Dan ustanka u Bosni i Hercegovini: “Smrt turcima”

12

Autor: Magazin STAV

Kada bi postojala i dodjeljivala se nagrada za demagogiju, indoktrinaciju i brisanje sjećanja, zasigurno bi takva nagrada bila dodijeljena zvaničnicima bivšeg komunističkog režima u nekadašnjoj Jugoslaviji. Historija će ih pamtiti kao najveće majstore skrivanja i prekrajanja istine, obmane i propagande na ovim prostorima. Predmet njihove pažnje, čini se, najviše je bio usmjeren na Bosnu i Hercegovinu i na Bošnjake. Zaista, malo gdje ćete naići na toliko ispranih mozgova kao što ćete naići u našoj dragoj domovini. Nigdje kao kod nas nema toliko ljudi koji veličaju svoje tlačitelje, ubice i izrabljivače.

Nekad se mislilo da naš Bošnjak i Bosanac zbog straha i prijetnji samo prividno vjeruje u ono što im serviraju kao zdravo za gotovo predstavnici Partije. Međutim, danas vidimo da to nije bilo zbog toga, već zbog učinkovitosti partijske propagande. Kako inače objasniti i današnju zaluđenost propalim komunističkim idejama i vjerovanje u davno plasirane i razotkrivene laži. Komunisti kao jedini antifašisti i najveći dobrotvori čovječanstva, nepogrešivost i neprikosnovenost KPJ, Tito kao trostruki narodni heroj, partizani kao jedina vojska koja nije tlačila i ubijala nedužne – samo su neke od davno provaljenih laži komunističkog režima.

Nažalost, i pored toga što je istina o eri komunizma davno izišla na vidjelo, i dalje postoje pojedinci koji ne žele u nju povjerovati i napokon se osvijestiti od dugogodišnje uspavanosti. Komunističke uspavanke zaista imaju nevjerovatan učinak. Koliki su indoktrinacijski efekt imali partijski umovi na običnog čovjeka, primjetan je i danas i najbolje se zapaža kod obilježavanja značajnijih datuma iz komunističke prošlosti. Jedan od njih jeste i 27. juli, Dan tzv. ustanka naroda Bosne i Hercegovine. U brojnim našim gradovima okupi se šačica vremešnjaka izduženih i smežuranih kornjačovskih vratova, te gledaju u tipa s megafonom u ruci koji palamudi o “herojskoj borbi svih naroda i narodnosti” protiv fašista, odnosno svih onih koji nisu vjerovali u njihove ideje. I kad vidite da ta grupa zaista vjeruje u fantastične priče o ustanku svih naroda, mada se zna da su ustanici bili skoro sve Srbi, a među njima oni rijetki Bošnjaci i Hrvati morali da kriju svoj identitet, onda shvatite začuđujuću efikasnost komunističke propagande. Bez obzira na to koliko se posljednji komunistički rapsodi i dalje trudili održati mit o ustanku kao pravednoj i poštenoj borbi svih naroda Bosne i Hercegovina, historija je potvrdila tezu da je ustanak bio obična manifestacija klanja, surovosti i divljaštva od čijih bi sudionika i španski inkvizitori mogli dosta naučiti. U nastavku teksta donosimo kompilaciju nekih ustaničkih zločina u sjeverozapadnom dijelu Bosne i Hercegovine.

