Dud

1241

Piše: Mirsad Sinanović

Ja i sestra ljetni raspust provodili smo na selu, daleko od grada i njegovih događanja. Osim što smo se zaželjeli djeda Mustafe i nene Hadžire, postojao je još jedan razlog: Veliki, stari dud sa crnim plodovima na travnatom  brijegu iznad njihove prizemne kuće pod ćeremitom. Došli bismo navečer s roditeljima i pod lampom na zidu s djedom i nenom pričali o školi i našim ocjenama.  A mislili na dud.

Čim bi svanulo hitili smo na vodu koja se u húku slijevala u drveno korito, a onda trčali prema crnom dudu. Smijući se, obuhvatali bismo ga rukama, a onda  pogledali uvis, diveći mu se koliko se svojom okruglastom krošnjom vinuo uvis  ostavljajući nas ispod sebe. A na travnjaku ispod ove grdosije bilo je mnogo opalog duda. Veliki, sočni, medenasti. Sve smo ih kupili i jeli sa slašću, topili ih u našim ustima, a dio smo kupili u sahane za djeda i nenu.

Djed Mustafa, koji je bio i hodža u selu, izlazio bi iz kuće podučavajući nas vjeronaučno: “Ove okolne planine Gospodar je razbacao da drže zemljinu koru, a ovaj dud čuva zemljište, ovu cijelu stranu da ne krene. Eto, čuva kuću i nas, upija vodu svojim velikim žilama da one podzemne vode ne poplave kuću…” Mi ga nismo mnogo slušali, bili smo zauzeti dudovima. Kada bismo krenuli kući, umrljanih i ruku i usta, nena bi pustila kokoške, a one u trku kokodakajući pod dud. Plodove su gore i ptice tamanile. Svi smo se gostili dudom.

I jedne zime pod velikim snijegom pao je naš dud, a na proljeće djed Mustafa ga je dugom testerom izrezao u drva. Na raspustu, na mjestu gdje je bio dud, naumpalo mi je pitanje: Šta je djed mislio kada je rekao da “dud čuva ovu stranu da ne krene na kuću.” Kako će strana krenuti? Kao da je živa?

Prolazile su godine, a ja sam ljetne raspuste provodio u gradu, nije me bilo na selu. Nije mi naumpadalo ono pitanje. I hodajući, pored jedne škole u bašči vidjeh četiri stabla duda, a ispod jednog od njih starca kako rukama opipava okrečena stabla, obilazi ih, savija grane prema sebi, a plodove zagleda u svojoj ruci ne otkidajući ih. Kada mu priđoh, pogleda me svojim zelenkastim očima. Kao da je znao šta ću ga pitati, kaza: “Svako stablo se rađa, živi, a ako ima nekih bolesti ranije umre i postane zemlja, baš kao insan. Ako dud njeguješ, pa mu boljke liječiš, kao što ja radim, on se razvija i može živjeti i do petsto godina. Dudovi su vjesnici ljeta i sada ih treba jesti. I ljudi, i ptice, i kokoške, i stoka dok pase travu. Sviju će nahraniti. Ja sam ove dudove zasadio i sada ih njegujem”.

Sve ovo me podsjeti na davno vrijeme, na moga djeda Mustafu, ovako je i on, nekako,  govorio o dudu, samo je ovome starcu nedostajalo ono da dud “drži stranu da ne krene.” Ne mogoh da ga ne upitam: “Ima li još dudova koje si zasadio?” Odgovori ispika: “Ja sam hadžija Salih. Otkako sam došao sa hadža, a ima više od dvadeset godina, sadim dudove po Sarajevu. Ima ih oko trista koje sam zasadio, a one najbliže obilazim. Nama je Gospodar prostro zemlju da iz nje izniče raznovrsno bilje kako bi ih koristili, a među biljkama su i ovi moji dudovi. Ja ne mogu sagraditi džamiju, ne mogu podići ćupriju, ali mogu saditi dudove.” Nije bilo druge, ponudih mu da u autu obiđemo njegove dudove po Sarajevu, a on, bez dvoumljenja, uđe  govoreći: “Hajmo, samo nam treba dva dana hoda autom da sve obiđemo, ali bar da vidiš one u gradu.”

Iznad parkinga kod Fahdove džamije nekoliko dudova u nizu prema asfaltnoj cesti. Salih je oko svakog očistio trnjinu, a neke je ogradio, bojeći se da ih, dok su bili mladice, radnici “Parka” s travom ne pokose. O svakom dudu bi ponešto ispričao, ali ga prekidoh pitanjem: “Kako dud drži stranu da ne krene?” Salih se stručno raspriča: ”Dud ima snažne žile koje idu duboko u zemlju do deset metara. Zato su ih na selu svi sadili na strani iznad ili ispod kuće, jer drži zemlju i upija vodu i tu nema klizišta. Sjeti se samo one naše nesreće. Zemlja je krenula tamo gdje je bila golet, nije bilo  drveća da je drži i gutala je kuće i stoku. A mi smo drveće posjekli. Snaga vode i zemlje je od Gospodara i niko ih ne može pobijediti. Mi tu snagu izazivamo.”

Nakon Fahdove, odosmo do Istiklal-džamije. U njenom haremu, na jednoj i na drugoj strani, bijelili su se Salihovi dudovi. Ispod krošnji, na travi već su popadali oni zreli. Salih se sagnu, pokupi njih nekoliko i kaza poučno:  “Ovi su slatki… Od njih se pravi dobar kompot i džem, sirup za bronhitis i prsobolju. Inače, dud regulira šećer u krvi, djeluje na rad žlijezda, mozga srca. Ko jede dud, ne može biti da ne bude zdrav, pogotovo da zdravo ne misli. Ovo je hair drvo. Mladica se ne smije ukrasti, jer je ona hair onoga ko ju je posadio. A da se vratim onim klizištima. Ja sam prije dvadesetak i više godina na jednoj velikoj strani zasadio dudove, a nju su stručnjaci, nakon ispitivanja, označili “klizištem”. Mnogo godina iza toga na toj strani moj komšija napravio kuću. I kada su bila ona klizišta, njegova zemlja nije se ni pomjerila.” Što bi rekao moj djed Mustafa, “zemlja nije krenula.”

Evo nas i na Trgu “Alije Izetbegovića”. Odmah do Ekonomskog fakulteta, u parku je šareni dud sa prekrasnom krošnjom čije su se grane spuštale do zemlje. Krošnja je loptasta, s granama, lišćem i plodovima, sva u nekakvom skladu, nakon kiše odiše čistotom. Hadžija Salih uđe u krošnju koja ga je svega prekrila, samo se smijao i brao šarene dudove. Bilo ga je lijepo vidjeti kako svaku granu oslobađa, ako bi je druga pritjesnila.

Rastah se sa hadžijom Salihom koji me vratio u djetinjstvo. Naviru sjećanja na djeda Mustafu. U vrijeme klizišta, pokretanje tla urušilo je kuću mog djeda Mustafe i nene Hažire. Nije bilo duda da im čuva kuću. Strana se pokrenula. Njih dvoje staraca preselili su u drugu malu kuću koja im je bila ostava i ljetna kuhinja. Nakon ove nesreće, djed Mustafa je na strani iznad ove male kuće zasadio dva duda. “Da se više ne seljakamo, oni će brzo narasti”, kaza mi kada mu nakon niza godina dođoh na selo.