Endelus: Kršćani se o svom jadu zabavili

1158

Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Nova izdaja je skupo koštala Ibn Ahmera. Izgubio je strateški važan grad Tarifu. Ne preostaje mu ništa drugo osim novoga pokajanja. Odlazi u Magrib i pred sultanom Jusufom priznaje grešku, spreman – bez obzira na to kakva ona bila – prihvatiti sultanovu presudu. Sultan Jusuf mu velikodušno oprašta i daruje Kur’an iz vremena trećega pravednog halife Osmana ibn Affana. Zauzvrat, Ibn Ahmer sultanu obećava predati dvadeset utvrđenja u Endelusu, sa gradom Rondom.

Ali, dvojici pomirenih i ponovo ujedinjenih muslimanskih vladara ne uspijeva da vrate grad Tarifu, koji su kršćani na prevaru zauzeli.

Godine 701. umro je Ibn Ahmer el-Fekih. Naslijedio ga je sin Muhammed Treći, poznat po nadimku E‘ameš.

Muhammed Treći je zvanično bio vladar Granade, ali je stvarna vlast bila u rukama njegovoga vezira Ebu Abdullaha ibn-Hakima. Vezir, na svoju ruku, prekida ugovor sa dinastijom merinida i sklapa savez sa vladarom kršćanske Španije, a šalje vojsku u Magrib pod komandom svog amidžića Ebu Seida Feredža. Zauzimaju grad Septu. Zatim Ibn Ahmerov vezir podiže ustanak protiv sultana Jusufa. Namjerava na njegovo mjesto dovesti Osmana ibn-Ala‘a, također iz dinastije merinida. Osman pristaje na igru lukavog vezira i izaziva sukob unutar dinastije.

Ubrzo je umro sultan Jusuf, a naslijedio ga je Ebu Sabit ibn Ebi Amir. Ali, čim je Ebu Sabit preuzeo vlast, dolazi do sukoba između njega i njegovog amidže Ebu Salima. Tako su se merinidi podijelili u tri tabora. Ebu Sabit izlazi kao pobjednik u sukobu sa amidžom Ebu Salimom, a sukobljava se sa Osmanom, koji je bio pretendent na vlast. S vojskom opsjeda grad Septu. Ali, i on je umro u toku opsade. Naslijedio ga je sultan Ebu-Rebi‘a. On osvaja Septu. Bježeći ispred sultanove vojske, Osman ibn-Ala‘a se skrasava u Granadi.

Godine 708. je kršćanski vladar Ferdinand Četvrti krenuo prema Almeriji, a drugu vojsku poslao prema Gibraltaru. U toku kršćanske opsade ovih utvrđenja, dolazi do pobune unutar Granade. Muhammed Treći je svrgnut s vlasti, a njegovo mjesto preuzima brat Nasr, poznat po nadimku Ebu Džujuš.

Kršćani, 709. godine, osvajaju Gibraltar i pojačavaju pritisak na Almeriju. Ebu Džujuš je prisiljen tražiti pomoć od sultana merinida u Magribu. I, merinidi ponovo dolaze u Endelus.

Ferdinand Četvrti napada Almeriju i sa kopna i sa mora. Ali, ništa ne može učiniti. Mijenja strategiju i naređuje – kopanje podzemnoga kanala prema gradu. Kopani su toliki kanali da je u njih moglo stati po 20 konjanika.

Kad su muslimani primijetili da kršćani kopaju kanale, i oni su počeli kopati sa svoje strane u – pravcu kršćana. I, dolazi do najneobičnijeg rata: sukob unutar kanala.

Bitka za Almeriju je vođena na kopnu, na moru i pod zemljom.

Osman ibn Ala‘a, koji je bio pobjegao u Granadu, došao je u pomoć muslimanima.

Kršćani su poraženi. Potpuno su potučeni, na sva tri fronta.

Iako su neodgovorni vladari iz dinastije Benu Ahmer olahko izgubili važna uporišta Tarifu i Gibraltar, mala islamska država Granada je odolijevala napadima kršćana.