KAKO JE SVE POČELO

Istražujući julski ustanak u Bosni i Hercegovini, ne smijemo zanemariti ni komunističku historiografiju, za koju ne možemo reći da je potpuno netačna, za nju bi se prije moglo reći da je nepotpuna, frizirana i prilagođena ciljevima Partije. Prema tome, ostaje tvrdnja da je ustanak potaknut zločinima NDH prema Srbima. Nakon proglašenja NDH, ustaški opunomoćenik za Liku Vjekoslav Maks Luburić stigao je u Donji Lapac sa zadatkom da prikupi oružje, koje je nakon raspada kraljevske vojske završilo u rukama civilnog stanovništva. Umjesto tipične akcije mirovnog karaktera, Luburićev angažman sveo se na krvavi pir i bjesomučni progon Srba, uglavnom civila. S obzirom na to da je svojim postupcima izazvao iskru koja se može pretvoriti u vatru koja će zahvatiti i poharati cijelu državu, Luburić je opozvan, a protiv njega je pokrenut disciplinski postupak. Ustaški povjerenik Jure Pavičić organizirao je pomoć za stradala srpska sela, međutim, ova dobronamjerna gesta došla je prekasno. Šteta je već učinjena, a smirivanje situacije nije išlo naruku komunistima i četnicima.

U cjelokupnoj priči o julskom ustanku žalosna je činjenica da je ustaška vlast za svoje zločinačke ciljeve pridobila i neke ekstremiste i maloumnike iz reda bošnjačkog naroda. Čini se da su ustaške vlasti u NDH za Bošnjake imale specijalan plan, a to je prikazati ih kao zločince, a sebe opravdati. To dokazuje i činjenica da su mnoge ustaše Hrvati prilikom vršenja zločinačkih radnji na sebi imali neka obilježja bošnjačkog naroda, naprimjer fes. U jednom izvještaju ustaških vlasti u Bosankom Petrovcu od 26. novembra 1941. godine upućenom MUP‑u i Vladi NDH navodi se da su ustaše u ovom gradu formirale dva odreda građana kojima su naredili da nose fesove.

Zbog politike Maksa Luburića i ostalih ustaša, u Lici je organiziran gerilski odred koji su činili srpski komunisti i četnici. Na čelo odreda postavljen je bivši žandar Stojan Matić, koji je 27. jula 1941. godine napao oružničku postaju u mjestu Srb u Lici. Malobrojna posada povukla se prema Kulen-Vakufu. Zatim su u zaseoku Brotnja između Lapca i Srba pobili sve članove porodice Ivezić, njih dvadeset četvero. Istodobno, pokrenut je ustanak s bosanske strane Une, gdje su nastavljeni zločini protiv civilnog stanovništva. Najkrvavije je bilo u Drvaru. Ljudi su ubijani svugdje, a ponajviše u bivšem drvoprerađivačkom pogonu. Katolički svećenik Grga Blažević piše: “U isto vrijeme u Drvaru je ubijeno oko 350 katolika i 200 muslimana, koji su dan prije amo došli iz Živinica kod Tuzle, da rade u pilani i celulozi u Drvaru, jer Srbi radnici nisu više dolazili na posao; inače muslimana nema u Drvaru. Tako se dogodilo i na Oštrelju, Potocima, gdje god su ‘četnici’ zavladali, ubijani su katolici, Nijemci, slovenske, češke i poljske narodnosti, a ne samo Hrvati. Više vjerska nego nacionalna mržnja.”

POKOLJ U PILANI

O pokolju radnika drvarske drvoprerađivačke industrije i danas se prepričava u Drvaru i okolnim mjestima. Oni rijetki koji su tog 27. jula uspjeli izvući živu glavu iz Drvara, morali su o tome šutjeti narednih pedeset godina. Morali su u svojoj blizini gledati i trpjeti one koji su im ubijali najuže članove obitelji, a sve zarad bratstva i jedinstva, koje u stvarnosti nikad nije ni postojalo. Zapravo, postojalo je kod nekih ograničenih umova koji nisu došli pameti i pored toga što su za svega pola stoljeća dva puta bili ubijani i proganjani od jednih te istih ubica i progonitelja. Među onima koji su morali šutjeti i trpjeti ubice svoje najbliže rodbine bila je porodica Jaganjac iz Bosanskog Petrovca. “Moj rahmetli otac Ramo pričao mi je kako su ustanici ubili njegova dva brata, moje stričeve Muju i Isaka. Oni su radili u Drvaru. Oni su se tog 27. jula zadesili na pilani kao radnici druge smjene. Svi radnici druge smjene bili su muslimani. Četnici su upali u pilanu i počeli sreda ubijati. Moje stričeve su uhvatili i žive ih isjekli na gateru”, ispričao je za Stav Latif Jaganjac iz Bosanskog Petrovca.

