Piše: Dr. Hatim ibn Arif el-Avni / Preveo: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Čudo islamskih osvajanja nije u ubrzanom širenju islamskog svijeta za manje od deset godina nakon smrti Allahovog Poslanika, s.a.v.s,, niti u propasti dviju najvećih tadašnjih država – imperija (Bizantije i Perzije) pred islamskom vojskom koja se tek razvijala i koja je, po pitanju ljudstva i naoružanja, bila mnogo puta manja i slabija od bizantijske i perzijske. Sve spomenuto desilo se i sa Tatarima i njihovom vojskom. Naime, kao što znamo, Tatari su u nekoliko godina napali islamski svijet i srušili mnoga njegova kraljevstva i države.
Već se čudo islamskih osvajanja ogleda u brzini primanja islama od strane naroda čije su zemlje muslimani osvojili te njihova potpuna podrška i pomoć islamu i muslimanima od samog početka pozivanja u islam, a nakon islamskih osvajanja.
To se nije dogodilo, čak ni sa Tatarima. Naprotiv, ono što se dogodilo sa Tatarima jeste da su i oni kao osvajači napustili svoju vjeru i ušli u islam nakon što su zavladali islamskim svijetom. Oni su formirali i izgradili državu koja je vremenom postala država koja brani islam i koja je ratovala zbog islama.
Osvajanje islamskog svijeta od strane Tatara bilo je društveno čudo, jer su Tatari promijenili i srušili društvenu normu koja je do tada važila u ljudskoj historiji, a na koju je upozorio i Ibn Haldun, konstatirajući… ”da slabi slijede jake i da slabi i potlačeni narodi sliče i oponašaju moćne nacije i narode”. Ovaj običaj i ovo pravilo poništeno je nakon što su Tatari osvojili islamski svijet, a zatim primili islam.
Zbog toga, čudo islamskih osvajanja ostaje istinsko historijsko čudo, i njemu se ne može suprotstavljati i sa njim upoređivati slučaj Tatara i njihovih osvajanja, već se može kazati da je i slučaj Tatara postao još jedno islamsko čudo dostojno priznanja, jer ono nadilazi ljudsko poimanje i razumijevanje društveno-historijskih tokova.
