Dejtonske orgije na Kazanima

4857

Piše: Fatmir Alispahić / Saff.ba

Gdje bi nam bio kraj da SIPA nije opterećena velikodržavnim hipotekama, zbog čega uvijek postoji crv sumnje da dejtonska tajna policija radi državi iza leđa, jer je odgovorna Beogradu i Zagrebu, a Sarajevu nikako!? U istom je kontekstu i Tužiteljstvo, jer i ono proizilazi iz dejtonskog karaktera države, čija se ideologija ogleda u riječi: samouništenje. Naravno da će srpsko-hrvatski hegemonisti, koji upravljaju bosanskim suverenitetom, ići za ukidanjem onoga što ih isključuje, e, kako bi Bosna bila bivša, a oni budući. Šta bi onda ovdje mogli (samo)uništavati SIPA i Tužiteljstvo, budući da djeluju kao poluge velikodržavnog projekta Srbije i Hrvatske, koji su useljeni u dejtonsku idejnu strukturu? Prva je: istina. Jer kad uništiš istinu, možeš instalirati šta hoćeš. Tako su Tito i titoisti pouništavali istinu o genocidu nad Bošnjacima u Drugom svjetskom ratu, kao i zločine koje su počinili velikosrpski tzv. partizani, posebno na Hadžetu u Novom Pazaru, u Blajburgu, u Sarajevu nakon oslobođenja. Potomci žrtava su živjeli u neznanju, ili u uvjerenju da su ti nevini ljudi ubijeni jer su bili „saradnici okupatora“. Upravo na istom obrascu redefiniraju se činjenice o genocidnoj agresiji, tako što SIPA hapsi osumnjičene za tzv. terorizam, a ne hapsi 30.000 uniformisanih četničkih terorista, javno organiziranih u Četnički ravnogorski pokret. Niti hapsi i blokira ulazak u zemlju terorističkoj skupini tzv. kozaka – za koje su novinari znali, a gdje neće tek obavještajci – da su se u drugim zemljama bavili destabilizacijom vlasti i suvereniteta. Evo, sad su se nekakvi Rusi popeli iznad Srebrenice, da zastrašuju preživjele žrtve genocida, da se, možda, bave terorističkim aktivnostima, ali, SIPA ne misli djelovati. Kad bi ti Rusi kojim slučajem bili muslimani, ne bi ni zanoćili povrh Srebrenice, a SIPA bi im odsvirala odspavanku. Sjećamo se desanta na Maoču, sa 600 specijalaca koje je predvodio proslavljeni defektolog Sadik Ahmetović, kao ministar (ne)sigurnosti. Neće SIPA povrh Srebrenice poslati ni šest, a kamo li 600 specijalaca, jerbo su SIPA i Rusi, tj. četnici, na istoj strani! Dok SIPA ne dokaže suprotno, za nas, Bošnjake, ovo mora biti istina. U svjetlu ovakvih tema i dilema mi sačekujemo vijesti da je SIPA nekoga uhapsila zbog kriminala. Ko se ne bi radovao da nam je proradila pravna država, pa se lopovi hapse lopatom! Ali, mi moramo i radost triput vagati, jednom iz Beograda, jednom iz Zagreba, pa tek onda iz Sarajeva.