Porodica Jaganjac, koja je u ove krajeve prije Drugog svjetskog rata doselila iz Bileće, proganjana je i u vrijeme srpske agresije na Bosanski Petrovac od potomaka ovih ustanika, a naš sagovornik Latif na vlastitoj koži osjetio je surovost svojih zemljaka Srba, koju su oni pokazivali u koncentracionim logorima u kojima je bio zatvoren, samo zbog toga što je bio Bošnjak i nosio muslimansko ime.

Zvjerstva srpskih ustanika u čijim su se redovima tada nalazili četnici i komunisti 27. jula 1941. godine dešavala su se i u drugim mjestima nedaleko od Drvara. Na željezničkoj stanici Vaganj ustanici su presreli voz pun hodočasnika koji su se vraćali iz Knina s blagdana sv. Ane. Iz voza su izvukli župnika Waldemara Maksimiliana Nestora i 300 drvarskih katolika. Nakon što su ih pobili, nedužne žrtve bacili su u jamu Golubnjaču, koja se nalazi u blizini Unca. Istog dana u Bosanskom Grahovu i okolnim selima srpski ustanici ubili su 62 nedužna civila Hrvata, a među njima pet žena i devetero djece. Grahovskog župnika Jurja Gospodnetića zarobili su i 10. augusta nakon okrutnog mučenja nabili na ražanj i pred njegovom majkom ga živog ispekli.

ZLOČINI USTANIKA U BOŠNJAČKIM PODGRMEČKIM SELIMA

Zločini ustanika nastavljeni su i u narednim danima u drugim mjestima širom Bosne i Hercegovine. Jedna veća grupa četnika napala je 30. jula 1941. godine oružničku postaju Benakovac kod Bosanske Krupe. Nakon što ju je likvidirala ova skupina, kojoj su se listom pridruživali Srbi iz okolnih sela, navalila je na bosanskokrupska sela Dubovik, Ostrožnicu, te Veliki i Mali Badić. Samo u selu Veliki Dubovik ubili su dvadesetak ljudi. U komunističkoj literaturi ovaj napad opisan je kao eliminacija ustaškog uporišta, mada su svi ubijeni bili nedužni civili. Najstarija žrtva Omer Međedović imao je 92 godine. Najmlađe žrtve bili su devetnaestogodišnjaci Fehim Bobić, Avdo Hodžić i Fatima Džaferović. Fatima je bila teški bolesnik i nepokretna. Ustanici su je ubili motikama. Skoro sve žrtve ubijene su hladnim oružjem i krajnje surovo. Sedamdesetšestogodišnjeg trgovca Mehu Bobića zaklali su kao janje. Njegov ubica, Srbin iz okoline Velikog Dubovika, ponekad kada bi se napio, pričao je pred dubovičkim Bošnjacima kako je usmrtio nesretnog starca: “Ja sam Meu uvatio za bradu i zakla’. Pita’ sam ga: ‘Pošto je, Meo, sad kila šekera?’.”

Jednog mladića iz porodice Bobić proboli su bajonetom sleđa, tako da je vrh oružja izvirio na suprotnu stranu. Tako teško ranjenog udarali su i tjerali da hoda. On je malo hodao, a onda se krkljajući srušio na zemlju i umro u velikim mukama. Edhema Bobića sasjekli su sjekirama pred njegovom suprugom, maloljetnom djecom i majkom. Nakon što je njegova majka Mine povikala “Sine moj, ubiše l’ te!?”, pucali su u nju i teško ranili. Žene koje su bile s njom pokušale su je ponijeti, ali se jedan ustanik proderao na njih i rekao da je ostave. Ostavljena je u bašči pored kuće, u krompirištu. Teško ranjena starica umirala je dva dana. Stalno je sa sve slabijim i tišim glasom ponavljala: “Vode, dajte mi vode!” Trećeg dana napaćena žena nađena je mrtva. Umrla je žedna. U napadu ustanika i učešću u tzv. “likvidaciji ustaškog uporišta u Velikom Duboviku” bio je prisutan i kasniji dječiji pisac Branko Ćopić, što je dokumentirano u monografiji Bosanskokrupska opština u ratu i revoluciji.

