova ekonomija bude zavisila od drugih, onda će muslimanska država uvijek biti slaba i teško će se održati.
Zato je Allahov Poslanik, s.a.v.s., u cilju rješavanja ekonomske krize i osiguravanja stabilnosti u državi, naredio izgradnju nove, muslimanske, samostalne tržnice, koja će biti odvojena od jevrejske tržnice plemena Benu Kajnuka.
Taberani i Ibn Madže bilježe predaju od Ebu Usejda koji je rekao: ”Došao je čovjek Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., i rekao: ‘Allahov Poslaniče, ti si mi umjesto oca i majke, ja sam našao mjesto gdje bi mogli otvoriti tržnicu, pa hoćeš li pogledati?’ Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., svidjelo se to mjesto, pa je udario svojom nogom i rekao: ‘Ovdje će biti naša tržnica! Nemojte je omalovažavati i nemojte određivati nikakav porez i harač na nju.”’ Allahov Poslanik, s.a.v.s., je htio time poručiti da vladaru nije dozvoljeno da stavlja okove i prepreke za trgovce, da im određuje velike poreze i namete, jer onda tržnica neće biti prometna.
Dakle, Muhammed, s.a.v.s., nije se bavio isključivo samo pozivom u islam koji je značio izvršavanje ibadeta kao što su namaz i post, već je na temelju Allahove objave rješavao sva društvena pitanja i probleme, a posebno pitanje ekonomije kao strateško pitanje.
On je zaštitio trgovce, poljoprivrednike, proizvođače, zaštitio njihove proizvode, svakome je omogućio da se bavi određenim poslom, zaštitio domaće proizvode, zabranio kamatu, mito, korupciju, prevaru i sve što uništava berićet i zdravu ekonomiju. Tu, u javnom životu, u društvenim odnosima, došli su do izražaja svi nabrojani islamski principi, od islamskog bratstva i međusobne samilosti i solidarnosti, do islamskog odgoja i ahlaka koji je bio u znaku istinoljubivosti, darežljivosti, pravednosti i poštenja, koji se uči u džamiji, a primjenjuje van džamije u cjelokupnom životu, u odnosima prema svim ljudima, muslimanima i nemuslimanima.