Muslimani dviju država su se ujedinili tek u vrijeme dvojice vrlih vladara, sultana Ebu Hasana, vladara Magriba, i Ebu Hadždžadža, vladara Granade, najboljega kojeg je dala dinastija Benu Ahmer. Oni su sklopili savez i dogovorili se da zajedničkim snagama vrate izgubljenu teritoriju. Oslobodili su Gibraltar, a onda krenuli prema strateški važnom utvrđenju Tarifi. Ebu Hadždžadž je komandovao vojskom iz Granade, a Ebu Hasan vojskom iz Magriba. Kršćani su se ubrzano pripremali za odbranu i pozvali u pomoć vladare susjednih država. Da bi što više podstakao kršćane na borbu protiv muslimana, i papa je opet proglasio križarski rat.

Kršćanske lađe doplovljavaju do Gibraltara da bi spriječile dolazak pomoći muslimanima iz Magriba. Uporedo, žestoko napadaju na muslimane duž cijeloga fronta. Muslimani su u vrlo teškoj poziciji. Ubrzo ostaju i bez hrane. Ali, odolijevaju kršćanskim napadima. Tada ih, sa zapadne strane, iznenada napada portugalska vojska.

Muslimani su izloženi trostrukom napadu. Na njih su se ustremile tri kršćanske vojske kastiljska, aragonska i portugalska.

Kršćanska vojska prodire do šatora sultana Ebu Hasana. Njegovi stražari pružaju grčevit otpor. Kršćani svladavaju stražu i zarobljavaju sultanovog sina. Sultanu Ebu Hasanu uspijeva da se, sa naoružanom skupinom muslimana, izvuče do Algezirasa, a odatle se, preko Gibraltara, prebacio u Septu, u islamsku državu Magrib.

I vladar Granade Ebu Hadždžadž je izvukao živu glavu.

Ova bitka je odnijela mnogo muslimanskih života. Kršćani su zarobili supruge sultana Ebu Hasana. Među poginulima su bili i mnogi učenjaci, tako i Abdullah es-Selmani i kadija Ebu Abdullah el-Malikij, koji je u odsutnom trenutku bodrio muslimane riječima:

“Ovo je dan radosti i zato se radujte onome što vam je Allah obećao od nagrade!”

Ohrabrena pobjedom, kršćanska flota nastavlja napredovanje. Zauzima i neka manja muslimanska utvrđenja na moru.

Čim je sultan Ebu Hasan stigao u Magrib, mobilizira muslimansku flotu i kreće u okršaj. Ali, ta mobilizacija na brzu ruku nije donijela korist i muslimani su ponovo poraženi.

Tada papa izdaje naredbu za osvajanje Algezirasa.

Muslimani iz Granade i Magriba posljednjim snagama pokušavaju zaustaviti napade. Ali, godine 723. padaju Algeziras i okolna mjesta. Ubrzo vladar Kastilje Alfonso Jedanaesti kreće prema Gibraltaru.

Godinu dana ranije se Endelusom proširila kuga, koja je došla iz Evrope i odnijela milione života u mjestima na Sredozemnom moru. Ta pošast je, Allahovom odredbom, zahvatila i vojsku Alfonsa Jedanaestog. I taj vladar je umro od kuge, kao i većina njegovih vojnika. Time je prekinuta opsada Gibraltara koja je trajala punu godinu.

Alfonsa Jedanaestog u Kastilji zamjenjuje njegov sin Butro Prvi. Imao je 16 godina, pa je stvarnu vlast u državi imala njegova majka. Butro ustaje protiv nje i – ubija majku.

Tako su i međusobna kršćanska trvenja ostavljala muslimanima mogućnost da konsolidiraju svoje redove.

Vladar Granade Ebu Hadždžadž je umro 755. godine. Dok se u mesdžidu klanjao ramazanski bajram-namaz, atentat na njega je izvršio neki luđak.