Nakon što su pobili i poharali bošnjačko selo Veliki Dubovik, ustanici su navalili na Muslimansku Jasenicu. S njima u istim redovima bile su komšije Srbi. U ovom selu još živi nekoliko starijih osoba koje se sjećaju napada i užasa koji su sijali ustanici. Jedna je od njih i osamdesetosmogodišnja Hamida Alijagić iz zaseoka Potkrš kod Jasenice. Sreli smo je slučajno u Potkalinju, gdje je došla na otvorenje obnovljene džamije i zamolili da za Stav ispriča neka sjećanja na napad ustanika na Muslimansku Jasenicu.

“Prvo su napali na Dubovik. Mi smo vidjeli da selo gori i da se plamen izvija i počeli smo bježati. Prvo smo pobjegli u Ostružnicu, pa smo do noći došli u Krupu. Rekli su da u Ostružnici niko ne smije obnoćiti jer će oni ponovo udariti. Silni narod je pobjeg’o, a nekoliko ih je ostalo. Kad su četnici ušli u selo, ubili su koga su našli. Selo su opljačkali i sve popalili. Kasnije, kad smo se vratili, naišli smo samo na paljevinu. Sve je bilo izgorilo, ma ni ćukina koliba nije ostala čitava. Mi smo malo bili u Krupi, a onda su nas odveli u Kostajnicu. Bili smo u nekoj školi. Tamo je bilo teško. Izbio je tifus. Mi gladni, prljavi. Uši se zakotile pa nas pojedoše. Raja je umirala. Odjednom je bilo i po desetero mrtvih. Ovdje u Jasenici ostala je jedna nane, Seida Alijagić, jedan stari i bolesni did Meho i kći Derviša Alijagića. Imala je oko deset godina. Oni su njih odveli gore i bacili u jamu Jasle. Nekako su oni izašli, a onda su ih ponovo ufatili i odveli u Zalin. Tamo su ih bacili u čatrnju. Tog starog adžu ubio je Milan Arnaut, otac Milke učiteljice. Milan je dugo bolov’o. Kad bi ga ko doš'o posjetiti i pitao: ‘Kako si?’, on bi rek’o: ‘Nikako! Ja neću lako umriti. Ubio sam onog adžu, bacio u čatrnju i na njeg kamenje navalio. Zbog toga sada ispaštam i neću umriti sve dok njega ne otrajam'”, ispričala je svoja sjećanja Hamida Alijagić.

Raspitujući se o žrtvama ustanika u Jasenici, saznali smo da je unesrećenu djevojčicu Fatimu Alijagić, nakon što je izišla iz jame Jasle, pronašao i silovao, a zatim bacio u čatrnju izvjesni Simo Maleš iz okoline Jasenice. Drugi svjedok koji se sjeća napada ustanika na Jasenicu je osamdesetpetogodišnji Adem Eljazović, penzionirani bankarski službenik. U svojoj izjavi za Stav prije dvije godine rekao je da je njegova nana bačena u jamu Jasle zajedno s unučadima koju je čuvala.

Nakon što su poharali Jasenicu, ustanici su napali i sela Ostružnicu i Veliki Badić. Stanovništvo je ranije izbjeglo, tako da je ostala samo nekolicina mještana. Sve su to bile starije i iznemogle osobe. Mještanin i svjedok događanja 94-godišnji Salih Husarević kazao je ranije za Stav da su ustanici u ovom selu ubili pet mještana. Njegovog komšiju Omera Ćehića uhvatili su i nabili na kolac, mještanku Sevdu Bećirević iskasapili su, a Ibru Salkića, koji je bio nepokretan od bolesti, zaklali su na kućnom pragu.

