Mnogobrojni seminari, sesije, rasprave, debate, radionice, okrugli stolovi na koje strane organizacije – ili domaće koje se finansiraju i rade po planu izvanjskih centara – pozivaju bosanskohercegovačke mlade novinare, političare, NVO i ostale aktiviste, imaju drugačiju svrhu i nije navedena u nazivu i agendi događaja.
Kako to da na hiljade ovakvih događaja porađaju samo nered, nerazumijevanje, podijeljenost, kakofoniju u bh. javnom prostoru? Kako da desetine miliona stranog novca i stotine predavača ne porode rezultate? Kako da neko tek tako kešira prevoz, smještaj, ishranu, organizaciju ovih događaja, a što iziskuje mnogo novca i vremena, ali i posvećenosti? Zašto nikada niko nije zabilježio konkretan rezultat od ovakvih skupova što se održavaju pod bombastičnim nazivima?
Naime, kroz različita pitanja, radionice, igrice – u kojima učesnici učestvuju s uvjerenjem da to ima svoj smisao usklađen isključivo sa iskazanom temom skupa – oni do u detalj otkrivaju svoju ličnost, ideologiju, politička i društvena uvjerenja, kapacitet i, što je najvažnije, otkrivaju organizatorima da li su profil kojeg mogu iskoristiti u svoje svrhe. Ako jesu, ako se u ovim pokusima pokažu kao iskoristivi, ako odgovaraju „lovcima na talente“, vremenom bivaju redovni gosti takvih skupova, a onda dobijaju ozbiljnije angažmane, dolaze projekti, podrška, ulaganja, a sve struktuirano i usklađeno s profilom koji je detektovan tokom aktivnosti na seminaru. Tu se sazna da li je neko ljevičar ili desničar, tradicionalist ili liberal, da li je potkupljiv, šutljiv, pouzdan, uporan… struktura ličnosti do u detalj bude skenirana. Drugačije rečeno, ovakvi skupovi i aktivnosti tokom njih, svojevrsni su test, alatke za odabir pravih kandidata.
Svi oni koji, naprimjer, iskazuju posvećenost i poštovanje tradicionalnih vrijednosti, vjere, kulture, identiteta, iako kurtoazno prihvaćeni, za njih više nema mjesta na ovakvim okupljanjima, a da ne govorimo o daljnjoj saradnji sa njihovim organizatorima.
Onda se pitamo zašto u našoj zemlji svi koji bez srama govore o svojoj vjeri, o ugroženosti bosanskog jezika i povratnika u RS, o ratnim zločinima, o različitim primjerima diskriminacije i nepravde, oni nemaju podršku stranih ambasada i donatora, njihove projekte ne finansiraju bjelosvjetske organizacije sa zvučnim nazivima. Naravno, i na globalnom nivou na ovakav način se dolazi do agenata, poslušnika, marioneta i plaćenika. Treba dodati da često ni oni sami nisu svjesni da su teledirigovani i u koje svrhe, jer im se njihov zadatak i uloga uvijek drugačije predstavljaju. Baš kao i svrha seminara gdje su započeli „karijeru“.
Zato, ako se pitamo gdje neprijatelji BiH nalaze svoje kvislinge, igrače, muljatore, mračnjake, analitičare, novinare i kako su tako precizni u njihovom odabiru, odgovor je: na opisanim skupovima.
