Evropski izvještaj o islamofobiji za 2018. godinu i njegov utjecaj na Bosnu i Hercegovinu

0

Pripremili: Dr. Avdija Hasanović i mr. Merima Efendić

Veliki dio  Evrope, uprkos stalnim proklamacijama o ljudskim pravima, još nije sposoban da prevlada stereotipe, rasizam, neprijateljstvo i strah od imigranata (prije svega muslimana) koji „slabe“ socijalnu evropsku sigurnost. Sva istraživanja javnog mnijenja u Evropi ukazuju na porast islamofobije u gotovo svim zapadnoevropskim zemljama. Rješenja koja nude političari, posebno oni desne orijentacije, kreću se u okvirima prinudne integracije koja podrazumijeva uključivanje useljenika (muslimana) u prostor omeđen zapadnom kulturom i kršćanskom tradicijom i rješavanje njihovih kulturnih i religijskih problema u duhu tradicije te kulture.

Islamofobija nije prijetnja samo muslimanskim zajednicama uspostavljenim na starom kontinentu, već i sigurnosti i stabilnosti evropskih država. Antimuslimanski rasizam promovisan u krajnje desničarskim i nacionalističkim krugovima predstavlja konkretnu opasnost za ljudska prava, nacionalnu sigurnost i evropski model suživota.

Postojeća ratna žarišta u svijetu nalaze se, uglavnom, u muslimanskim zemljama.  Većina ljudi u ovim ratovima ili napetostima pogođenim zemljama osjećaju da su ljudi bez domovine i u uvjetima nemogućim za normalan život. Biti bez domovine i bez egzistencijalnog minimuma stvara degradirajući osjećaj koji izbjeglice nose sa sobom u Evropu i koji uslovljava njihovo ponašanje u suočavanju sa evropskom kulturom i segregacijskim odnosom koji im se nameće u novoj sredini. Sam osjećaj da vam je nužna pomoć, također, slama ljudsko dostojanstvo i stvara osjećaj neprihvatanja i rezignacije.

Segregacijski odnos evropskih društava prema izbjeglicama i islamofobni postupci prema ljudima koji su ostali bez domovine, kao i nerješavanje problema na adekvatan način u njihovim matičnim zemljama, predstavlja prijetnju i opasnost da i evropske države izgube svoje države. Barem u obliku kako smo do sada doživljavali razinu društvene i političke kohezije pojedinih evropskih država.

  • Islamofobija – pojam i nastanak

Islamofobija je pojam nastao u Velikoj Britaniji kasnih 80-ih godina prošlog stoljeća. Doslovno znači neosnovan i bezrazložan strah od islama i muslimana. Stalnom upotrebom izraz doživljava semantički pomak tako da ova riječ postaje jedna od ključnih sastojnica uopćenih i konstruisanih emocija i predstava o islamu i muslimanima. Pojmovna leksika i jezičke konstrukcije proširuju se u novim negativnim značenjima: „islamizam“, „islamski terorizam“, „islamski fundamentalizam“, „militantni politički islam“, „radikalni islam“, „džihad“… Navedena leksika, nakon 11. septembra 2001, dostiže široku lingvističku, političku, kulturološku i medijsku upotrebu.

Dakle,  islamofobija postoji, ona je stvarna i realna. Pitanje je, samo, da li predstavlja konstrukt zapadnog političkog koncepta koji služi u hegemonističke svrhe i opravdanje za demoniziranje islama i muslimana, „argument“ za vojne intervencije na muslimanske zemlje i njihovo stavljanje pod ekonomsku, političku i kulturnu kontrolu, kao i uzurpaciju prirodnih resursa, ili je islamofobija društvena i „spontana“ devijacija.

Ideološki islamofobija počiva na sljedećim općeprihvaćenim premisama:

  • islam je društveno konzervativan i neosjetljiv na savremene promjene;
  • islam nema zajedničke vrijednosti sa zapadnom kulturom;
  • islam je inferioran u odnosu na Zapad, on je barbarski, iracionalan, primitivan i seksistički;
  • islam je nasilan i podržava terorizam;
  • islam je politička ideologija koja se koristi za ostvarivanje političkih ciljeva;
  • neprijateljstvo prema muslimanima je „prirodno“ i „normalno“…

Islamofobni teroristički napadi ilustriraju u kojoj mjeri antimuslimanski rasizam koji se promoviše u krajnje desničarskim i nacionalističkim krugovima predstavlja konkretnu opasnost za ljudska prava, nacionalnu sigurnost i evropski model suživota. Pojam islamofobija zbirna je imenica koja korijene vuče iz rasizma: vrsta je ciljanog rasizma spram izraza „muslimanstva“ ili „percipiranog muslimanstva“. Predložena definicija islamofobije može biti ilustrirana nizom primjera, a ne popisom bitnih karakteristika. Ovi primjeri ne crpe pojave, ali pokazuju raspon načina na koji se islamofobija doživljava – od fizičkog do verbalnog nasilja i zastrašivanja, od socijalno-ekonomske diskriminacije i isključenja, do uvrštavanja rasizma u širi građanski život. Dodatna definicija, po Merriam-Websterovom rječniku, islamofobiju definiše kao „iracionalni strah, averziju ili diskriminaciju protiv islama i osoba koje prakticiraju islam“.

Islamofobija je iskazivanje netolerancije, mržnje i neprijateljstva prema islamu i muslimanima te vršenje diskriminacije protiv osoba, pojedinačno ili kolektivno, zato što su muslimani, ili ih se takvima doživljava, bez obzira u kojoj se formi i sa kojim intenzitetom mržnja, netolerancija i diskriminacija iskazivali i vršili. Islamofobija, također, znači „neracionalan ili vrlo jak strah ili nenaklonost prema islamu“, te se dodaje da „islamofobija ide mnogo iznad toga i uključuje rasnu mržnju, netoleranciju, predrasude, diskriminaciju i stereotipe“, zatim, da je njeno širenje u suprotnosti s temeljnim vrijednostima ĉovječanstva, jer ljudska prava i temeljne slobode trebaju biti prepoznati kao bitna garancija tolerancije i nediskriminacije te neophodni elementi stabilnosti, sigurnosti i saradnje.

Nadalje, određeni društveni, politički, ideološki, medijski procesi i tendencije odvijaju se u Bosni i Hercegovini pod utjecajem islamofobičnog zapadnog diskursa što ostavlja određene posljedice po društveni život bosanskih muslimana i percepciju islama. Radi se o prelijevanju islamofobičnog diskursa. Pojedinci koji, pozivajući se na „iskustva“ iz prošlosti ili postupke pojedinaca u BiH i regionu, islamu i muslimanima odriču pravo na autohtonost, smatrajući ga stranim i došljačkim elementom, nasilnom vjerom nesposobnom za bilo kakvu adaptaciju unutar evropskog okruženja, vrlo sračunato u političke svrhe koriste islamofobnu atmosferu u evropskim zemljama i političkim krugovima.

  • Uspon evropske desnice

U cijeloj Evropi desne stranke su u porastu. Očigledan je bio strah od pobjede desnice na posljednjim evropskim izborima. Desnica je na vlasti u mnogim zemljama: Italiji, Austriji, Mađarskoj… Mnogi režimi u evropskim zemljama izbjegavaju da se nominiraju desnicom, iako mjere koje poduzimaju, retorika i brojna ograničenja za koja se zalažu su tipično desničarska. Najočiglednija „razdjelnica“ desne orijentacije u savremenosti odnos je prema izbjeglicama. Desnica se zalaže za strogu politiku prema izbjeglicama i njihovo neprihvatanje na evropskom tlu. U izbornim kampanjama stvara se novi zajednički front za izolaciju Evrope („Tvrđava Evropa“, „Evropa koja štiti“).

Naročito zabrinjava činjenica da vladine mjere i donošenje zakona protiv muslimana u mnogim evropskim zemljama praktično podržavaju brojne opozicione partije. Retorika koja promovira politike evropskih zemalja kao nespojivu sa „domaćim“ vrijednostima postaje vladajući, „normalni“ i uobičajeni diskurs u javnosti. Dodatno zabrinjava što se islamofobija ne povezuje sa nekim ili određenim partijama i političarima; islamofobiju nalazimo i u lijevim strankama i strankama centra. Može se zaključiti, nažalost, da je situacija dospjela do tačke da je gotovo nemoguće graditi individualnu političku karijeru ili imati ozbiljne vladajuće partijske planove i strategije i imati pozitivan stav prema manjinama, a posebno muslimanima. Čak i Macron ponavlja da država u Francuskoj mora reorganizirati islam kako bi se spriječila radikalizacija. Macron i predsjednička stranka donijeli su odluke koje jačaju isključivo sigurnosno utemeljen odnos prema muslimanskom narodu. Zakon protiv terorizma iz oktobra 2017. široko se provodi, iako su Ujedinjeni narodi, Liga za ljudska prava i francuski Vrhovni sud (Conseil Ustavnel) izrazili zabrinutost zbog posljedica ovog zakona na muslimane.

Ono što je interesantno, mnoga istraživanja poput Izvještaja o stanju u terorizmu i trendu EU-a, koja je objavio EUROPOL, ukazuju na rastuću opasnost desničarskog terorizma. Ipak, oni nikada ne spominju antimuslimanski ideološki okvir koji stoji iza ovog trenda.

Evropska društva odbijaju i dovode u pitanje porast nasilnih krajnje desničarskih skupina koje ne samo da propovijedaju mržnju prema muslimanima, već učestvuju u organizaciji krvavih terorističkih napada. Činjenice potvrđuju temeljnu dinamiku koja direktno ili indirektno podržava porast antimuslimanskog rasizma u Evropi. To se proteže od islamofobnih izjava koje se u nacionalnim medijima šire te do zakona i politika koje ograničavaju osnovna prava evropskih muslimanskih građana.

