Dedo zaustavio četnike 2. maja na Skenderiji, a Vildana Selimbegović ga naziva kriminalcem

3329

Počinje ona tekst „Zavnobihovskoj BiH presuda Sejdić-Finci ne bi bila problem, zapravo ne bi nikad ni trebala jer je ZAVNOBiH svojom Deklaracijom dao jednaka prava svima“ sa informacijom da je Vlada Federacije proglasila neradne dane u povodu 25. novembra i da je izdvojeno 40 hiljada maraka u svrhu obilježavanja Dana državnosti BiH. Začinjeno je to nekakvim početničkim pokušajem ironiziranja. Valjda je cilj bio pokazati da prvi čovjek izvršne vlasti malo čini za obilježavanje ovog bitnog datuma, a i stvoriti dojam da čovjek iz SDA ne pripada miljeu poštivalaca antifašističkog naslijeđa. To je samo početak teksta jednog od najvećih gubitnika na medijskoj sceni u BiH, urednice Oslobođenja Vildane Selimbegović, koja je ovaj, nekada čitan medij, dovela do niskih grana, ne samo po beznačajnom tiražu. U nastavku Selimbegović niže podatke i informacije poznate svakom osnovcu, ali i to je stvar njene profesionalne nedovoljnosti.

Bila bi šteta da se ovdje prestalo sa čitanjem ovog teksta, što nalikuje na djetinju domaću zadaću jer je u njegovom nastavku nekoliko šokantnih interpretacija. Laži, de facto.

Frapantna je situacija u kojoj urednica Oslobođenja Nusreta Šišića Dedu naziva kriminalcem. Vildana to radi po uzoru na velikosrpske novinare. Njima su naši heroji ili kriminalci ili zločinci. Jer, zar se očekuje da od velikosrpskih narikača dođe pohvala što je njihove borce Dedina „rora“ zaustavljala širom Sarajeva, a među kojima je spaljivanje oklopnjaka na Skenderiji 2. maja 1992.?! Trebali su najobučeniji komandosi u tim transporterima i tenkovima prokrčiti put do Predsjedništva RBiH i izvršiti, de facto, sasijecanje države, jer da je Predsjedništvo palo, BiH ne bi opstala, u korijenu bi bila uhapšena nezavisnost, suverenitet i samovoljnost naroda ove drevne zemlje. Eh, upravo je Dedo jedan od onih epskih junaka koji je spriječio da historija ode u pogrešnom smjeru.

Poznat po svojoj odlučnosti, požrtvovanosti, snalažljivosti, hrabrosti, Nusret Šišić Dedo, sa improvizovanom vodovodnom cijevi, ispaljujući presudne, historijske i ubojite granate u velikosrpsku ideju i željezo, uništio je, de facto, iluziju o “lahko ćemo s njima” narodu. I zaista bi ovaj dedo, zvani Dedo, bio samo fikcija, junak iz mašte kakvog spisatelja, da svi oni koji su živjeli u Sarajevu s početka agresije nisu očima vidjeli ovog junaka, svjedočili nebrojenim podvizima, ne samo na Skenderiji. Svi oni mogu potvrditi njegovu hrabrost i sve ostalo što smo pobrojali i tako svjedočiti da ova zemlja ne treba izmišljati junake, ona ih ima.

Ipak to Selimbegovićevoj ne znači ništa. Da li ona žali što Predsjedništvo nije palo? – legitimno je pitanje ako se Dedo u njenom tekstu tretira po velikosrpskoj matrici.
U svom tekstu Selimbegovićeva Dedinu jedinicu naziva paravojnom. U slovo identično velikosrpkom narativu kojim su opisivali branioce sa ljiljanima, puškicama i vodovodnim cijevima, jer su bili primorani da se samoorganizuju, a sve to jer se vidjelo da JNA nije narodna već četnička armada koja je to svojstvo već bila pokazala u Hrvatskoj, Bijeljini, Zvorniku. Strahovito je i uvredljivo za ovaj zgnječeni narod da neko lastavice otpora naziva „paravojnim formacijama“.

Zato, hvala 25. novembru. To je jedan od onih momenata kada aveti progovore, umišljene da onovremenom hrabrošću svojih predaka mogu nadomjestiti svoj ovovremeni kukavičluk i simpatije prema velikosrpkim idejama. U tom transu i prividu vlastite ispravnosti i snage, što liči na egzorcistički ritual istjerivanja velikosrpskih džina, neki se obrušavaju na kolose odbrane kao što je bio Nusret Šišić.
Dedo je heroj – de facto.

P.S. Potražite na internetu opise podviga i rane uloge Nusreta Šišića Dede ili o tome pitajte najbližeg veterana odbrane.