Autor: Ahmad Muaffaq Zaidan / Preveo: Abdullah Nasup
Diktatorski režimi u arapskom svijetu navikli su na generacije ljudi s poznatim karakteristikama i dobro se organizirali za njihovo kontroliranje i upravljanje njima. No, s vjetrovima Arapskog proljeća pojavile su se nove generacije, novi mentalitet kod mladih, koji su preuzeli inicijativu i nametnuli se kao inicijatori i prevodnici promjena kroz masovne proteste na ulicama i trgovima. Diktatorski režimi, naviknuti na staru formulu, bili su zatečeni kako njihove metode koje su decenijama uspješno primjenjivali suzbijajući glasove opozicije, ne funkcioniraju.
Arapski diktatorski režimi decenijama su iskorištavali palestinsko pitanje i jeftine parole o borib protiv cionizma i američkog imperijalizma, za oslobođenje Palestine, kako bi opravdali svoju diktaturu, suzbijanje opozicije i odbijanje promjena i reformi. Neki od tih režima proklamirali su se kao front arapskog i islamskog otpora i borbe, ali nova generacija mladih, generacija koja protestuje i koja aktivno traži promjene, ogolila je njihove isprazne parole i primorala diktatorske režima da promijene poredak prioriteta i da centralno pitanje državne vlasti postane dostojanstvo građanina, njegova prava i njegov dostojanstven život.
Postalo je jasno da nema oslobođenja Palestine niti bilo kojeg drugog dijela arapske zemlje, sve dok se Arapi ne oslobode diktatorskih režima. I to je tačka preokreta od koje počinje prava borba. Mnogi opozicionari su odabrali komformizam umjesto teške borbe za promjenu režima, a najaktivniji su postali oni koji se za demokratske promjene bore po programu koji su im sastavili režimi. Svi oni su bili veoma iznenađeni pojavom ogromnog broja mladih ljudi koji kroz masovne proteste traže korjenite promjene i zahtijevaju da prioritet vlasti budu prava arapskog građanina.
S obzirom da arapski režimi nemaju nikakav utjecaj na ovu novu generaciju mladih, da ne razumiju mehanizme koji ih pokreću, niti znaju kako da izvrše uspješan pritisak na njih, tim režimima je vrlo teško da se suoče s njima i suzbiju njihove aktivnosti. Pritome je za arapske diktature najgore od svega to što mlade generacije žele potpuno rušenje diktatorskih režima i uspostavljanje sasvim novih sistema, jer su mlade generacije svjesne da opstanak režimske vojne i sigurnosne strukture znači nastavak postojanja režima, a samim time istinske promjene su nemoguće.
Druga karakteristika novog naraštaja koji vodi pokret promjena u arapskim društvima jest njihov obrazovni profil. Većina predvodnika u ovoj generaciji mladih studirali su ili studiraju društvene nauke, poput političkih nauka, administrativne uprave, ekonomije, novinarstva i medija. Ove oblasti imaju veoma važnu ulogu u promjeni društva i odnosa između naroda i vlasti.
Dodatni problem diktatorskih režima što su ovi novi naraštaji našli načina da njihov glas dopre do svjetskih medija, čime su razbili strogo kontroliranu medijsku propagandnu mašineriju režima
Novi nasraštaji arapske omladine, koji su danas predvodnici pokreta promjena u arapskom svijetu, koji nisu osjetili autokratske metode u mjeri u kojoj su ih osjetile ranije generacije, nisu spremni za polovična rješenja. Oni traže korjenite i hitne promjene. Njih neće zadovoljiti obećanja o postepenim i sporim promjenama, koja mogu zadovoljiti starije generacije. Možda je upravo to objašnjenje zašto Arapsko proljeće postoji skoro deceniju, dok nema naznaka da će uskoro biti okončano ili uništeno.
Danas, skoro deceniju od početka Arapskog proljeća, postoji i druga opasnost za diktatorske režime, a to je da nova generacija mladih, oni koji su kada je započelo Arapsko prolječe imali desetak ili nešto više godina, može postati značajno radikalnija, ne samo u zahtjevima, nego i u djelovanju, nego što su diktatorski režimi navikli. Starije generacije, koje su diktatorski režimi uspjevali kontorlirati, imaju sve manje utjecaja, a inicijativu preuzimaju novi mladi naraštaji.
