Da nije bilo institucije vakufa ne bi bilo ni škola ni univerziteta u islamskom svijetu

147

Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Institucija vakufa u svjetlu islamske civilizacije predstavljala je praktičnu primjenu vrijednosti društvene solidarnosti i izdvajanja imetka u dobrotvorne svrhe. Vakuf je bio jedan od temeljnih izvora sredstava za mnoge društvene ustanove, zahvaljujući čemu su izgrađene džamije, škole, biblioteke, te pokrenuti i održavani mnogobrojni naučni kružoci.

Sve te stvari učinile su vrlo visokim status vakufa kod islamskih učenjaka, pa su oni ulagali maksimum truda u afirmaciji i očuvanju institucije vakufa suprostavljajući se svima onima koji su pokušali da ukinu tu instituciju.

Mnogi poznati islamski učenjaci ustali su protiv nekih mamelučkih sultana kada su htjeli ukinuti vakuf. Imam Es-Sujuti spominje stav šejha El-Belkinija kada ga je jedan od tih sultana konsultirao da bi ukinuo vakufe, pa je šejh zabranio ukidanje onoga što je bilo posvećeno i namijenjeno školama, naučnicima i studentima.

Što se tiče uloge vakufa u izgradnji škola, putopisac Ibn Džubejr prenosi da je u Bagdadu vidio tridesetak škola, od kojih je najveća Nizamija, a sve te škole imale su zadužbine, odnosno vakufe i dobrotvorna sredstva, kako za škole, tako isto i za profesore koji su u njima predavali te za studente.

U šestom hidžretskom stoljeću, na primjer, nalazimo posebne vrste vakufa i zadužbina iz kojih se finansirala izgradnja škola za siromašnu djecu i siročad i takve škole bile su raširene po islamskom svijetu. Salahudin Ejjubija, između ostaloga, ostao je upamćen i po osnivanju škola i naučnih centara u gradovima u kojima je vladao, kao i Nuruddin Muhamed Zenki, koji je samo u Siriji utemeljio četrnaest školskih ustanova od kojih šest u samom Damasku. Ibn Haldun je naveo zadivljujuće primjere naučnih centara u Bagdadu, Kordobi i Kajrevanu.

Iščitavanjem historije škola i naučnih instituta u islamskom svijetu, potvrđuje se važnost institucije vakufa u procvatu naučnog života i čini se da, bez vakufa kao islamskih zadužbina, ne bi bilo ni škola i univerziteta u islamskim zemljama. Potvrđuje to i činjenica da škole koje nisu imale svoje vakufe iz kojih su se finansirale, nisu mogle nastaviti sa radom.

Ne samo da je vakuf utjecao na trajanje i rad škola u smislu obezbjeđivanja potrebnih finansijskih sredstava, nego se proširio i na odgojno-obrazovne smjernice time što je utjecao na vođenje obrazovnog procesa i određivanje naučnih disciplina koje treba proučavati, te usavršavanje stručnog i kvalificiranog kadra i stjecanje zvanja profesor ili učitelj.

Historičari su također pisali o posebnim vakufima za naučne katedre koje su bile namijenjene za usavršavanje i specijalizaciju u određenim granama nauke. Historijski izvori spominju da je samo u Kajravanu bilo osamnaest takvih katedri.

Zahvaljući instituciji vakufa, kulturni napredak se proširio diljem muslimanskog svijeta i on je uključivao sve klase i slojeve društva.