Tokom posljednje decenije, nacionalistički, populistički i krajnje desni pokret povećali su svoj uticaj u Evropi. Koristeći zabrinutosti oko imigracije, globalizacije i vjerskog terorizma, krajnje desne ekstremističke političke stranke osvojile su vlast u Austriji (oktobar 2017.) i Italiji (mart 2018.) zajedno s ranije izabranim nacionalističkim vladama u Poljskoj, Mađarskoj i Srbiji. U zemljama u kojima nacionalisti još ne vladaju, rastu desničarski pokreti. U septembru 2017. populistička desničarska ekstremistička stranka Alternativa za Njemačku (AfD) prvi je put ušla u njemački parlament i postala treća stranka u Bundestagu s 12,6% glasova. Slično tome, prvi put od kraja frankoističke diktature (1975.) španjolski su birači u aprilu 2019. u parlament poslali nekoliko političara krajnje desne ekstremističke stranke VOX.

Krajnje desne ekstremističke stranke također imaju koristi od socijalnog bijesa prema mainstream politici. U njemačkom gradu Chemnitzu protesti protiv imigracijske politike Merkelove doveli su do uličnog nasilja. Isto tako, u Francuskoj i Belgiji dogodilo se mnogo protesta protiv Marakeškog pakta o migracijama u decembru 2018. godine, miješajući antimigracijsku i antimuslimansku osudu. Evropske liberalne i centrističke stranke izgledaju nesposobne suprotstaviti se nacionalističkom diskursu. Suprotno tome, neki od njih čak koriste krajnje desne argumente u izborne svrhe, poput Norveške sa strankom Napredak, treće po veličini stranke u parlamentu i dijela vladine koalicije, u Danskoj sa strankom Venstre, a u Francuskoj sa Lesom Republikanci (republikanci). Pa ipak, širenjem ideja i izraza koji su prethodno bili vezani za krajnje desne ekstremističke stranke, te glavne stranke zapravo legitimiraju mržnju prema drugima, tj. svima onima koji izgledaju kao imigrant, Rom, musliman, itd.

Iako krajnja desnica ne vlada većinom evropskih zemalja, političke figure i pokreti vezani za nacionalističku ideologiju i dalje nameću svoju islamofobnu agendu evropskoj politici. Većina opozicionih stranaka krajnje desnice uspijeva izvršiti pritisak na liberalne vlade zbog svoje sposobnosti da iskoriste bilo kakav diskurs. Oni tvrde da brane nacionalni suverenitet protiv Evropske komisije, države protiv globalizacije, nacionalne kulture protiv imigracije i nacionalne vjerske, kulturne i sekularističke baštine protiv islama.

Nasilni akti su rezultat nasilne ideologije rasističke dehumanizacije. Muslimani sve više postaju žrtve samo zbog svoje vjere. Ovaj ideološki „uspjeh“ potaknuo je i pojavu novih krajnje desnih političkih ličnosti posljednjih godina. Naprimjer, u Holandiji, činilo se da je Thierry Baudet koji je stvorio stranku Forum voor Democratie 2016. godine stekao popularnost svojim stavom o antiislamu. Austrijski kancelar Sebastian Kurz ili novoosnovana španjolska stranka VOX (stvorena 2013) također su dobri primjeri ove nove krajnje desne generacije.

Kao što je spomenuto, centrističke stranke ne uspijevaju suzbiti krajnje desničarski diskurs i često padaju u svoje zamke usvajajući svoje ksenofobične pristupe pitanjima sigurnosti, imigracije i raznolikosti. Već nekoliko godina „lepenizacija umova“ (lepenisation des esprits) preuzela je evropske političare i medije bez obzira na njihov položaj u političkom spektru. Kao rezultat toga, islamofobija je postala nova norma u Evropi među političarima bilo koje ideologije. Islamofobični diskurs postaje izbor jednog dijela evropskih medija na način da se islamofobija tretira kao standard u javnom i političkom prostoru, a posebno je povezana sa aktivnostima desničarskih političkih pokreta i stranaka koje na islamofobičnom diskursu nastoje dobiti glasove naroda, pri čemu se svjesno implicira ideja da je islam prijetnja, da svi trebaju biti protiv i iskorijeniti tu prijetnju.  Globalni slučajevi  poput Breivika ili Novog Zelanda ukazuju na širenje islamofobije i ekstremističkog nadahnuća iz jednog u drugo geografsko područje i širokog „nadahnuća“ i motivacijskog dometa ekstremnih  akata i izjava.

Mnogi autori izvještavaju o porastu desnih islamofobnih naoružanih terorističkih grupa u Evropi. Ilustrativan je primjer iz Holandije – slučaj Vincenta T-a, kojeg je sud u Zutphenu osudio na 40 mjeseci zatvora. On je osumnjičen da je pripremao teroristički napad na muslimane. Bio je aktivan u Facebook grupi ATB Specijalne snage. Njegov izraženi cilj bio je uspostaviti civilni sat “kako bi zaštitio holandski narod od muslimana”. U Francuskoj terorističke krajnje desne grupe u 2018. godini planirale su terorističke napade na muslimane, poput AFO-a (Akcija operativnih snaga) koja je trebalo u ljeto 2018. fizički napasti stotine imama, muslimanskih žena i džamija. Uhapšeno je deset osoba, svi lovci ili sportski strijelci. Na različitim lokacijama policija je pronašla i oružje poput laboratorija za eksplozive. Zaplijenili su 15 pištolja, od kojih su neki u legalnom vlasništvu njihovih vlasnika. Prema policiji, AFO je mreža od oko 100 članova koja je planirala terorističke napade i osposobila se da se “odupru islamu”. AFO je bio povezan s volonterima za Francusku (VPF) koji također pozivaju na “odbranu francuskog identiteta” i “borbu protiv islamizacije u Francuskoj. “Grupa registrira između 200 i 800 članova, uključujući mnoge penzionisane vojnike i francuske generale i oficire. Mreža Remora otvoreno pokušava organizirati „građanski otpor“ i paravojne operacije protiv muslimana u Francuskoj. Grupa je podijelila kartu Francuske na 15 područja, a sve su nadzirali “bivši eksperimentirani vojni oficiri”. Internetski medij Mediapart otkrio je da francuska obavještajna služba prati oko 350 radikaliziranih krajnje desnih pripadnika koji imaju jedno ili nekoliko primjeraka vatrenog oružja.

Druga transnacionalna oružana desničarska ekstremistička skupina je mreža Hannibal koja djeluje u Njemačkoj, Austriji i Švicarskoj. Mreža je osnovana 2015. godine i zapošljava bivše agente sigurnosnih službi, vojnike i policajce zajedno s pripadnicima desnice kako bi ih pripremila za “Dan X”, tj. vojni puč. U Sloveniji su javne i političke osobe osudile formiranje paravojnih skupina pod vodstvom Andreja Šiška, koje su se okupljale i izvodile vježbe u šumi štajerske regije. Andrej Šiško bio je kandidat na predsjedničkim izborima 2017. godine, dok je u prošlosti osuđivan na zatvorsku kaznu zbog pokušaja ubistva. U Češkoj je Jaromír Balda (72) u dva je navrata sjekao stabla tako da su pali preko željezničke pruge kako bi lažirali džihadističke napade i muslimansku infiltraciju…

  • Oblici i manifestacije islamofobije u Evropi

Evropska komisija protiv rasizma i netolerancije i Izvještaj Vijeća Evrope za 2018. godinu naglašavaju da je „islamofobija i dalje prisutna na evropskom tlu“. U javnom diskursu islam i muslimani i dalje su povezani sa radikalizacijom, nasiljem i terorizmom. Generalno, vrlo je malo pozitivnog medijskog izvještavanja o muslimanskim zajednicama u Evropi. Islamofobna mržnja često se širi putem interneta. Antimuslimanski osjećaji se, također, redovno ispoljavaju u peticijama i protestnim skupovima protiv izgradnje džamija. U mnogim državama članicama može se primijetiti opasna „normalizacija“ islamofobnih predrasuda. Evropska komisija protiv rasizma i netolerancije posebno naglašava da crni muslimani i žene muslimanke trpe višestruku diskriminaciju. Generalna preporuka Komisije koja se bavi borbom protiv netolerancije i diskriminacije prema muslimanima još uvijek je važno zakonodavstvo koje bi – ako se slijedi – omogućilo muslimanima da žive u mnogo sigurnijem prostoru.

Evropske vlade često donose i sprovode zakone koji direktno „legaliziraju islamofobiju“ ograničavajući građanska prava muslimana. Tendencija unošenja u zakone brojnih građanskih ograničenja na izvjestan način „legalizira islamofobiju“. Navodimo neke od primjera: austrijska vlada zabranjuje nošenje hidžaba u vrtićima; pokušaj zatvaranja džamija i zabrane rada Arapske islamske zajednice; agitacija o zabrani posta u školama; borba protiv „političkog islama“ što je eufemizam borbe protiv muslimanskog civilnog društva; nastojanja Austrijskog integracijskog fonda da kreira i ustanovi „znanja“ koja bi osigurala politiku borbe protiv „političkog islama“. U Danskoj je raširen diskurs po kojem je islam nespojiv sa „bijelim kršćanima“ i „danskim narodom“; Reformom zakona o dnevnoj njezi zabranjuje se slobodan izbor roditeljima gdje će njihova djeca ići u dnevni boravak; zakonom je zabranjeno nošenje burke a prekršaj se sankcioniše kaznom od 134 EUR i koja se povećava ako se zabrana ponavlja. Procjena je da samo 100-200 žena nosi nikab i burku u Danskoj.

