Čovječe, tvoj dan je tvoj gost pa se lijepo ophodi prema njemu

428

Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Prenosi se da je Hasan Basri govorio: ”Čovječe, tvoj dan je tvoj gost pa se lijepo ophodi prema njemu, jer ako se prema njemu budeš lijepo ophodio, on će otići od tebe hvaleći te, a ako se prema njemu budeš ružno odnosio, on će otići od tebe kudeći te. A tako isto i noć.”

Istinu je kazao onaj ko je rekao: ”Vrijeme je život”, jer su to dva imena, odnosno sinonimi za jednu te istu stvar. Šta su drugo dani osim stranice knjige našeg života, a šta su drugo sati osim novi redovi u tim stranicama, koji se izuzetno brzo nižu i popunjavaju stranicu. I tako redom, stranica po stranica, sve dok ne nestane listova u knjizi našeg života i dok se ona potpuno ne zatvori. U onoj mjeri u kojoj iskoristimo vrijeme našeg života u dobrim i korisnim djelima, u toj mjeri ćemo živjeti ispunjeno i sretno. Onaj ko je shvatio vrijednost i suštinu vremena, on je shvatio vrijednost i suštinu života, te suštinu svoje uloge na Zemlji.
Jer, svaka sekunda, svaki trenutak života ima svoju vrijednost i cijenu. Svaki trenutak života je nada u uspjeh i mogućnost da se uradi veliko djelo, koje će nas možda spasiti na Sudnjem danu. Čovjek je često puta osuđen na neuspjeh upravo zbog toga što ne daje značaj svakom trenutku života podjednako.
Prve generacije muslimana znale su cijeniti vrijeme, znale su njegovu vrijednost i govorili su: ”Jedan od znakova prezrenosti je upropaštavanje vremena.”

Govorili su, također: ”Čije danas bude jednako kao i jučer, on je obmanut, a čije danas bude gore od jučer, on je proklet.” (Hilyetul-evlija, VIII/35)
Ibnul-Dževzi spominje da je Ebu Bekr ibn Ajjaš govorio: ”Da neko od vas izgubi dirhem, cijeli dan bi kukao i ponavljao: ‘Ljudi, izgubio sam dirhem!’ A tom istom čovjeku prođe cijeli život u igri i zabavi, i nikada ne kuka i ne govori: ‘Ljudi, izgubio sam život.’ Prije vas su bili ljudi koji su čuvali i pazili na svaki sat i ispunjavali su ga pokornošću.”

Odabrane generacije muslimana iskorištavale su vrijeme u dobru i trudili su se da im svaki novi dan bude bolji od prethodnog. Zato nije čudo što su u toku kratkog životnog vijeka uradili i iza sebe ostavili ogromna djela.
Naprimijer, Ebu Zekrija ib Šerefuddin en-Nevevi umro je u 45. godini života (631.-676.) a ostavio je toliko napisanih djela i stranica da, kada su ih podijelili sa brojem dana njegovog života, na svaki dan došlo je po 25 napisanih stranica određenog djela.
Kako je to postigao? Odgovor se krije u njegovim riječima: ”Znale bi proći dvije godine, a da ja ne legnem u postelju kako treba.” To znači da je ovaj znameniti islamski učenjak konstantno čitao, učio i pisao, i kada bi se umorio, spustio bi glavu na knjigu i tako na trenutak zaspao i malo se odmorio, a onda ponovo nastavio pisati.
Hatib el-Bagdadi prenosi: ”Čuo sam Aliju ibn Ubjedullaha el-Lugavija, dok je pripovijedao o Muhamedu ibn Džeriru et-Taberiju (umro 310. h.g.), da je imam Taberi od 83 godine svoga života, 40 godina svaki dan pisao po 40 stranica knjige. Odnosno, za 40 godina, napisao je 584.000 stranica knjiga.”
Ebul-Vefa’ Ali ibn Akἶl, poznati hanbelijski učenjak (umro 513. h.g.), napisao je mnoštvo djela, a samo jedno njegovo djelo, El-Funun, ima 800 tomova.

A njegov učenik Ibnul-Dževzi (umro 597. h.g.) pretekao je svoga učitelja. O sebi je rekao: ”Sa ova svoja dva prsta napisao sam dvije hiljade tomova knjiga, bio sam uzrok pokajanja 100.000 muslimana koji su se putem mojih predavanja vratili u okrilje islama, a preda mnom je islam primilo 20.000 Jevreja i kršćana.”
U njegovo vrijeme živio je i Ibn Nefis (607-687. h.g.), veliki stručnjak u medicini, ali isto tako i poznati islamski pravnik, historičar, filozof, astronom, sociolog, za kojeg je Es-Subki rekao: ”Napisao je djelo iz medicine koje je nazvao Eš-šamil, da ga je dovršio imalo bi 300 tomova. Uspio je završiti samo 80 tomova.”
Prenosi se, kada je htio pisati, da bi mu donijeli mnoštvo zašiljenih olovaka ili pera, zatim bi ispisivao misli koje bi mu na um pale, a njegovo pisanje bilo je poput bujice. Kada bi se pero istupilo, bacao bi ga i uzimao drugo, jer nije želio da gubi vrijeme na šiljenje pera.

Stoga, iskoristimo naše vrijeme i naš život, budimo od onih koji se natječu s drugima u dobrim djelima, a ne od onih koji zaostaju i koji su nemarni, a koje je Ibnul-Kajjim el-Dževzijje, ovako opisao: ”Nemarni spavaju u hladovini dunjalučkog drveta a, tako mi Allaha, nije ostalo još mnogo vremena kada će se grane tog stabla sasušiti, kada će lišće sa njih opasti, i kada će ono prestati davati plodove. Osušit će se njegovo stablo i krošnja i ono će iz korijena biti iščupano, pa će oni koji su u njegovoj hladovini uživali odjednom biti izloženi nesnosnoj vrućini i tugovat će zbog svega onoga što su propustili u hladovini tog drveta. Ono će izgorjeti i postati, zajedno sa svime oko njega, vatra razbuktala. Vatra će obuvatati one ispod njega i niko se neće moći spasiti.” (‘Uddetus-sabirin ve zahiretu eš-šakirin, 202. str.) I imajmo na umu mudre riječi halife Omera ibn Abdul-Aziza: ”Nije pobjednik onaj ko u utrci pobijedi, već je istinski pobjednik onaj kome bude oprošteno na Sudnjem danu.”