Endelus: Danas muslimani neće biti poraženi radi mene

910

Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Ali ibn Tašfin ponovo dolazi u Endelus. Bilo je to 515. godine. Tada je došao da bi zaustavio previranja među muslimanima u Kordovi.

I pored tako teškog stanja i svog nezavidnog položaja, muslimani nisu mogli zaobići međusobna previranja i sukobe. Uporedo su se odvijala koškanja i manji sukobi sa kršćanima. Tako je bilo sve do 519. godine. Tada se zbio krupan događaj i uveliko uticao na stanje u Endelusu, poremetivši planove murabituna.

Kršćani Granade, na krajnjem jugu Endelusa, izdali su emanet i prekršili ugovore.

U Endelesu pod islamskom vlašću nije kršeno pravilo da nema prisile u vjeru. Mnogi kršćani su živjeli u gradovima pod muslimanskom vlašću, priznavali islamsku državu i obavezali se da će poštivati islamski zakon i štititi i braniti državu. Zauzvrat su imali potpunu zaštitu i uživali sva prava. I pored toga, nisu bili zadovoljni i stalno su radili na podrivanju i rušenju države. Tako su kršćani Granade izdali emanet. Poslali su pismo Alfonsu Ratniku i tražili da napadne Granadu, a da će mu oni pomoći iznutra. Alfonso Ratnik prihvata poziv. Osvajanjem Granade bi se učvrstila i njegova pozicija u Toledu. Opet je okupio 50 hiljada vojnika i stavio im se na čelo. Pred bedeme Granade su stigli 520. godine. Opsada je potrajala nekoliko mjeseci. Muslimani su u nekoliko navrata pokušavali razbiti neprijateljski obruč. Bili su isuviše slabi da bi mogli nešto ozbiljnije učiniti protiv mnogostruko nadmoćnijeg neprijatelja. Ali, Allahovom voljom, kršćani su – iako znatno mnogobrojniji – poraženi na samim kapijama grada. Nije ih porazila ljudska, već sasvim druga vojska. A Allahove su vojske nebesa i Zemlje i njihov broj zna samo Allah!

Opaka bolest, koja se širila munjevitom brzinom, porazila je kršćane. Samo je mali broj vojnika pošteđen bolesti. Alfonso Ratnik biva prisiljen prekinuti opsadu i vratiti se u Toledo.

Islamski učenjak Ibn Rušd je iskoristio priliku povlačenja kršćana da ode u Magrib i da se sastane sa Alijem ibn Tašfinom. Došao je sa nekoliko važnih prijedloga i sugestija.

Prvi prijedlog se odnosio na fetvu koju je ovaj alim izdao nakon prekida opsade Granade.

Tražio je da se svi kršćani protjeraju iz Granade zbog njihove velike izdaje i prekidanja ugovora. Ibn Tašfin je prihvatio ovaj prijedlog i naredio da se fetva provede u djelo.

Drugi prijedlog se odnosio na izgradnju i podizanje zidova oko Marakeša, glavnoga grada Magriba. Naime, kad je Ibn Rušd došao u Marakeš, čudio se zašto prijestolnica te države nema bedema i nikakve zaštite u slučaju da bude napadnuta. Ovaj prijedlog se posebno dopao Aliju ibn-Tašfinu. Bio je to izraz pronicljivosti, mudrosti i brige o muslimanima istinskog islamskog učenjaka, koji je, na taj način, ukazao na stvarnu ulogu uleme u islamskom društvu. Ibn Tašfin odmah izdaje naredbu da se počne graditi zid oko Marakeša.

Na red je došao treći prijedlog, a prije toga je Ibn Rušd skrenuo pažnju Ibn Tašfinu na ozbiljnost situacije u Endelusu. Bez imalo ustručavanja, prenio mu je realnu sliku Endelusa. Rekao je da su kršćani ojačali i da se povećala opasnost od njihovih napada na muslimansku teritoriju. Situaciju usložnjavaju stalni međusobni sukobi muslimana. A onda je iznio svoj treći prijedlog. Odnosio se na smjenu Alijevoga brata Temima. Ibn Rušd je kazao da Temim nije ličnost koja može ujediniti muslimane i koja se može nositi sa postojećim problemima. Predložio je da, umjesto Temima, za vladara islamskog Endelusa odredi svoga darovitog sina Tašfina ibn Alija, koji je već pokazao sposobnosti vođstva.

Ali ibn Tašfin je prihvatio i ovaj prijedlog i za novog emira Endelusa imenovao svog sina Tašfina.