 Revolver ucjene

Zreli smo za uvođenje reda, popljačkani i obespravljeni narod vapi za pravdom i pravnom državom, ali je tragedija što se ispred narodnih interesa uvijek ispriječe velikodržavni refleksi, pa ne znaš šta je istina, a šta pozorište. U minuloj hefti izdogađalo se više hapšenja za organizirani kriminal. Učestao je taj Sipin maskembal, đah tam, đah vam, nikad ne znaš gdje će osvanuti bilderi sa kapuljačama, da pred kamerama zavrnu ruku nekome ko je stao na tanak led, pa zglajz'o. A vazdan ima većih lopova koji nisu zglajzali, i, možda nikad i neće. Običan bi se građanin radovao kada SIPA realizira akciju hapšenja osumnjičenih za kriminal, višemilionske pronevjere i utaje poreza, ali mu odmah pred oči iskoči sve ono drugo što je radila SIPA, a što je nosilo debelu oznaku miješanja politike i velikodržavnih projekata u neovisnost pravosuđa i bezbjednosnih poslova. U takvom smo ambijentu dočekali i vijest da su pohvatani nekakvi menadžeri, a istovremeno pušteni Lijanovići, što će reći da bi mogli uskoro biti pušteni i ovi menadžeri. …Kad može biti oborena presuda teška 45 godina robije, za zločin u Bugojnu, Harisu Čauševiću Oksu, onda je sve moguće. Pravosudni i policijski dunđeraj je dosegao kritičnu tačku, ispostavio se kao najslabija karika u dejtonskom tzv. reformiranom poretku, izuzev samo po jednoj logici – u cilju stvaranja haosa i pravne nesigurnosti. Sama činjenica da po tužiteljskim ladicama stoje desetine predmeta, koji čekaju „pravi trenutak“, ukazuje da se pravosuđe bavi ucjenjivanjem osumnjičenih, onih za koje postoje dokazi da bi mogli biti pravno gonjeni, a što je svojevrsna kriminalna okolnost u kojoj država, za nečije tuđe interese, ovdje reketari moćne pojedince. U politici to konkretno znači da će neki bošnjački XY funkcioner, usljed saznanja da tužitelj u ladici drži njegov predmet, činiti sve da udovolji reketašima iz pravosuđa, a budući da kadrove u pravosuđu instalira dejtonski ideološki faktor, to znači da je bošnjački XY funkcioner obavezan raditi protiv interesa Bosne i Bošnjaka, pa makar i šutnjom i nečinjenjem. Zato na zlodjelu godinama imamo indolentnost bošnjačkih funkcionera, za koje će se ispostaviti da su u (ne)znanju kadrovi beogradskog i zagrebačkog obavještajnog podzemlja, a da je centralna tačka njihove „podobnosti“ upravo taj predmet koji im SIPA ili tužitelj drže u fijoci – kao revolver ucjene. Kad ovu centralnu sliku prebacite na teren društvene i medijske prakse, onda dobijete događaje kao u sljedeća dva primjera.

 Kardinal kao general

Potkraj hefte mediji su izvještavali o dva felerična događaja. Prvi je obilježavanje nekakve godišnjice na Kazanima, mjestu na kome su Caco i Cacini ubili više desetina Sarajlija srpske, ali i drugih nacionalnosti, što svakako zaslužuje pomen kao i svaki zločin, ma gdje da se dogodio. Drugi događaj je godišnjica krunisanja kralja Tvrtka 26. oktobra 1377. godine, a što su kardinal Vinko Puljić i oficiri i „redarstvenici“ hrvatske nacionalnosti iz vojske i policije iskoristili za jednonacionalno postrojavanje i plasiranje velikohrvatskog smrada nad srednjevjekovnom Bosnom. …Baš onako kako to godinama čine režimski naučnici Srećko Džaja i Dubravko Lovrenović, prekrajajući srednjevjekovnu Bosnu za katoličke i velikohrvatske potrebe.