Danska vlada donijela je set zakona, tzv „geto paket“ kojim se regulira život u „muslimanskim enklavama“. Neki od prijedloga su da bi „djeca geta“ trebala imati policijski sat nakon 20 sati; da budu opremljena elektronskim narukvicama na potkoljenicama, a sve pod izlikom bolje integracije i smanjenje učinaka „paralelnog društva“. “Rukovanje sa lokalnim gradonačelnikom“ obvezni je detalj na ceremoniji građanstva ako neko želi biti danski državljanin. U zakonu se misli da je usmjeren na muslimane, jer se dio muslimana (muslimanki) odbija rukovati sa suprotnim spolom. Zabranjena je marama na fotografiji  za vozačke dozvole, kao i upotreba  vjerskih simbola učenicima i nastavnicima u osnovnoj i nižoj srednjoj školi.

Norveški parlament usvojio je prijedlog zakona o zabrani pokrivanja lica tkaninom za vrijeme nastave u obrazovnim ustanovama i dnevnim centrima. U Mađarskoj je Temeljni zakon mijenjan sedam puta, a odredbe zakona uključuju zabranu doseljavanja stranaca i da sva državna tijela moraju „štititi mađarski identitet i kršćansku kulturu“…

Školski evropski sistem je, u najmanju ruku, pristrasan u pristupu prema islamu i muslimanima. Brojne istorijske ličnosti se afirmiraju u udžbenicima kao „branitelji kršćanstva u Evropi“ ili „veličanstvene patriotske i evropske figure“. Očigledan je nedostatak odgovarajućeg i objektivnog obrazovanja o islamu i bilo kojoj vjeri osim rimokatoličke.  Nedostatak obrazovanja o svjetskim religijama i niska kvalifikacija nastavnika za podučavanje religije i građanskog ili političkog obrazovanja mogu se smatrati izvorom problema tj. širenje islamofobije. Takav primjer je albanski projekat obuke 22 000 učitelja za borbu protiv ekstremizma. Program je ksenofobičan i islam predstavlja „kao jedini izvor nasilnog ekstremizma“.

U Bugarskoj se, naprimjer, vodi široka rasprava o uključivanju asimilacijske politike bivšeg komunističkog režima nad muslimanima i Turcima; u Grčkoj desne skupine u suglasju sa Crkvom žestoko se protive reformi udžbenika koja uključuje više informacija o drugim religijama i islamu. U Italiji, gdje obrazovanje daje veliki prostor multikulturalizmu, odvijaju se brojne  polemike u vezi sa udžbenicima povijesti koji navodno “promiču islam”. U Danskoj su privatne muslimanske škole usmjerene i stavljene pod snažan nadzor zbog navodnih “veza s ekstremizmom”…

Nastava i javne škole predstavljaju neke od glavnih alata u rukama nacionalnih država za prenošenje općih ideologija velikom broju svojih građana. Stoga oni igraju ulogu u strukturalnom rasizmu i prožimajućoj islamofobiji u Evropi. Mnogi nezavisni izvještaji naglašavaju ulogu sadržaja kurseva i udžbenika u porastu islamofobije na nacionalnoj razini. Vlade su ponekad još aktivnije u širenju negativnih pristupa prema islamu u nacionalnom obrazovanju.

Evropska komisija imenovala je svog koordinatora za antimuslimansku mržnju, instituciju koja je formirana u decembru 2015. Glavni mandat koordinatora je rješavanje antimuslimanskog govora mržnje, zločina mržnje i diskriminacija. Ključni sudionici su organizacije koje se bave antirasizmom i nediskriminacijskom politikom na evropskoj i nacionalnoj razini. Novoformirana platforma, Evropska koalicija protiv islamofobije, pokrenula je svoje strukturalne probleme prije nego što je nova osoba imenovana. Kritikovali su da ovom položaju nedostaje jasna svrha u vezi s “onim što uloga koordinatora podrazumijeva u pogledu zastupljenosti, službene komunikacije i radnji koje se mogu poduzeti, također definišući nadležnost pitanja koja trebaju biti obuhvaćena”.

Krajem prošle godine održan je sastanak koji je dao konkretne preporuke i opredjeljenje predstavnika Nizozemske i Španije da osiguraju i nadograde zaostavštinu prethodne komisije nakon evropskih izbora 2019. u cilju razvijanja konkretnih mjera protiv islamofobije. Mnogi su se opredijelili za namjeru da razviju zajedničku radnu definiciju islamofobije za podršku politici i zastupanju. Ovo su važni koraci koordinatora, zajedno sa državama članicama i nevladinim organizacijama, kako bi se dodatno institucionalizirala borba protiv islamofobije. Iako različite nevladine organizacije sve više koordiniraju svoje napore, kao što pokazuje i Evropska koalicija protiv islamofobije, ključno je učešće međunarodnih i nadnacionalnih institucija kao što su EU, Vijeće Evrope, OESS i UN.

Zapravo, muslimani su među prvim žrtvama porasta krajnje desnog ekstremizma u Evropi. U Austriji je Dokustelle Islamfeindlichkeit und antimuslimischer Rassismus (Ured za dokumentiranje islamofobije i antimuslimanski rasizam) u svom izvještaju za 2018. godinu zabilježio porast od približno 74% dokumentiranih antimuslimanskih rasističkih djela: u 2018. godini zabilježeno je 540 slučajeva islamofobije u odnosu na 309 slučajeva u 2017. U Francuskoj je Collectif contre l'islamophobie en France zabilježio 676 islamofobnih incidenata u 2018. u odnosu na 446 u 2017. (povećanje od 52%). U Velikoj Britaniji, trend porasta islamofobnih incidenata nastavljen je u razdoblju 2017 – ”18. Primjeri vandalizama usmjerenih na mjesta gdje se obavlja molitva također su u istom razdoblju zabilježili značajan porast (50%). Konačno, u Holandiji, Agencija za borbu protiv diskriminacije (ADV) objavila je da se 91% od ukupno 151 incidenta vjerske diskriminacije, prijavljenih policiji, odnosi na muslimane. Agencija je zaprimila 304 izvještaja o vjerskoj diskriminaciji, od kojih su dvije trećine bile usmjerene protiv muslimana. Žene čine većinu žrtava islamofobije, pogotovo kad nose marame. Na primjer, Collectif contre l’islamophobie en France primjećuje da su 70% žrtava islamofobnih djela u Francuskoj žene. U svom izvještaju o islamofobiji u Belgiji, Amina Easat-Daas pokazuje kako se „napadi na muslimanske žene kreću od verbalne agresije, uskraćivanja pristupa uslugama, muslimankama koje su prisilno skinule maramu i otišle do pokušaja silovanja“ i fizičkih napada.

Konačno, ksenofobična i antislamska klima, koju njeguju krajnje desne vlade, otvara put fizičkim i terorističkim napadima na muslimane ili ljude koji se smatraju muslimanima. U Italiji, Alfredo Alietti i Dario Padovanski izvještavaju o porastu fizičkih i verbalnih napada na imigrante, azilante, izbjeglice i muslimanske građane od formiranja krajnje desne koalicije 2018, što dovodi do dramatičnih događaja kao što je ranjavanje hicima iz vatrenog oružja šest migranata iz Nigerije u Macerati i ubistvo senegalske ulične prodavačice Idy Diene (54) u Firenci.

Islamofobija se najbrže i najlakše širi internetom, jer mreže omogućuju ljudima anonimnost korisničkih računa, slobodno izražavanje i odsustvo učinkovitih kaznenih odredbi. Takvi primjeri zabilježeni su u Albaniji gdje postoje rasistički računi sa stotinama hiljada pratilaca, a na kojima se islam i muslimani predstavljaju kao „zaostali“, „agresivni“ ili „neracionalni“. Određeni političari lihvare u potrazi za sljedbenicima prenoseći retoriku sa mreža u javni i politički prostor. Naprimjer, u Austriji, dok je vlada najavila nove propise za izazivanje mržnje na mreži, partija FPÖ je putem interneta objavila islamofobni video. Reklama, koja je iste večeri uklonjena s interneta zbog kritika, muslimanske muškarce predstavila je kao socijalne parazite. Video sadrži i izjavu ministrice za socijalna pitanja Beate Hartinger-Klein (FPÖ). Čak je i kancelar Kurz video nazvao “neprihvatljivim”.

  • SETA – Evropski izvještaj o islamofobiji za 2018. godinu

Povodom Dana borbe protiv islamofobije i religijske netolerancije, koji se u Evropskoj uniji obilježava 21.9, SETA je objavila godišnji Izvještaj o islamofobiji, finansiran od strane EU. Fondacija SETA za politička, ekonomska i društvena istraživanja, neprofitni je istraživački institut posvećen inovativnim studijama o nacionalnim, regionalnim i međunarodnim pitanjima. Cilj SETA-e je pružiti savremena i tačna znanja i analize iz područja politike, privrede i društva te informisati kreatore politika i javnost o promjenama političkih, ekonomskih, socijalnih i kulturnih uslova. SETA ocjenjuje nacionalna i međunarodna pitanja u historijskom i kulturnom kontekstu. SETA provodi istraživačke projekte o aktuelnim političkim, ekonomskim i socijalnim pitanjima s ciljem davanja preporuka politike. Primjenjujući interdisciplinarni pristup, SETA uzima u obzir rastuću međuovisnost političkih, ekonomskih i socio-kulturnih pitanja na nacionalnoj, regionalnoj i međunarodnoj razini te nastoji stvoriti znanje pogodno za socijalnu viziju utemeljenu na miru, pravdi, jednakosti i vladavini Zakona.

Evropski izvještaj o islamofobiji za 2018. godinu opširan je dokument od 848 strana i obrađuje stanje u 34 evropske zemlje.

Bitno je naglasiti, da je SETA sarađivala sa brojnim partnerima na izradi izdanja svog izvještaja (Institut Leopold Weiss, austrijska nevladina organizacija sa sjedištem u Beču, posvećena istraživanju muslimana u Europi…). Evropska unija, dijalogom civilnog društva između EU-a i Republike Turske, finansirala je cijeli taj projekt. SETA istražuje političke odnose i fenomene egzaktnom naučnom metodologijom, uvažavajući različita stajališta, stvarajući pretpostavke za međunarodni dijalog i, na taj način, olakšava donošenje zajedničkih odluka u institucijama EU. Istraživanja SETA su interdisciplinarna i uvažavaju različite stavove čime se doprinosi da institucije i pojedinci koji donose odluke u institucijama EU donose ispravne, zakonite i usaglašene odluke.