Monstruozni zločini zabilježeni su širom bosanskokrupskog sreza. Tako su u blizini Bosanske Otoke ustanici zarobili i zvjerski mučili dvojicu civila iz Jezerskog, trgovca Muharema Hajdarevića i seljaka Vahida Nesimovića. Trgovcu Hajdareviću ustanici su izvadili srce. Poznat je i slučaj zarobljavanja grupe bošnjačkih civila iz Budimlić Japre kod Sanskog Mosta, koje su ustanici doveli u Potkalinje, zatvorili u jednu kukuruzanu, a potom onako zarobljene boli željeznim vilama. Među ustanicima se tad nalazio prerušen i komunista Redžo Terzić iz Bosanske Krupe, koji je krio svoj pravi identitet. O ovom događaju pričao je bivši partizan i mještanin Potkalinja Hasib Grošić.

Među zločinima četnika i komunista 1941. godine koje ne navodi komunistička historiografija možemo ubrojiti ubistvo iz zasjede desetak mještana Bužima koji su zapregom prevozili robu od Bosanske Otoke do Bužima. Nakon što su pobili ove nedužne ljude, ustanici su s ubijenih svukli odjeću i obuću, te sa sobom poveli njihove konje i ponijeli opljačkanu robu.

UBICE NEDUŽNE DJECE

Ustanička ubistva, divljanja i pustošenja bošnjačkih i hrvatskih sela nastavljena su i u augustu 1941. godine. Jedno po jedno napadana su bošnjačka i hrvatska sela. Krnjeuša, selo u kojem su živjele srpske i hrvatske porodice, napadnuta je 9. augusta 1941. godine, a ubistva i progoni civilnog hrvatskog stanovništva nastavljeni su i sutradan, 10. augusta. U krvavom pohodu četnika i komunista na ovo selo ubijeno je 240 ljudi, od čega je više od polovine bilo žena i djece. Prema istraživanjima Josipa Jurjevića i Ane Došen, čiji su članovi porodice ubijeni u ustanku, u Krnjeuši je u napadu ustanika na selo stradalo 240 ljudi, među kojima 35 djece do 7 godina, 14 djece između 8 i 12 godina i 72 žene.

Žrtve su monstruozno ubijane i mučene. Tako su ustanici općinskog načelnika Ivana Matijevića ubili na strašan način. Rezali su ga po licu i otkidali mu prste. Također, ubili su njegovu suprugu Mariju i petero djece: sina Karla starog 20 godina, Nikolu starog 15 godina, kćerku Anu, staru 18 godina, Maru, staru 8 godina i Katu, staru 6 godina. Strašno je mučen i krnjeuški župnik Krešimir Barić. Njega su noževima izrezali po licu i tijelu, odsjekli mu prste, nos i uši te izboli oči. Zatim su ga poluživa bacili u zapaljenu crkvu. Ivana Balena, bebu staru samo sedam mjeseci, živog su bacili u kuću koja je gorjela.

Prije napada na Krnjeušu, ustanici su napali na obližnje selo Vrtoče. Noviji izvori govore da je tom prilikom u selu ubijeno pedeset civila. Među ubijenim bio je i ugledni trgovac i gostioničar Josip Matijević i devet članova njegove porodice. Ustanici su Matijeviću odrubili glavu, stavili je na kolac i nosili naokolo, a truplo su bacili u vatru.