Prvo ćemo o ovom drugom, jer je ono prvo interesantnije. Zamislimo da se negdje pojavio reisu-l-ulema Kavazović sa bošnjačkim oficirima i policajcima, pa te vojne snage postrojio i održao vjerski program u kontekstu koji nije vjerski, već je historijski. Stoji kardinal Puljić k'o general Hrvatske vojske, k'o onaj Bobetko što je, a pod njim stoje, bezbeli, krstaši u toj krstaškoj formaciji gdje je karidnal ujedno i vojnik, tj. bojnik. Nezamislivo je da reisu-l-ulema, pogotovo Kavazović, napravi ikakav iskorak prema povijesnim, političkim i društvenim događajima, izuzev što mu je dozvoljeno, kao uhapšeniku, da se kreće u krugu vjere čije su okvire odredili drugi. Dozvoljeno je hodat po džamiji, i malo oko džamije, a nikako izvan džamijske ograde, jer bi se to moglo ugledati kao miješanje džamije u državne poslove, pa da nam ovdje budu Saudijska Arabija i Teheran odjednom. Ni govora! Eto, kardinal Puljić nema takvih problema, da bi mu neko mogao prigovoriti da se petlja đe mu nije mjesto. On može u crkvu dovesti i hrvatske oficire i redarstvenike da mu pridržavaju onaj halat za misu, pa da sve bude shvaćeno kao multikultura. Hodže, pak, pogotovo sad, moraju transparentno biti odvojene od svega i svačega, odnosno, ne smiju mrdnuti dalje od džamije i arapskog jezika. Jer ako hodža progovori na bosanskom jeziku, i to bi se moglo tumačiti kao slanje nekakvih poruka s ciljem pravljena tzv. islamske države, pa da se i ovdje glave odsijecaju k'o u onim američkim i cionističkim filmovima što se snimaju u ISIL-u. Želimo samo potvrditi dalje postojanje dvojnih mjerila kada je riječ o činjenicama da se pravoslavni i katolički sveštenici petljaju i u povijest, i u politiku, i među narodne probleme, dok su imami, po diktatu islamofobije i dejtonske represije, sve udaljeniji od svog naroda, i sve zatvoreniji. Naravno, nisu krivi oni što represiju vrše, već ovi što represiju prihvataju, i još tumače kao kvalitet, standard, mjeru. Pored ovoga, valja potcrtati tu drskost kardinala Puljića i hrvatskih oficira da se na zajedničkom povijesnom naslijeđu, a što srednjevijekovna Bosna nesumnjivo jeste, pojave u velikohrvatskom kontekstu, pa makar se to lažno zvalo kao „Molitva za Domovinu“. Nema, kardinale, ovdje nikakve molitve za domovinu Bosnu i Hercegovinu ako ta molitva ne uključuje sve ono što jeste Bosna i Hercegovina, sa svim svojim narodima i građanima! Ne može se moliti samo za hrvatski narod, a da to bude za Bosnu i Hercegovinu! Pogotovo kad se u tu nazovimolitvu uključe pripadnici vojske i policije samo iz jednog, hrvatskog naroda. Činjenica da javnost nema senzibiliteta da ovo prepozna, i osudi, kao laž i kao drskost, ukazuje nam da živimo u okupiranom, korumpiranom i prestrašenom društvu, baš po mjeri policijske države, u kojoj se državne instance, poput pravosuđa, bave reketarenjem i instaliranjem ideoloških (ne)istina. Drugi slučaj u ovoj priči to posebno potvrđuje.