Okupljajući 39 stručnjaka i aktivista civilnog društva specijaliziranih za rasizam i ljudska prava, Evropski islamofobijski izvještaj za 2018. pokazuje kako je banaliziranje islamofobnog diskursa u evropskoj javnoj sferi, kao i stalna antimuslimanska diskriminacija na radnom mjestu i u  obrazovanju otvorilo put za nasilne akcije protiv muslimana i njihovih institucija. Tako je nastao ovaj Izvještaj kao rezultat zajedničkog rada između fondacije SETA, Instituta Leopold Weiss i Evropske unije koja je finansirala cijeli projekt.

Ovaj izvještaj detaljno istražuje temeljnu dinamiku koja direktno ili indirektno podupire porast antimuslimanskog rasizma u Evropi u 2018. godini. Ono što je signifikantno, sam proces nastanka ovog Izvještaja, praćen je martovskim terorističkim napadom na Novom Zelandu, koji je rezultirao 51 mrtvom i 49 povrijeđenih osoba te ostavio bez riječi cijeli svijet.

Cilj Izvještaja je registriranje, upoznavanje i informiranje o slučajevima islamofobije, diskriminacije i netolerancije na osnovu vjere, ohrabrivanje žrtava netolerancije i diskriminacije da ispričaju svoja iskustva, podizanje svijesti da se slučajevi islamofobije, netolerancije i diskriminacije trebaju ozbiljno uzeti i da je potreban zajednički odgovor društva.

Izvještaj se oslanja na općeprihvaćene međunarodne instrumente zaštite ljudskih prava i borbe protiv diskriminacije i netolerancije: Opća deklaracija o ljudskim pravima UN, 1948.; Deklaracija o eliminaciji svih oblika netolerancije i diskriminacije na temelju religije ili uvjerenja, UN, 1981.; Evropska konvencija o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda; Povelja Evropske unije o temeljnim pravima

Ipak, iako se evropska društva progresivno oblikuju rasističkim i islamofobnim diskursima, većina evropskih medijskih tijela ne pokriva antimuslimanske napade u mjeri u kojoj zaslužuju. Naprimjer, incidenti koji bi se u drugim slučajevima prikazali kao teroristički napadi, kada su muslimani na meti, opisani su kao nenamjenski zločin iz mržnje “usamljenog vuka”. To je razlog zbog kojeg su u SETA-i prepoznali hitnu potrebu za akademske studije o islamofobiji koja će predstavljati ključno sredstvo za razumijevanje trenutnih društvenih transformacija koje se događaju na evropskom kontinentu. Evropski izvještaj o islamofobiji rješava nedostatak komparativnih istraživanja o islamofobiji na evropskom nivou. Sva 34 izvještaja zemalja uključena u ovu knjigu slijede jedinstvenu strukturu koja je, na prvom mjestu, za komparaciju izvještaja o zemljama, a drugo, za odabrana čitanja o određenoj temi, poput politike, zapošljavanja ili obrazovanja.

Ohrabruje postojanje koraka u borbi protiv islamofobije. Istraživanja islamofobije na bazi činjenica i naučne metodologije su sve ozbiljnija. U Velikoj Britaniji, Nacionalna unija studenata (NUS) objavila je izvještaj kako bi potaknula bolje razumijevanje niza problema s kojima se muslimanski studenti suočavaju u visokom obrazovanju i kako bi pridonijela borbi protiv normalizacije islamofobije; u Francuskoj su aktivisti proveli istraživanje u Francuskoj („Savjetovanje s muslimanima“) o položaju muslimana u Francuskoj, što je dovelo do rasprava u 57 džamija i prikupljalo odgovore od 24.029 pojedinaca. Vrijedno je spomenuti pokušaj svestranačke parlamentarne grupe (APPG) o britanskim muslimanima, koja je predstavila istragu radne definicije islamofobije koju bi usvojio Britanski parlament kako bi se institucionalizirala borba protiv islamofobije. Iako APPG nije uspio uvjeriti većinu parlamenta, a posebno ne Konzervativnu stranku, neke prve korake učinila je Laburistička stranka, a drugi, poput gradonačelnika Londona, koji je usvojio definiciju islamofobije. Konzervativna stranka zasad je definiciju prihvatila samo u Škotskoj, iako su mnogi pozvali na službeno istraživanje o islamofobiji unutar Konzervativne stranke.

Ured OESS-a za demokratske institucije i ljudska prava (ODIHR) organizirao je sastanak u Frankfurtu u Njemačkoj u saradnji s Akademijom Islama za znanost i društvo Sveučilišta Goethe. Sastanak je imao svrhu rada o nacrtu praktičnog vodiča koji je izradio ODIHR o razumijevanju zločina iz mržnje protiv muslimana i rješavanju sigurnosnih potreba muslimanskih zajednica. Organizacija islamske suradnje (OIC) objavila je svoj Izvještaj o islamofobiji u kojem su navedeni antimuslimanski događaji u 2018. Izvještaj pruža opću analizu islamofobije u evropskim zemljama.

Terorizam se gotovo isključivo vezuje za islam i muslimane. U medijskom diskursu se, uglavnom, upotrebljava sintagma „islamski terorizam“ iako je nedopušteno terorizam vezivati za bilo koju vjeru. U desničarskim evropskim krugovima sama debata o terorizmu nad muslimanima izaziva podsmijeh i sarkazam, jer teror, po njima, jedino može biti muslimanski i jedino muslimani mogu biti odgovorni za terorističke napade u svijetu. Istraživanja pokazuju da napadi „muslimanskih počinitelja nasilja“ imaju 357% veću medijsku pokrivenost od ostalih napada. S druge strane, javnost neće da prihvati činjenicu i realnost antimuslimanskog terorizma. Čak ni drastični i očigledni primjeri, poput terorističkog napada u Christchurcu (Novi Zeland), ne mijenjaju uvriježen stav. Globalni indeks terorizma 2018., koji je objavio Institut za ekonomiju i mir, naglašava da su „većinu (nedžihadističkih terora) napada izvršili usamljeni akteri s krajnje desničarskim, bijelim nacionalističkim i/ili antimuslimanskim uvjerenjima. Prikupljeni podaci za 2018. godinu jasno pokazuju rast islamofobnih ekstremističkih skupina i mreža koje pozivaju i planiraju terorističke napade na muslimane.

Autori Izvještaja o europskoj islamofobiji za 2018. godinu također navode brojne islamofobne terorističke napade koji su se dogodili 2018. širom Evrope. Navodimo samo nekoliko primjera: U Italiji je muškarac pucao i ubio senegalsku uličnu prodavačicu. Ubica je Talijan, Roberto Pirrone, penzioner, star 65 godina. Pucnjava na šest migranata iz Nigerije u Macerati. Napadač je bio mladi talijanski državljanin, Luca Traini, bivši kandidat na administrativnim izborima sa ligom Sjever i blizak neofašističkim skupinama.

U Grčkoj su desničarske skupine napale afganistanske izbjeglice, uključujući žene i djecu. Tokom napada čule su se rasističke parole poput „spali ih sve“. Ukupno je 28 ljudi povrijeđeno i hospitalizirano tokom ovog napada. U Finskoj su tri finska mladića brutalno napala pakistanskog migranta u Vantai, nožem ga izboli 20-30 puta i više puta ga ranili sjekirom. U Ukrajini, nacionalističke skupine napale su muslimane u Kijevu. U Poljskoj je preko deset muškaraca napalo troje arapskih učenika na željezničkoj stanici u Katowicama. Udarali su glave učenika i gurnuli ih na željezničke pruge. Prisutni zaštitari nisu intervenirali. Istraga je prekinuta. U Francuskoj su tri člana desne grupe Generation Identity fizički napala ženu. U Španiji su neofašisti napali dvojicu marokanskih muškaraca. U Belgiji je devetnaestogodišnja muslimanka napadnuta i suočena s pokušajem silovanja u Anderluesu, u blizini Bruxellesa. Napadači su žrtvi dali rasističke i islamofobne komentare. U Poljskoj je poljsko-egipatski bračni par napadnut u njihovom restoranu u Krasnystawu. Napadači su im više puta prijetili smrću, pljuvali u njih i udarali ih šakama. U Italiji je muškarac vrijeđao i gurnuo mladu marokansku djevojku u metro jer je nosila islamski veo. Mnogi nasilni napadi protiv muslimana dogodili su se i u Velikoj Britaniji. U oktobru 2018. na internetu se pojavio video koji prikazuje ritual mučenja koji je izveo 16-godišnji dječak protiv Džamala, školarca starog 15 godina, čija je porodica stigla u Veliku Britaniju, bježeći od progona iz sirijskog režima još 2010. godine. Kako se pokazalo, Jamal je pretrpio hronično zlostavljanje od dolaska u Veliku Britaniju…

Sva ova islamofobna djela pokazuju kako nasilje nad muslimanima postaje sve više banalizirano u Evropi. Ovakvi incidenti pokazuju koliko je tanka granica između ozljede i smrti, između mržnje, rasističkog napada i islamofobnog terorizma.