Vrhunac zvjerstva ustanici su pokazali prilikom zauzeća Kulen-Vakufa 6. i 7. septembra 1941. godine. Srpski ustanici, među kojima je bio velik broj onih iz Kulen-Vakufa, kao da su se takmičili ko će pokazati veću krvožednost i mržnju prema bošnjačkim civilima. Među ustanicima je bio i jedan broj žena koje su ubijale nesretne građane. Žene, djeca, starci, bolesnici, trudnice, niko nije pošteđen. Prema istraživanjima prof. dr. Muje Begića, koji je svoje rezultate objavio u knjizi Zločini ustanika u Ljutočkoj dolini 1941. godine, u Kulen-Vakufu i okolini ubijeno je približno 2.200 ljudi, uglavnom nedužnih civila. Žrtve su ubijane na najsuroviji način, a pošteđeni nisu bili čak ni oni koji su željno iščekivali pad i zauzeće Kulen‑Vakufa od ustanika. Jedan od njih bio je i komunista Džafer Mušeta, koji je u znak svoje dobrodošlice izvjesio crvenu zastavu. Ustanicima nije bilo bitno ko je komunista i protivnik NHD, a ko nije. Dovoljno je bilo biti Bošnjak ili Hrvat da biste bili ubijeni. To priznaje, a ujedno i opravdava raznim neistinama i komunistička historiografija.

U knjizi Branka Bokana Prvi krajiški narodnooslobodilački partizanski odred na 187. stranici zapisano je, između ostalog, i ovo: “Kada su ustanici prisilili domobrane i ustaše da napuste Kulen-Vakuf, prilikom njihovog izvlačenja prema Bihaću, zarobljeni su mnogi Muslimani i Hrvati, ljudi, žene, djeca. Najveći dio ustanici su spasili i preko Bjelaja otpremili za Bihać ili Petrovac, odnosno, preko Lapca za Bihać, kao i preko sela Teočaka, Lipe i Gorjevca do Ripačkog klanca, odakle su otišli u Ripač i Bihać. Međutim, pojedinci i manje grupe ustanika su izbjeglice kao zarobljenike sprovodili prema svojim selima, i tamo mnoge od njih, bez ikakvog suda, samo što su Muslimani ili Hrvati, pobili. Jedan od takvih drastičnih slučajeva zbio se 8. septembra 1941. godine u Martin-Brodu. Tamo su ustanici doveli jednu grupu Muslimana iz Kulen-Vakufa, a među njima i komunistu Džafera Mušetu, obućara, i još neke Muslimane poznate kao poštene građane koji nisu podržavali ustaška zlodjela. Međutim, kako su nekoliko dana prije toga ustaše u Kulen-Vakufu pobile preko 900 Srba, među kojima je bilo i djece od 15-16 godina, i kako su u ogorčenoj borbi 6. septembra poginuli neki borci iz Martin‑Broda i okolnih sela, kao i komandant Drugog bataljona Mihajlo Pilipović Maćuka, osvetnički raspoložena masa, bez saslušavanja i ispitivanja krivice, pobila ih je kod rijeke Unca i bacila u pećinu Golubnjaču, iako je bilo pokušaja da se oni spasu.”

Džefer Mušeta nije jedini komunista musliman koji je stradao od ustanika. Poznat je i slučaj ubistva Muhameda Bajrića iz Polja kod Cazina, kojeg su ustanici “greškom” ubili decembra 1941. godine u Velikom Radiću kod Bosanske Krupe.

SMRT TURCIMA

Kada bismo pisali o svim zločinima ustanika spram nedužnih ljudi, to bi potrajalo godinama jer zločina je počinjeno na hiljade, a samo je mali broj njih upamćen i zabilježen. Zbog posljedica svih zločina komunista i četnika u 1941. godini, među rukovodiocima KPJ javio se strah od neuspjeha, zato su osmislili kako da nedjela za koja su dobrim dijelom oni odgovorni opravdaju, odnosno, da ih prebace na nekog drugog. Tako se tokom 1942. godine stvara jasna diferencijacija između partizanskih i četničkih jedinica, nakon čega su krenuli i njihovi međusobni sukobi. U redovima partizana našao se i ogroman broj dojučerašnjih zločinaca čiju su prošlost komunisti nastojali svim silama prikriti. Ipak, ako je moguće prikriti prošlost zlikovaca, nije moguće prikriti i njihovu pravu narav. Tako je među mnogim partizanima Srbima ostala mržnja prema Bošnjacima. To potvrđuje i komunistička literatura. U knjizi Bosanski Petrovac u NOB 3. dio na 303. stranici stoji dio izjave jednog partizanskog borca: “U vodu sam pri dolasku našao mnogo problema. Na primjer, pojedini stariji ljudi nisu prihvatili naš partizanski pozdrav. Kada bih nekog od njih pozdravio sa ‘Smrt fašizmu!’, on bi mi odgovarao ‘Smrt Turcima!’. Tumačenja o potrebi bratstva između Srba i poštenih Muslimana teško su prihvatali.”

