Endelus: Kraj poslije kraja

1441

Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Granada je pala u kršćanske ruke.

Ebu Kasim, vezir na Es-Sagirovom dvorcu, 25. novembra 1492. potpisuje ugovor o predaji grada Ferdinandu i Izabeli.

Ferdinand i Izabela odabiru da zaposjednu Alhambru.

Bio je 2. decembar 1492. godine.

Es-Sagir je napustio grad i otišao u brda Sierra Nevade. Napuštajući Alhambru, dugo je plakao. Gledajući ga kako plače, njegova majka mu je rekla:

“Plači! Plači kao žena za vlašću koju nisi znao braniti kao muškarac!”

Tako je pokorena i Granada. Grad znanja i nauke, velikih pisanih djela, grad veličanstvene civilizacije i kulture.

Priča o Endelusu se ne završava padom Granade. Pad Granade i nije bio toliko tragičan koliko je bilo tragično ono što se dogodilo poslije.

Ferdinand i Izabela su potpisali ugovor koji je sadržavao 67 tačaka. Sve do jedne su se odnosile na garancije o sigurnosti muslimana, njihove časti i imetka. Ali, nakon samo nekoliko godina mira i sigurnosti, kršćani počinju provoditi stravičnu inkviziciju. Odnijela je milione muslimanskih života i trajala sve do 1610. godine.

Muslimani iz Granade i ostalih gradova su ubijani, protjerivani i nasilno pokrštavani. Oni koji su ostali živi, morali su sakrivati svoje vjerovanje. Ničim, nijednim javnim postupkom, nisu smjeli pokazati da su muslimani. Inkvizitorska vlast im je, 1567. godine, zabranila čak i kupanje. Inkvizicija je znala šta muslimanima predstavlja kupanje, koliko je ono neodvojivi dio vjerničkog života i da je bez kupanja gotovo nemoguće prakticirati islamske propise. Za razliku od kršćana, kod kojih se pojedini kraljevi nikad u životu nisu okupali.

I pored svih tortura, muslimani koji su ostali u Endelusu uspjeli su ostati dosljedni islamu i nikakve torture i ljudski zakoni nisu im mogli iščupati iz srca plemenitu vjeru islam. Veličanastven dokaz tome su i kolone muhadžira koje su iz Granade krenule 1610. godine. Tada je, ne mogavši uspostaviti kontrolu nad njihovim dušama i srcima, inkvizitorska vlast na čelu sa Filipom Trećim prisilno deportirala preostale muslimane iz Španije. Proglašeno je opće amnestiranje svih muslimana koji napuste Granadu.

Do tada je, od pada Granade, prošlo 118 godina. S lica zemlje su bile nestale generacije muslimana koje su živjele u doba muslimanskog Endelusa i pod inkvizicijom odrastali novi naraštaji. Sila je svoje učinila i tada se na ulicama Granade nije mogao više prepoznati nijedan musliman. Ali, te godine je pola miliona muslimana preko Gibraltara prešlo u Maroko!

Endelus je, od 1492. do 1610. g. napustilo 3,5 miliona muslimana. Te 1610. godine zvanično nestaje islama i muslimana u Španiji.

Kako reče kršćanski historičar: “Mauri su za kratko vrijeme protjerani. Kršćanska Španija je zasjala kao mjesec sa postiđenim svjetlom. Zatim je došlo pomračenje i, u toj tami, od toga vremena Španija stalno gmiže”.

Iako se 1610. ili, prema nekim izvorima, 1613. godina, uzima kao granica kad je nestalo islama, to je, zapravo, relativna tvrdnja. Činjenica je da je s padom Granade, 1492. godine, prestao postojati Endelus kao muslimanska država. O ostalome, uprkos svim torturama i zatiranju islama, ipak zna samo Allah, subhanehu ve te‘ala. Saznalo se, naime, da je u Španiji i nakon Filipa Trećeg bilo džamija. Pouzdani su i dokazi o postojanju tajne džamije u 18. stoljeću u gradu Kartaheni. Pogotovo je, onda, još moralo biti muslimana. I dan-danas, u Estramaduri, u gradiću Monasktel Real postoji džamija koja nije pretvorena u crkvu. To je seoska džamija građena prema modelu Velike džamije u Kordovi, a nedavno je aktuelizirano i pitanje vraćanja Velike džamije u Kordovi u posjed Islamske zajednice Španije.

Allahovom, subhanehu ve te‘ala, voljom, islam je opet na Pirinejskom poluostrvu. Većinu muslimana u Španiji sada čine ekonomski migranti iz zemalja Magriba, najviše Marokanci. Međutim, uopće nije zanemarljiv broj Španaca koji se vraćaju islamu. Bilo je, naravno, tajenih slučajeva i ranije, a masovniji prelasci na islam bilježe se od 1950. godine. Oni Španci-katolici koji tako postupaju insistiraju na tome da se oni samo vraćaju svojoj iskonskoj vjeri, islamu.

Islam je u Španiji po brojnosti druga vjera. U toj zemlji živi 400 hiljada muslimana, od čega je najmanje 25 hiljada onih koji su Španci, a koji su se – ne skrivajući to – vratili islamu.

U Španiji se nikako nisu mogli iščupati duboki korijeni islama. I pored stroge zabrane arapskog, u savremenom španskom jeziku je ostalo četiri hiljade riječi arapskog porijekla, uz ostatke ili tragove još mnogih riječi, tako i u sintaksi i morfologiji, sve do muslimanskih imena, a da se i ne govori o neraskidivom nasljeđu u kulturi, itd., sve do kulinarstva, tako da se o savremenoj Španiji govori kao o zemlji hispanoislamske civilizacije.

Veliki španski pjesnik Manel Macada je napisao:

“Španija je zemlja arapske duše i tek latinskoga grba”.

A Allah najbolje zna!

Kraj!

Pad Granade L

Hamid Zugabi ne da Malagu

Bračni par zločinaca XLVIII

Kršćansko bezakonje protiv muslimana XLVII

Na prijestolje sa presudom o vlastitoj smrti XLVI

Kršćani se o svom jadu zabavili XLV

Odsječeni i od Magriba XLIV

Endelus: Pod sjenama sablji branilaca Granade XLIII

Endelus: Napuštanje Valensije XLII

Pad Kordove, smrtni krik nije imao ko čuti XLI

Sramni poraz halife En-Nasira XL

Velika pobjeda kod Alarkosa XXXIX

Muvehidini u Endelusu XXXVIII

Endelus: Propast države murabituna XXXVII

Danas muslimani neće biti poraženi radi mene XXXVI

Borbe za Toledo XXXV

Bitka sedam komandanata XXXIV

Fetva najvećih islamskih učenjaka XXXII

Endelus: Velika bitka Zellaka XXXI

Murabituni dolaze XXX

Endelus: Svijetli primjeri vladara Mutevekkila i alima El-Badžija XXIX

Stravični zločin u Bobastru XXVIII

Endelus: Sunovrat za samo nekoliko decenija XXVII

Posljednja bitka Hadžiba el-Mensura XXVI

U 50 bitaka bez poraza XXV

Nastupa Hadžib el-Mensur XXIV

Bojkot proširene džamije u Kordovi XXIII

Endelus: Delegacija Carigrada i Sančo u Kordovi XXII

Proglasio se halifom svih muslimana XXI

Najveća bitka u historiji Endelusa XX