Evropski dan djelovanja protiv islamofobije i vjerske netrpeljivosti prilika je da se prisjetimo kako su muslimani među prvim žrtvama porasta krajnje desnog ekstremizma u Evropi. U Austriji je Ured za dokumentiranje islamofobije i antimuslimanskog rasizma u svom izvještaju za 2018. godinu zabilježio porast od 74% dokumentiranih antimuslimanskih rasističkih djela. U Francuskoj je Collectif contre l'islamophobie en France zabilježio povećanje od 52% , U Velikoj Britaniji, vladina tijela zabilježila su porast broja slučajeva povezanih s religijom u 2017. za nevjerovatnih 40% (dvostruko više nego u 2015/16.). Primjeri vandalizma usmjerenih na mjesta gdje se obavlja molitva također su u istom razdoblju zabilježili značajan porast (50%). U Nizozemskoj, Agencije za borbu protiv diskriminacije (ADV) objavile su da se 91% od ukupno 151 incidenta vjerske diskriminacije, prijavljenih policiji, odnosi na muslimane. Agencije za borbu protiv diskriminacije zaprimile su 304 izvještaja o vjerskoj diskriminaciji, od kojih su dvije trećine bile usmjerene protiv muslimana.

Žene čine većinu žrtava islamofobije, pogotovo kad nose marame. Na primjer, Collectif contre l’islamophobie en France (CCIF) primjećuje da su 70% žrtava islamofobnih djela u Francuskoj žene. Napadi na muslimanske žene kreću se od verbalne agresije, uskraćivanja pristupa uslugama, muslimanske žene prisiljavaju da skidaju maramu, a zabilježeni su i slučajevi pokušaja silovanja i fizičkih napada.

U protekloj godini direktni napadi na muslimane doveli su do smrti i ozbiljnih ozljeda. Naprimjer, u Francuskoj je nekoliko skupina planiralo ili zatražilo planiranje terorističkih napada na muslimanski narod poput AFO-a (Akcija operativnih snaga) koja je trebalo u ljeto 2018. fizički napasti stotine imama, muslimanskih žena i džamija. Vrhunac je bio stravični teroristički napad 15. marta ove godine, na Novom Zelandu, koji je šokirao međunarodnu zajednicu velikim brojem žrtava, morbidnim korištenjem društvenih medija i svirepim izlaganjem svetoga mjesta za molitvu. Osim gorke tuge, ovaj napad ističe u kojoj mjeri islamofobni terorizam predstavlja konkretnu prijetnju civilima bilo gdje u svijetu – čak i u mirnim i relativno udaljenim zemljama poput Novog Zelanda. Do toga trenutka, mnogi od nas su upravo Novi Zeland zamišljali kao neku utopijsku zemlju iz snova u kojoj se ne može ništa loše dogoditi.

Godina 2018. bila je godina nemira unutar i na granicama Evrope. Bili smo svjedoci populističkog pokreta žutih prsluka (Mouvement des gilets jaunes) u Francuskoj, koji je protestvovao zbog ekonomske nepravde i protiv autoritarnih struktura, neizvjesnosti oko Brexita i pogoršanja situacije na granicama Evrope s utapanjem mnogih odraslih i djece – imigranata u Sredozemnom moru.

Islamofobični jezik visokih političara, uglavnom krajnje desnice, normalizira dehumanizirajući i rasistički jezik kada je u pitanju prikaz muslimana. Na taj se način smanjuje prag onoga što se u javnom diskursu smatra općeprihvatljivim i legitimira diskriminacija muslimana kao ljudi i kao građana. Nekoliko izjava političara iz bh. okruženja koje su obilježile 2018 god: Milorad Dodik: „Imami u Bosni zavijaju“; Ivan Pernar optužio je feminističke organizacije u Hrvatskoj da šute pred odlukom UN-a da je nošenje burke ljudsko pravo;  Viktor Orban: „Moramo izjaviti da ne želimo biti raznoliki i da se ne želimo miješati: ne želimo da se naša boja, tradicija i nacionalna kultura miješaju s onima drugih. Ne želimo ovo. To uopće ne želimo. Ne želimo biti raznolika zemlja“; Ramush Haradinaj: „Ja sam Albanac. Nisam musliman“;  Aleksandar Vučić: „Milošević je bio sjajan srpski vođa, njegove namjere su sigurno bile najbolje, ali rezultati su bili loši“; Ana Brnabić o Srebrenici:  „[to] je bio strašan, strašan zločin, ali … genocid je kada ubijate čitavo stanovništvo, žene, djecu i to nije bio slučaj“; Zmago Jelinčič o migrantima: „Režu glave, siluju malu djecu svih spolova, klanjaju na ulicama – i to će učiniti još više. Sjajno.“…

Osjećaj nekažnjivosti koji nude anonimne platforme ne dopušta samo islamofobima da lično napadaju muslimane i da daju opće rasističke komentare o islamu i muslimanskom narodu, već i da organizuju veće ksenofobične proteste poput marša protiv EU migracijskog pakta – koji je u decembru 2018. okupio 5.500 pojedinaca na ulicama Bruxellesa. S druge strane, ne bismo trebali zaboraviti da je i Internet siguran način da se žrtve islamofobnih napada prijave i podijele svoja iskustva. Amina Easat-Daas naglašava činjenicu da “Internet dopušta ogromno dijeljenje vijesti s detaljnim detaljima o islamofobiji u naciji, dijeleći tako razumijevanje da je islamofobija u Belgiji stvarni fenomen koji pogađa stvarne pojedince.”

Godine 2018. Odbor za ljudska prava pri Ujedinjenim narodima, koji prati poštivanje državnih stranaka Međunarodnom paktu o građanskim i političkim pravima, utvrdio je da je Francuska kršila ljudska prava dvije žene kaznivši ih zbog nošenja nikaba. Ova je intervencija važna jer daje težinu pravima marginalizovanih žena u Francuskoj i šire. U Njemačkoj, Austriji i Švajcarskoj od 2015. godine mreža Hannibal regrutira bivše agente sigurnosnih službi, vojnike i policajce zajedno s desničarskim pojedincima da ih pripreme za “Dan X”, kada se organizirano društvo u postojećim organizacionim formama navodno urušava. Izvještaj EU-a o stanju terorizma i trendova za 2019. godinu (TE-SAT), koje je objavio EUROOL, detaljno otkriva uspon desničarskog terorizma. Studija eksplicitno ne navodi antimuslimanski ideološki okvir koji očigledno stoji iza ovog trenda.

Desne ekstremičke stranke nakon osvajanja vlasti atakuju na temeljna prava manjina čime ignoriraju temeljne postulate ustavnih sistema sopstvenih zemalja i evropskog prava, a posebno muslimana. Nakon što su ÖVP i FPÖ 2017. u Austriji formirali koaliciju, uvedeno je nekoliko antimuslimanskih zakona i provedbi islamofobne politike. Vlada je primijenila zabranu hidžaba za djeca u vrtiću. Taj je čin ozakonjen predstavljajući ga mjerom protiv takozvanog političkog islama. Taj simbolički čin predstavljen je i kao mjera za borbu protiv „političkog islama“. Vlada je, također, pokušala zatvoriti džamije i Arapsku islamsku zajednicu Islamske vjerske vlasti (IGGÖ). Generalni sekretar vladajućeg ÖVP-a čak je zatražio da se učenicima zabrani post u školi…

Migrantska kriza podijelila je političku pozornicu Europe i određenim političkim figurama dala materijala da razvijaju antiislamsku i antimuslimansku retoriku kako bi na taj način potakli islamofobiju i time stjecali određene političke bodove i osvajali vlast. Postoji realna opasnost da bi se takvo nešto moglo dogoditi i u Hrvatskoj. Hrvatski nacionalizam je muslimane svojevremeno zvao “cvijećem hrvatskog naroda”. Za razliku od nekih drugih zemalja, u Hrvatskoj nije lahko predstaviti muslimanke i muslimane kao neko strano, neprijateljsko tijelo. Upotreba korektnog i ispravnog govora u medijima i javnom prostoru hrvatskog društva i dalje izostaje. Pojedinci, kada smatraju da su diskriminirani temeljem vjere, nerado o tome progovaraju, zbog ranjivosti kojoj su izloženi prilikom javnog očitovanja religijskih uvjerenja i poštivanja vjerskih običaja, a to je razlog zašto izostaje pravi uvid u kvantitet ove diskriminacije u Hrvatskoj. O dolasku i kratkoročnom zbrinjavanju izbjeglica u Hrvatskoj u političkom spektru se u početku uglavnom govorilo kao o humanitarnoj krizi.

Naglasak se s vremenom prebacuje ka bezbjedonosnom problemu i sve se češće naglašavaju razlike zbog kojih bi građani trebali biti oprezni, pa i u strahu od izbjeglica. Prema Europskom sudu za ljudska prava politički govor uživa najveći stupanj zaštite, ali nije apsolutno zaštićen, niti je sloboda političkog izražavanja opravdanje za govor mržnje. Društvene mreže i prostor na internetu prostori su koji još uvijek najviše trpe govor mržnje. Širenje lažnih vijesti kojima se potiče na mržnju i kojima se sije strah gotovo je postalo predizborna strategija za nadolazeće izbore u 2019., izbore za Europski parlament i predsjedničke izbore u RH. U svijetu, sukobi koji uz sebe vežu i nasilje svake vrste neizostavno se povezuju s islamom, odnosno islam se prikazuje kao religija u čijoj osnovi je netrpeljivost prema svemu što nije islamsko.