U malo izmijenjenim okolnostima, zločinački odnos partizana prema Bošnjacima nastavljen je i u narednom periodu. Najbolji primjer tome nalazimo u vrijeme partizanske strahovlade u Prijedoru od 16. maja do 10. juna 1942. godine. Za samo 25 dana ubijeno je 229 ljudi, uglavnom civila Bošnjaka. Među žrtvama je bilo i djece. Svi su ubijeni pod različitim optužbama i pokopani u masovne grobnice na lokalitetu Pašinac kod Prijedora. Prije nego što su ubijeni, partizani su natjerali žrtve da skinu svoju odjeću, koju su oni nakon egzekucija podijelili partizanima i mjesnim Srbima ispred crkve u Čirkin Polju kod Prijedora. Ovaj zločin, kao i bezbroj zločina partizana prema civilima, nisu zabilježeni u komunističkoj historiografiji, a ako je do toga kojim slučajem i došlo, onda su ih opravdavali na bezbroj načina. Danas, kada je nauka, posebno historija, oslobođena okova komunističkog režima, veoma je važno da zabilježimo i zapamtimo činjenice koje je bivši režim sakrivao i izbjegavao, kako bismo vidjeli i jedan dio stvarne pozadine velikosrpske agresije na Bosnu i Hercegovinu u periodu između 1992. i 1995. godine. Kada to vidimo, onda ćemo napokon shvatiti da zaista nemamo ni najmanji razlog da obilježavamo Dan ustanka naroda u BiH 1941. godine, jer je to, u suštini, bio pokušaj fizičkog istrebljenja Bošnjaka na ovim prostorima.

Ustaničko -partizanski zločini nad imamima

Husein ef. Alijagić iz Bužima, novinar, sakupljač narodnog blaga i istraživač historije Bosanske krajine, u zabilješkama nastalim između 1938. i 1993. godine zapisao je mnoga svoja sjećanja i zanimljivosti vezane za ustanak Srba u julu 1941. godine. Bio je svjedok mnogih dešavanja u ustanku, a sam je nekoliko puta izbjegao sigurnu smrt. Alijagić je zabilježio stradanja mnogih bošnjačkih sela u kotarima Bosanska Krupa, Sanski Most i Bosanski Novi od ustanika. Zabilježio je i nekoliko slučajeva ubistava imama. Prema njegovim zabilješkama, ustanici su 1941. godine, po zauzimanju bošnjačkog sela Budimlić Japre, zarobili seoskog imama Hasan‑efendiju Alibabića. Ovog su hodžu s dvojicom najuglednijih japranskih trgovaca odveli van sela, natjerali da sami sebi kopaju mezar, a potom ih teško izranjavali i zakopali u zemlju dok su još bili živi. Omer-efendiju Borića iz Bihaća, imama u Bronzanom Majdanu, ustanici su mučili i ponižavali na različite načine. Jahali su ga kao životinju, a potom iskasapili. Mustafa‑efendiju Nahića iz Bužima, imama u Čaplju kod Sanskog Mosta, partizani su zarobili 10. decembra 1942. godine i toliko maltretirali da je dobio slom živaca. U pokušaju da pobjegne preko Sane, partizani su ga ranili, nakon čega se utopio u rijeci.