I među kršćanima dolazi do raskola. Tako se, 523. godine, Portugal odvojio od kršćanskog dijela Endelusa i postao samostalna država. To nije spriječilo Alfonsa Ratnika u osvajačkim namjerama. On je, 528. godine, okupio veliku vojsku i krenuo prema muslimanskim gradovima Valensiji i Mursiji. Namjesnik u ova dva grada Ebu Zekerija je sa malobrojnom muslimanskom vojskom dočekao kršćane izvan grada. U ramazanu 528. godine je počela velika bitka sjeverno od Valensije. Iako malobrojna, muslimanska vojska je potukla kršćane. Ubijen je i Alfonso Ratnik, a hiljade njegovih vojnika je ostalo na poprištu bitke.

Pogibiju Alfonsa Ratnika koristi Alfonso Sedmi. Proglašava sebe i vladarem dijela teritorije kojom je vladao Alfonso Ratnik. Tako, ujedinivši kršćansku državu, Alfonso Sedmi napada muslimanski grad Badajos. Tašfin ibn Ali spremno dočekuje kršćane i odnosi pobjedu u blizini poznatog mjesta Zellaka, gdje je njegov djed Jusuf ibn Tašfin vodio odlučujuću bitku za Endelus i kršćanima priredio pravi debakl.

Iako poražen u nekoliko bitaka, Alfonso Sedmi ne odustaje od napadanja na muslimane. Iste godine, okuplja vojsku kod mjesta Bikar, 20 kilometara sjeverno od Kordove. Na drugoj strani je muslimanska vojska na čelu sa hrabrim i već iskusnim Tašfinom ibn Alijem.

Vojske su se okupile pred akšam i čekalo se na svanuće da bi odmjerili snage. Ali, lukavi Alfonso Sedmi je pripremio iznenađenje. Bez ikakve najave, napravio je prepad u toku noći, dok su se muslimani odmarali. Unio je paniku u muslimanske redove i ubio veliki broj vojnika. Muslimani panično bježe.

Muslimanska vojska je bježala, ali njihov vojskovođa – nije. Tašfin je ostao sa samo 40 mudžahida i pružio žestok otpor. Kršćani su tražili da se preda ili će biti ubijen i on i oni koji su sa njim ostali. Iskreni Allahov rob, hrabri vojskovođa i dostojni nasljednik djedove slave, Tašfin ibn Ali je poručio:

“Ja se neću predati i danas muslimani neće biti poraženi radi mene!”

On i 40 njegovih mudžahida su se lavovski borili. Vijest o njihovoj hrabrosti stiže do vojnika koji su pobjegli. I, oni se vraćaju! Broj muslimanskih vojnika se povećavao iz časa u čas. Tašfin je dotad odbio sve napade kršćana, a onda je preuzeo inicijativu. Na kraju, uz Allahovu pomoć, očigledni poraz je pretvoren u veliku pobjedu. Kršćani su imali ogromne gubitke. Poginuo je i njihov komandant.

I inače je period vladavine Alija ibn Tašfina bio u znaku stalnih sukoba između muslimana i kršćana. Smjenjivali su se pobjede i porazi. Ni pobjede, a ni porazi nisu bitno mijenjali stanje u Endelusu. To i nisu bile velike bitke, kakve značajno utiču na ukupno stanje i poziciju.

Namjesnik i glavni komandant islamskog Endelusa Tašfin ibn Alijj je, na poziv svog oca, 533. godine otputovao u Magrib.

Po sinovom dolasku, Alija ibn Tašfin najavljuje ko će preuzeti vlast nad Magribom i Endelusom nakon njegove smrti. To pripada njegovom sinu.

Kad mu je otac umro, 537. godine, Tašfin je i formalno preuzeo vlast u državi.

Ubrzo su se, već početkom 539. godine, počeli gomilati problemi u Endelusu. Ali i u Magribu. Magrib su potresali unutarnji neredi, posebno pojava pokreta muvehidina, koji su svakim danom uzimali sve više maha. Stanje je posebno bilo teško nakon što je, 539. godine, iznenada umro i Tašfin ibn Alijj. Njega nasljeđuje sin Ibrahim. Imao je nepunih 20 godina. Bio je suviše mlad i neiskusan da bi vladao državom koja je bila bremenita unutarnjim i vanjskim problemima.

Borbe za Toledo XXXV

Bitka sedam komandanata XXXIV

Fetva najvećih islamskih učenjaka XXXII

Endelus: Velika bitka Zellaka XXXI

Murabituni dolaze XXX

Endelus: Svijetli primjeri vladara Mutevekkila i alima El-Badžija XXIX

Stravični zločin u Bobastru XXVIII

Endelus: Sunovrat za samo nekoliko decenija XXVII

Posljednja bitka Hadžiba el-Mensura XXVI

U 50 bitaka bez poraza XXV

Nastupa Hadžib el-Mensur XXIV

Bojkot proširene džamije u Kordovi XXIII

Endelus: Delegacija Carigrada i Sančo u Kordovi XXII

Proglasio se halifom svih muslimana XXI

Najveća bitka u historiji Endelusa XX