U poređenju sa ostalim državama koje su bile dio SFRJ, Crna Gora ima  manje nasilnu prošlost kada su ratovi i konflikti 90-tih u pitanju. Posljedice su svakako vidljive u današnjoj slaboj ekonomiji koju prati duboka politička kriza. Crna Gora je 2017-te godine postala članica NATO-a, sto je pozitivno uticalo na proces evrointegracija. Položaj Muslimana se znatno poboljšao u poslednjih 10 godina, uglavnom zbog procesa evropskih integracija koji zahtevaju regulisanje legalnih okvira kada su manjinske zajednice u pitanju. Sporazum koji je Islamska zajednica potpisala sa Vladom Crne Gore 2012-te godine je svakako jedan od najznačajnijih jer je dizajniran da oformi platformu gde će se dalji zakoni razvijati i implementirati, te riješiti pitanje kao sto je legalni status vjerskih zajednica i zakon o restituciji prava o vlasništvu. Najveći problem muslimana u Crnoj Gori je taj što se dobro definisan pravni okvir i zakoni ne poštuju i rijetko implementiraju. Slaba vladavina prava se može primjetiti u činjenici da se nijedan islamofobični incident nije procesuirao niti osudio. Nijedna nevladina organizacija ili oficijalna insistucija  se ne bavi ovim problemom, kao ni sakupljanjem podataka. Prekršajni sud i policija imaju arhivu podataka o zločinima iz mržnje ali su isti nedostupni za javnost. Međutim, u društvu postoje islamofobični osjećaji i narativi prema muslimanskoj zajednici koji su itekako vidljivi kada muslimani zatraže određene promjene ili zahtjevaju ispunjavanje svojih prava. Islamofobija u Crnoj Gori ima klerikalno-nacionalističke korijene, gde su muslimani inače nazivani „poturicama“ te tretirani kao izdajice svoje države.

Aleksandar Vučić je jedan od najznačajnijih protagonista velikosprske nacionalističke politike koja je dovela do zločina tokom devedesetih godina. Od njegova dolaska na vlast, tj. od 2012. pa do danas odvija se sveobuhvatna rehabilitacija ličnosti koje su imale najmračniju ulogu u dešavanjima tokom devedesetih, kao i ponovna reafirmacija veliko-srpske nacionalističke ideologije. U takvoj atmosferi dolazi i do izuzetnog porasta antimuslimanskog narativa koji se prije svega ogleda u radu prorežimskih medija, kao i jačanju ultra-desničarskih organizacija. Naravno, osim   govora mržnje u medijima došlo je i do potpunog povratka na javnu scenu najostrašćenijih srbijanskih islamofoba iz devedesetih godina u najrazličitijim segmentima društva. Osim toga, Evropska komisija je u izvještaju za 2018. godinu ocijenila saradnju Srbije sa Haškim sudom, kao i procesuiranje osumnjičenih za ratne zločine tokom devedesetih godina pred domaćim sudovima, veoma niskom ocjenom. Također u julu 2018. godine Apelacioni sud u Beogradu potvrdio je oslobađajuću presudu protiv pripadnika jedinice “Simini četnici” za rušenje džamije i za ubistvo 27 Roma muslimana u selu Skočić, u Bosni i Hercegovini, u julu 1992. godine.  Isto tako, odgovorni za zločine počinjene na samoj teritoriji Srbije – konkretno u Sandžačkoj regiji tokom devedesetih godina – takođe nisu još uvek procesuirani. Također, jedan od krucijalnih problema s kojim se Srbija suočava kada je riječ o islamofobiji i borbi protiv nje, jeste nepostojanje dostupnih podataka koji se tiču zločina počinjenih iz mržnje. U svojim zaključnim zapažanjima iz decembra 2017. godine Komitet za eliminaciju rasne diskriminacije pri Ujedinjenim nacijama izrazio je zabrinutost jer Srbija ne raspolaže statističkim, niti bilo kakvim drugim podacima, o pritužbama, istragama i ishodima za slučajeve koji su počinjeni iz vjerske, rasne ili nacionalno-etničke mržnje. Zaključci se odnose na nepostojanje statističkih podataka ne samo u slučajevima konkretnih fizičkih napada, već i na govor mržnje u javnom i medijskom prostoru. Posljedicom toga nemoguće je dati tačne podatke koji se odnose na fizičke i verbalne napada na muslimane, kao i na pripadnike etničkih zajednica koje su predominantno islamske veroispovesti poput Bošnjaka, Albanaca, Roma, Aškalija i Egipćana.

  • Islamofobija u Bosni i Hercegovini

Islamofobija u Bosni i Hercegovini ima dugu historiju. Najupečatljivija je ona iz posljednjeg rata (1992-1995) koja je okončana masovnim zločinima, uključujući i genocid, ali je bila prisutna i u toku  Drugog svjetskog rata. Teorijska razrada islamofobije započeta je Memorandumom Srpske akademije nauka i umjetnosti (SANU) kojim je započet, kvazi naučnim metodama, proces „dokazivanja“ teorije po kojoj su tadašnji jugoslovenski muslimani predstavljani kao izdajnici pravoslavnog kršćanstva, „ljudi sa slabim genima koji su prešli u islam“. Te tvrdnje počivaju na „teoriji“ da je islam u Bosnu i Hercegovinu stigao s Osmanljskom državom u petnaestom stoljeću i da predstavlja strano tijelo na balkanskom području.

Bosanski muslimani (Bošnjaci) su autohtona etnička skupina. U periodu komunizma (1945-1990) vjerske slobode su bile znatno reducirane. Nakon smrti Josipa Broza Tita 1980, uspon srpskog nacionalizma najprije je potaknuo antialbansku, a kasnije i antimuslimansku retoriku. Viševjekovne ideje o uspostavljanju homogene Velike Srbije oživio je srbijanski režim pod vođstvom Slobodana Miloševića. Slijedi rat  od 1992. do 1995. Međunarodni oružani sukob i genocid (cilj uspostave Velike Srbije i Velike Hrvatske podrazumijevao je podjelu Bosne i Hercegovine i uklanjanje njenog muslimanskog stanovništva) uzrokovali su smrt najmanje 100.000 muslimana/Bošnjaka, 30.000 prisilnih nestanaka i silovanje nad 30.000 žena i djevojčica.

Posmrtni ostaci pokopani su u stotinama skrivenih masovnih grobnica širom zemlje. Pored ovoga, porušeno je oko 600 džamija i raznih islamskih vjerskih objekata, namjerno uništeno od strane vojske bosanskih Srba i Hrvatskog vijeća obrane. Dejtonskim mirovnim sporazumom 1995. okončan je rat ojačavši rezultate genocida i učvrstivši podjele u zemlji. Aneks 4, Dejtonskog sporazuma je Ustav BiH u kojem su osnovana dva odvojena entiteta (teritorijalne jedinice): Bošnjačko-hrvatska federacija Bosne i Hercegovine i Republika Srpska, svaki sa svojim predsjednikom, vladom, parlamentom, policijom  i drugim tijelima. Entiteti, uz Distrikt Brčko, čine Bosnu i Hercegovinu, jedinstvenom državom sa vrlo slabim i neefikasnim državnim institucijama uključujući rotirajuće tročlano Predsjedništvo čija je nadležnost vanjska politika i odbrana i koje odlučuje isključivo konsenzusom.

Sistem državne vlasti BiH je vrlo složen, nefunkcionalan, baziran na nužnom konsenzusu gotovo do partikularija i kompliciranom vlašću entiteta i kantona koji imaju i zakonodavne nadležnosti. Rezultat je ogroman birokratski državni aparat koji je sam sebi svrha. Nakon srpske agresije i genocida 1992-95., islamofobija je, i dalje, prisutna u BiH i regiji. Manifestira se u političkim izjavama, medijima i fizičkim napadima. U postratnom periodu usmjerena je prvenstveno na povratnike bošnjačke nacionalnosti u Republici Srpskoj i na područjima sa hrvatskom većinom.  Nakon završetka rata ubijeno je 13 bošnjačkih povratnika, a 20 ranjeno u zločinima povezanim s mržnjom u Republici Srpskoj. Niti jedno ubojstvo nije procesuirano od strane pravosudnih vlasti RS-a.

Zbog smrti, protjerivanja, unutarnje i vanjske migracije u periodu agresije na BiH od 1992. do 1995. godine, broj i demografska raspodjela etničkih skupina značajno su se promijenili. Bosna i Hercegovina je sekularna država bez državne religije. U današnjoj poslijeratnoj BiH, evidentno je povećano prisustvo religije u javnoj areni. Neki pozdravljaju religijski preporod kao potvrdu identiteta nakon višedecenijskog procesa deislamizacije koji se dogodio u doba komunizma, dok drugi to vide kao rastuću prijetnju sekularnoj i politički krhkoj državi.

Glavni događaji koji su potaknuli islamofobnu retoriku u Bosni i Hercegovini u 2018. godini bili su povezani s izborima i tzv. migrantskom krizom. Na općim izborima u oktobru dogodila se orkestrirana kampanja usmjerena protiv države Bosne i Hercegovine koju su vodile i Hrvatska i Srbija. Bosna i Hercegovina se predstavlja kao neuspjela država i sigurno utočište teroristima. Republika Srpska nastavila je svoju separatističku politiku u 2018. godini objavivši da priprema teren za sukcesiju i za konačno pridruživanje Srbiji. Budući da su Srbija i Mađarska zatvorile svoje granice, migranti su pronašli svoj put prema Evropi kroz Bosnu i Hercegovinu. U većini slučajeva srbijanske vlasti potiču ih na odlazak u Bosnu i Hercegovinu s ciljem olakšavanja srpskog pitanja migranata. S druge strane, migranti koje je hrvatska policija uhitila vraćaju su preko granice u Bosnu i Hercegovinu. Taj priljev migranata bio je jedan od glavnih uzroka islamofobije i teorija zavjere koje su pokrenuli političari i mediji bosanskih Srba. Islamofobna retorika političkih ličnosti i medija je u porastu.

U BiH ne postoji državna institucija koja se bavi prikupljanjem podataka o islamofobiji, iako bi, po logici stvari, barem Ministarstvo sigurnosti trebalo da se bavi ovim problemom. Donekle prazninu popunjava Islamska zajednica BiH u okviru koje postoji Komisija za slobodu vjere koja posljednjih godina prikuplja podatke i javnost upoznaje sa svojim Izvještajem o registriranim slučajevima kršenja prava na slobodu vjere muslimana u BiH koji, svojom metodologijom i načinom izrade, obuhvata i slučajeve islamofobije.