Ebu Hadždžadža je naslijedio Muhammed Peti ibn Jusuf, poznat po nadimku El-Ganij Billah. Pet godina nakon toga, 760. godine, Ismail Drugi ibn Jusuf, uz pomoć Muhammeda Šestog i još stotinjak vojnika, zauzima vladarski dvorac u Granadi i preuzima vlast. Muhammed Peti bježi u grad Gvadiks.

Dvije godine poslije toga, uz pomoć sultana Magriba, Muhammed Peti preuzima vlast, a Muhammed Šesti, koji ga je bio srušio sa vlasti, sa 37 konjanika bježi kršćanima. Prima ih vladar Butro Prvi, a potom ih je sve – zaklao svojom rukom. Njihove glave šalje Muhammedu Petom – kao znak pažnje i međusobnoga pomirenja.

Zbog zuluma koji je činio narodu, Henri Drugi je, godine 769., digao pobunu protiv Butra Prvog. Butro Prvi bježi u Portugal i traži pomoć od tamošnjeg vladara. Biva odbijen. Odatle Butro Prvi odlazi u Galiju, koja je bila u stalnom rivalstvu sa Kastiljom. Galijski patrijarh priprema vojsku od 1.200 ljudi kako bi pomogao Butru Prvom. Ali, Butro Prvi izdaje patrijarha. Opljačkao je njegov imetak i pobjegao preko mora u Evropu. Nalazi istomišljenika u princu Dogalu, jednome od evropskih vladara. Oni su zajedničkim snagama ušli u Kastilju. Njegov brat Henri Drugi je pobjegao u Francusku, a Butro Prvi nastavlja činiti nered u Kastilji. Htio je poubijati sve zarobljenike, ali ga je princ Dogal spriječio. Ipak, ubija sve važnije ličnosti Kastilje i oduzima im imetak. Smučen, princ Dogal raskida ugovor i napušta Butra Prvog, a njegov brat Henri Drugi, uz pomoć Francuza, pokušava vratiti vlast u Kastilji. Imao je podršku stanovništva, a i vladar Granade Ibn Ahmer mu je obećao pomoć. Dvije vojske zajedno napadaju na Kordobu, glavni grad Kastilje, ali ne uspijevaju.

Ovi zapetljani događaji su uticali na odgađanje pada Granade.

Henri Drugi je, 769. godine, porazio bratovu vojsku, ubio Butra Prvog i preuzeo vlast u Kastilji.

Ni time nisu prestali sukobi među kršćanima. Portugalski vladar, 770. godine, okrivljava Henrija Drugog za nezakonit dolazak na vlast i proglašava priključenje Kastilje portugalskoj državi. Ali, Henri Drugi nanosi poraz portugalskom vladaru i zamalo što nije osvojio Portugal.

Za to vrijeme su muslimani Granade bili mirni. Kršćani ih nisu napadali sve do pred kraj toga stoljeća, do 793. godine.

Odsječeni i od Magriba XLIV

Endelus: Pod sjenama sablji branilaca Granade XLIII

Endelus: Napuštanje Valensije XLII

Pad Kordove, smrtni krik nije imao ko čuti XLI

Sramni poraz halife En-Nasira XL

Velika pobjeda kod Alarkosa XXXIX

Muvehidini u Endelusu XXXVIII

Endelus: Propast države murabituna XXXVII

Danas muslimani neće biti poraženi radi mene XXXVI

Borbe za Toledo XXXV

Bitka sedam komandanata XXXIV

Fetva najvećih islamskih učenjaka XXXII

Endelus: Velika bitka Zellaka XXXI

Murabituni dolaze XXX

Endelus: Svijetli primjeri vladara Mutevekkila i alima El-Badžija XXIX

Stravični zločin u Bobastru XXVIII

Endelus: Sunovrat za samo nekoliko decenija XXVII

Posljednja bitka Hadžiba el-Mensura XXVI

U 50 bitaka bez poraza XXV

Nastupa Hadžib el-Mensur XXIV

Bojkot proširene džamije u Kordovi XXIII

Endelus: Delegacija Carigrada i Sančo u Kordovi XXII

Proglasio se halifom svih muslimana XXI

Najveća bitka u historiji Endelusa XX