Kazandžije i kandžije

Već nekoliko godina Svetozar Pudarić, jedan od čelnika SDP-a, insistira da se spomenički obilježi mjesto stradanja sarajevskih građana, poglavito Srba, na Kazanima. To je posve u redu. Nije u redu zloupotreba ovog zločina u ideološke svrhe od strane javnih rtv servisa. To je besramno jahanje ljudskih tragedija kako bi se ocrnilo ratno rukovodstvo RBiH na čelu sa Alijom Izetbegovićem. …Jednako besramno kao što je bila i zloupotreba tragedije Denisa Mrnjavca, mladića ubijenog u tramvaju, kada su SDP i tzv. građanski mediji („Dani“ i ostala medijska bagra) organizirali demonstracije protiv gradonačelnice Semihe Borovac (SDA) u čijoj nadležnosti uopće nije bila bezbjednost. E, tako se sad sjetila dejtonska medijska mafija, uz dejtonsku kulturnu mafiju, da dođu na Kazane i zloupotrebe ljudsku tragediju, kako bi ocrnili Aliju Izetbegovića i ratno rukovodstvo. Šta se konkretno desilo? Pošto nema nikakvog datuma koji bi se mogao vezati za Kazane, u smislu da se tad i tad dogodilo neko ubistvo, smišljeno je da to bude datum kada je ratno rukovodstvo u Sarajevu naredilo i izvelo obračun sa Cacom. I gledaj sad paradoksa!!! Namjesto da se to ratno rukovodstvo hvali što se obračunalo sa bandom koja je u opkoljenom Sarajevu ubijala Sarajlije, a ono se govori o nekakvoj šutnji, o nekakvoj mrlji, dok je u tv prilogu namontiran lik Alije Izetbegovića – kao da on stoji iza zločina na Kazanima. Ni jednom jedinom riječju nije akcentiran taj odvažni čin Alije Izetbegovića i ratnog rukovodstva da se obračunaju sa otpadnicima u svojim redovima i da se ne dozvoli mrlja na obrazu Sarajeva i oslobodilačke borbe Armije RBiH. Pojavili su se na Kazanima, patetični i bejagi potreseni, Rajko Živković i Ahmed Burić da govore o tim mrljama i flekama, a iz ukupne montaže se vidjelo da nikome tu nije ni stalo do nevinih žrtava, već do zloupotrebe te tragedije za blaćenje Alije Izetbegovića i kompletnog patriotskog fronta. U protivnom, ne bi se moglo dogoditi da jedna tako bitna činjenica, kakva je odvažni obračun sa Cacom, u kome su podnesene konkretne žrtve, bude na taj način marginaliziran, namjesto da bude hvaljen i afirmiran. I to tim prije što se u Vojsci Republike Srpske i Hrvatskom vijeću obrane, koji su sistemski provodili politiku genocida, nije dogodio ni najmanji slučaj koji bi podsjećao na ovu herojsku bitku branilaca Sarajeva protiv ubica u svojim redovima. Upravo to dokazuje da je program Armije RBiH u osnovi bio antifašistički i humanistički, bosanski i multietnički, za razliku od programa druge dvije vojne formacije, koje su zasnovane na teoriji krvi i tla, etničkog čišćenja i masovnih zločina. Sve ove godine traje nastojanje da se te nespojivosti poistovijete, a orgijanje na Kazanima je još jedna epizoda u seriji nastojanja da se u istu ravan dovedu agresori i žrtva.

E, kakve veze sve ovo ima sa početnom pričom o ulozi Sipe i pravosuđa u sijanju smutnje i nepovjerenja, a u odnosu na strasnu želju građana da se uspostavlja pravedan poredak? Jedno je odsjaj drugog, baš kao što su se u komunizmu policijska država i društvena praksa kretali u istim okvirima, samo u drugim formama. Društvo u kome je moguće jedan častan događaj – kakav je obračun sa Cacom – ignorirati ili prikazivati kao mrlju, jednostavno ne može biti ništa drugo do li inspiracija ili odsjaj poretka u kome se policijski i pravosudni organi bave reketarenjem i lažima. Da li prešutio kad kardinal Puljić postrojava vojsku, ili prešustio kad neko hoće preko Kazana oblatiti Aliju Izetbegovića i časnu Armiju RBiH, posve je jednako situaciji kad SIPA hapsi nevine ljude i kad  pravosuđe gubi kredibilitet kroz presude koje bivaju oborene usljed proceduralnih grešaka. Ovom društvu fali pravde i istine, i to one pravde i one istine koja jedino još stanuje na patriotskom frontu kojeg je gradila Armija RBiH, sa bošnjačkim narodom i svim drugim časnim patriotima, ma koje vjere da su. Dok se to ne prizna, neće ovdje biti mira. Jer mira nema bez istine i poštenja.