U Bosni i Hercegovini ne postoji ozbiljan metod, način, niti institucije koje bi se na naučni i stručan način nepristrasno i činjenično bavile islamofobijom iako bi se to podrazumijevalo samim bh specifičnostima. BiH je evropska zemlja time čudi kako u državnom aparatu na bilo kojem nivou vlasti ne postoji niti odjel niti osoba koja bi se bavila ovim problemom. Iznenađuje da Vijeće ministara nije zadužilo neku od institucija, barem u okviru Ministarstva sigurnosti, da prikuplja informacije vezane za islamofobiju. Donekle, izuzetak čini Izvještaj koji je tek od 2010. (?!) godine počela objavljivati Islamska zajednica.  Počela i stala.

Evropski izvještaj o islamofobiji, i njegov odjeljak za Bosnu i Hercegovinu, sastoji se od šest podruĉja koja su bila u fokusu praćenja i analize: državni i politiĉki sektor; lična i kolektivna dimenzija slobode vjere u medijima; sektor zapošljavanja; sektor obrazovanja; diskriminacija i netolerancija u umjetničkim djelima; zločin iz mržnje ili napadi na muslimane, službenike i imovinu Islamske zajednice. Sastavni dio Izvještaja su preporuke organima i institucijama Bosne i Hercegovine i međunarodnim političkim i organizacijama za zaštitu ljudskih prava. Izvještaj donosi izjave istaknutih bivših i sadašnjih zvaničnika o islamofobiji, ukazuje na stanovite teškoće oko definiranja termina islamofobija i dileme koje oko toga postoje.

Hikmet Karčić autor je dijela Izvještaja koji se odnosi na Bosnu i Hercegovinu. Autor tvrdi da su, kao i prethodnih godina, glavni generatori islamofobnog diskursa i antimuslimanske bigoterije kreatori politike na političkom, medijskom i akademskom polju bosanskih Srba. U 2018. Milorad Dodik, vođa bosanskih Srba i novoizabrani srpski član u Predsjedništvu BiH, dehumanizirao je bošnjačke muslimane nazivajući ezan “zavijanjem” u emisiji na javnoj srpskoj televiziji. Pored toga, u 2018. godini došlo je do velikog porasta antibošnjačkih i antimuslimanskih bigotija od strane bosanskih Hrvata i hrvatskih političkih institucija, a također i regionalnih političkih aktera. Ovi akteri i dalje predstavljaju Bosnu i Hercegovinu kao neuspjelu državu u kojoj se nalaze ekstremisti i koju je potrebno teritorijalno podijeliti radi osiguranja mira i sigurnosti. Srpske vlasti su, također, nastavile negirati genocid i ratne zločine. Lokalni i regionalni mediji doprinijeli su antimuslimanskoj bigotiji izvještajima o terorističkim prijetnjama i radikalnoj ideologiji, povezujući ih s bosanskim političkim i vjerskim establišmentom. Opći izbori u oktobru 2018. bili su glavno žarište islamofobne i antimuslimanske retorike u srbijanskim, hrvatskim i bosanskim medijima.

Osim toga, u 2018. su efekti tzv. migrantske krize bili izraženiji u odnosu na prethodne godine, a povećan broj migranata postao je ključni element u nacionalističkoj antislimanskoj histeriji i histeričnom antimuslimanskom diskursu. Senzacionalistički medijski izvještaji pokušali su povezati Bošnjake s “islamskim ekstremizmom” i globalnim terorističkim skupinama. I na kraju, u godini se nastavio fizički i verbalni napad na džamije i imame, uglavnom na području bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska. Većinu ovih slučajeva policija nije riješila. Dodatna antimuslimanska mržnja bila je vidljiva na nogometnim utakmicama i u grafitima u gradovima u kojima dominiraju Srbi.

Domaći i regionalni mediji doprinijeli su antimuslimanskim netrpeljivostima kroz izvještavanje o terorističkim prijetnjama i radikalnoj ideologiji, povezivajući ih s bošnjačkim političkim i vjerskim zvaničnicima. Bošnjaci i Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini bili su optuženi, od strane određenih političkih faktora bosanskih Hrvata, da su izabrali hrvatskog člana Predsjedništva BiH. U odjeljku za Bosnu i Hercegovinu Evropskog izvještaja o islamofobiji navedeni su brojni incidenti koji su prikupljeni iz medija, direktnim izvještavanjem, ličnim kontaktima ili su podaci preuzeti iz Komisije Islamske zajednice BiH kao i drugih institucija (policijski izvještaji, Međureligijsko vijeće i sl.). Navodimo samo neke od vrlo precizno evidentiranih slučajeva koji se ponavljaju, postaju praksa ili su „uobičajeni“: skrnavljenje vjerskih objekata bacanjem svinjskih ostataka u prostore koji pripadaju Islamskoj zajednici; uništavanje imovine povratnika i njihovo zastrašivanje; ispaljivanje metaka na vjerske objekte i bacanje kamenja; krađa vjerske imovine…

U institucijama Republike Srpske od ukupno 5.066 zaposlenika samo 43 su Bošnjaci. Opća nesigurnost, nelagoda i diskriminacija potspješuje odlazak Bošnjaka iz Republike Srpske. Poseban problem je uskraćivanje bošnjačkim povratnicima prava na učenje bosanskog jezika u Republici Srpskoj.  Pitanje diskriminacije u obrazovanju vidljivo je i u područjima u kojima dominiraju Hrvati, gdje postoji koncept „dviju škola pod jednim krovom“.

U 2018. godini došlo je do porasta izjava lokalnih i regionalnih političkih aktera koji su koristili islamofobnu retoriku da bi urušili ugled  Bosne i Hercegovine i prikazali je kao radikalno muslimansko utočište. O tome su govorili političari bosanskih Srba i bosanskih Hrvata, kao i srpski i hrvatski političari. Na regionalnom nivou je 2018. godine došlo do porasta izjava koje su BiH prikazale kao sigurno utočište radikala. Dodik je sve Srbe koji rade u institucijama Bosne i Hercegovine nazvao „poturicama“, što je pogrdni izraz za bošnjačke muslimane. Večernje novosti su objavile izjavu Milorada Dodika kako bošnjački političari zajedno s Obavještajno-sigurnosnom agencijom Bosne i Hercegovine planiraju dovesti 150.000 migranata u zemlju i da će ti migranti dobiti državljanstvo BiH.  Narodna skupština Republike Srpske odbacila je izvještaj Komisije za Srebrenicu iz 2004. Tog dana Milorad Dodik dao je nevjerojatnu izjavu tvrdeći da su Bošnjaci sami planirali genocid s ciljem “satanizacije” Srba  i uključivanje Sjedinjenih Američkih Država u rat. Premijerka Srbije, Ana Brnabić u intervjuu DW-u izjavila je da je ono što se dogodilo u Srebrenici “grozan zločin, to je ratni zločin”, ali ne i genocid.  Političar bosanskih Hrvata Dragan Čović izjavio je da je izbor Željka Komšića za člana bosanskohercegovačkog Hrvata u Predsjedništvu BiH bio uspješan zbog zagovaranja imama u džamijama i na taj način okrivio članove Islamske zajednice za njegov politički gubitak.

Brojne su medijske izjave i natpisi koji slijede islamofobnu retoriku. Najčešće se povezuje BiH i bosanski političari sa radikalnim ekstremizmom.  Autori islamofobnih izjava obično su političari ili samoproglašeni i angažirani „stručnjaci“ i „eksperti“. Navodimo neke od primjera:  Slobodna Dalmacija objavila je članak pod naslovom „Šta se događa u BiH?“, u kojem se tvrdi da „opasne selefije  lutaju bosanskim gradovima, drže bacače granata u svojim automobilima, otimaju djevojke, Bosna je nesigurno i opasno mjesto…“   „Mreža za izgradnju mira“ objavila je članak „Zašto riječ islamofobija nije u redu?“ Autor članka ne samo da tvrdi da je „islam ideologija, već i da se izraz islamofobija ne može smatrati na istoj razini kao rasizam, homofobija i antisemitizam“. Deutsche Welle prikazuje Bosnu i Hercegovinu kao središte muslimanskih radikala i prikazuje arapske turiste kao veliki problem zemlje. Radio-televizija Republike Srpske (RTRS) objavila je članak u kojem se navodi kako Bošnjaci „preuzimaju“ srpska i hrvatska naselja u Federaciji Bosne i Hercegovine. Članak naglašava da Srbi gotovo više ne naseljavaju 520 naselja, dok su Hrvati izgubili većinu u 214 naselja.

Večernji list objavio je članak o tome kako su migranti registrirani u Mostaru samo zato što ih bošnjački političari žele koristiti kao sredstvo dominacije nad drugim ljudima“.  Nadalje, Večernji list navodi da priliv migranata nanosi štetu hrvatskoj etničkoj slici. Prema tekstu, jedini razlog zbog kojeg migranti dolaze u Mostar je taj što mogu poremetiti ravnotežu hrvatske većine. Srbijanske Večernje novosti tvrde da „Bošnjaci vole činjenicu da u Bosnu i Hercegovinu dolazi više migranata“. Autor  članka iznosi stav da priliv imigranata nije slučajan, jer je cilj naseliti zemlju muslimanima. Prema članku, dolazak migranata nije zbog teške situacije u njihovim zemljama, već zbog plana bosanskih političara. U članku je također navedeno da je alarmantno da su se tri bebe rodile roditeljima migrantima.

Srpska televizija PRVA emitirala je priču o „Zelenoj transverzali“ – srpskoj propagandi o ujedinjenju muslimana na Balkanu – tvrdnji koju su koristili srpski nacionalistički čelnici kako bi opravdali genocidno nasilje za vrijeme rata. Glas Srpske objavio je članak u kojem se navodi da su Bošnjaci, dva dana prije izbora, dobili upute da u džamijama glasaju za bošnjačkog predsjedničkog kandidata Šefika Džaferovića i hrvatskog predsjedničkog kandidata Željka Komšića. Izrečene su tvrdnje da je razlog ove taktike bio eliminiranje svih legitimnih hrvatskih predstavnika kako bi Federacija Bosne i Hercegovine mogla postati homogeni bošnjački entitet. Mario Karamatić tvrdio je,nakon izbora,  da je Željko Komšić izabran za člana bosanskih Hrvata u Predsjedništvu BiH zbog glasova koji su mu dali islamski ekstremisti koji žele uspostaviti Islamsku državu.

Nekoliko Facebook stranica, koje uglavnom predstavljaju srpske nacionalističke grupe, objavilo je članke koji šire strah od Bošnjaka i uključuju poricanje genocida. Općinski sud u Livnu osudio je sedam muškaraca Hrvata na godinu dana uslovne kazne zatvora zbog izazivanja „nacionalne, rasne i vjerske mržnje. U 2015. godini tih sedam muškaraca donijelo je rezervoar s benzinom ispred džamije u Tomislavgradu i psovkama i prijetnjama oštetili nekoliko automobila i fizički napali dva lokalna muškarca Bošnjaka. Sud u Zagrebu smanjio je kaznu ratnom zapovjedniku bosanskih Hrvata Marku Radiću s 21 na 12,5 godina zatvora za zločine protiv čovječnosti počinjene u Mostaru, BiH, 1993. i 1994. godine. Sud u Zagrebu smanjio mu je kaznu jer hrvatski zakon ne priznaje „koncept udruženog zločinačkog poduhvata“…

  • Preporuke Evropskog izvještaja o islamofobiji
  • Islamofobija, diskriminacija i netolerancija prema muslimanima prisutni su i predstavljaju ozbiljan problem društva u EU. Nužno je uložiti potrebne napore da se eliminiraju uzroci diskriminacije i netolerancije, da se osigura potpuna primjena standarda o slobodi vjere, slobodi izražavanja, kolektivna dimenzija slobode vjere, pravo na vjersko obrazovanje, pravo na rad i zapošljavanje, izbjeglo donošenje zakona koji će biti diskriminirajući prema muslimanima;
  • Insistirati na jednakopravnosti i obavezi poštovanja ljudskog dostojanstva i života;
  • Prepoznati i osuditi islamofobiju, netoleranciju i diskriminaciju te osigurati stvarnu mogućnost muslimanima da potpuno sudjeluju u javnom životu u skladu sa zakonom, islamskim uvjerenjima i najvišim demokratskim standardima i vrijednostima;
  • Osigurati da se kod zapošljavanja vrednuje osoba prema njenom obrazovanju, stručnosti i sposobnostima; osigurati pod jednakim uvjetima mogućnost jednakog pristupa traženju posla i zapošljavanja, te raditi na eliminaciji uzroka diskriminacije s kojom se susreću muslimanke sa mahramom;
  • Zajednički raditi na jačanju odgovornosti medija, posebno javnih servisa, u borbi protiv predrasuda i straha te kreiranju ambijenta poštovanja ljudskog dostojanstva;
  • Osigurati da se kroz zakon i zakonske inicijative eliminira diskriminacija i netolerancija prema muslimanima;
  • Ukazivati i osuđivati diskriminaciju i ohrabrivati vlade da prate poštivanje prava muslimana;
  • Podizanje svijesti o islamofobiji, diskriminaciji i netoleranciji prema muslimanima u svim zemljama članicama;
  • Poticati medije da ne šire predrasude prema muslimanima i insistirati na profesionalnim novinarskim kodeksima i standardima;
  • Očigledno je da postoji potreba za borbu protiv antimuslimanskog rasizma. Manifestacije i oblici rasizma prema muslimanima imaju brojne oblike i varijacije tako da, sem njegova priznanja postojanja i suočavanja s njim, nužno je i precizno definisanje samog pojma islamofobije radi preciznih pravnih formulacija i sankcionisanja;
  • Evropski parlament bi morao usvojiti rezoluciju o suzbijanju islamofobije s konkretnim političkim preporukama, kao što je to učinio u borbi protiv antisemitizma, anticiganizma i afrofobije;
  • EU bi trebala poticati vlade i gradove da usvajaju nacionalne i lokalne akcijske planove protiv rasizma i islamofobije;
  • Potrebno je više istraživanja koja će analizirati utjecaj islamofobije na djecu, zdravlje, psihičke bolesti itd;
  • Budžeti EU-a trebali bi podržati razvoj programa financiranja koji će omogućiti civilnom društvu koji radi protiv islamofobije da razvija dugoročne projekte za izgradnju kapaciteta, zagovaranje jednakosti, obrazovne programe itd.
  • S obzirom na porast desničarskog ekstremizma i posebno povećanog naoružanja tih grupa, potrebno je provesti programe koji se bave desničarskim ekstremizmom. Nužno je suprotstavljanje desničarskoj ekstremističkoj ideologiji;
  • Vlasti moraju osigurati sigurnost muslimanskih vjerskih mjesta;
  • Pristup zapošljavanju muslimanskih žena trebao bi biti poboljšan jer su one najdiskriminiranija skupina među muslimanima;
  • Diskriminaciju na radnom mjestu treba riješiti kako bi se riješila niska ekonomska aktivnost među muslimanima ciljanim intervencijama u fazama zapošljavanja, zadržavanja radnih mjesta i napredovanja;
  • Treba poticati saradnju vlada (na državnom nivou, nivou entiteta i Distrikta Brčko), Islamske zajednice i nevladinih organizacija u borbi protiv diskriminacije muslimana;
  • Trebalo bi podizati svijest javnosti o ljudskim pravima i slobodi vjeroispovijesti i uvjerenja od strane nevladinih organizacija, medija itd;
  • Islamska zajednica, nevladine organizacije, policija i sudstvo trebaju poboljšati metode dokumentiranja slučajeva kršenja prava muslimana;
  • Islamska zajednica, nevladine organizacije, policija i pravosuđe trebaju podizati svijest o zločinima iz mržnje nad muslimanima i njihovoj pravilnoj registraciji i procesuiranju;
  • Treba podići svijest medija o govoru mržnje (na mreži i izvan nje) od strane medija, političara itd;
  • Treba podići svijest o islamskoj praksi (namaz, džemat, marama…) i dostupnim načinima kako se ti „problemi“ mogu prilagoditi obrazovanju i zapošljavanju. Propise treba prilagoditi u skladu s tim;
  • Trebalo bi izmijeniti zakone koji određuju da se javni službenici ili dužnosnici “suzdržavaju od javnog očitovanja svojih vjerskih uvjerenja”, koji diskriminiraju muslimanske zaposlenike u postu, pauzama za dnevne molitve ili nošenju marame. Najvažnije slučajeve treba uputiti na VSTV (Visoko sudsko i tužiteljsko vijeće);
  • Treba podići informiranost i svijest građana i nevladinih organizacija o prijavljivanju uvredljivog medijskog jezika Vijeću za štampu u BiH i Regulatornoj agenciji za komunikacije;
  • Treba informirati građane i nevladine organizacije o podnošenju pritužbi u vezi s kršenjem ljudskih prava Uredu ombudsmena BiH, Ministarstvu za ljudska prava i izbjeglice i redovnim sudovima;
  • Trebalo bi razviti predanost suzbijanju nasilnog ekstremizma, ali ne na štetu slobode vjeroispovijesti i ne isključivo usredotočivanja na islam ili muslimane…
  • Zaključci

Da li je Evropski izvještaj o islamofobiji pesimističan? Ako imamo konfrontirane strane, napetosti i isključivosti koje, same po sebi, ne mogu približiti stavove niti ponuditi riješenja, Izvještaj je objektivan i pruža nadu, jer objektivno ukazuje na suštinu problema,  da postoji osnov  kako, još uvijek, postoji nada da se procesi promjene u pozitivnom smjeru.

Ovakvi izvještaju mogu biti dobar i objektivan poticaj javnostima da se odbaci politizacija i ignorancija prema muslimanima u Evropi i da se gradi globalna evropska solidarnost, ne samo zbog altruizma prema izbjeglicama nego i perspektive same Evrope. Ako se evropske institucije ozbiljnije ne suoče sa izbjegličkim problemom i islamofobijom neminovno će rasti desničarski populizam koji će, na kraju, dekonstruirati i samu evropsku ideju i njene institucije. Zar ovaj strah nije bio prisutan tokom ovogodišnjih evropskih izbora? Evropske institucije moraju razvijati demokratske principe i politička sredstva primjereno potrebama i realnostima XXI stoljeća. Suvremena politika počiva na pohlepi  za resursima i profitom a ne pomoći ljudima i planetarnom opstanku.

Evropska desnica gradi koheziju i osvaja glasove na glasnoj kritici, na socijalnim idejama, ali i na unutarnjoj poslušnosti, militarizmu i konzervatizmu. Upravo ovakva društva nužno porađaju konzervativne vođe i autokrate koji su u stanju mobilizirati ljude, ne više u političke partije nego u pokrete koji imaju pretenziju za široki društveni i politički preobražaj i korijenitu transformaciju kompletnog evropskog društva. Ovi pokreti iz dana u dan stječu nove podanike jer radi se o korjenitoj promjeni  evropske ideologije i puta. Ovogodišnji evropski izbori pokazuju da će se Evropa morati jasnije izjasniti i u konačnici opredjeliti  za „transformaciju demokratije“ ili daljnje otići u desni radikalizam.

Muslimani se u velikoj mjeri smatraju stranim i potencijalno opasnim elementima u evropskim društvima. Danas, muslimanski narodi širom planete najugroženiji su narodi, najviše pate i na udaru su nacionalnoga terorizma, ukorijenjenog u antimuslimanskom rasizmu. Stoga je ideja da se osmisli evropska sedmica borbe i osvještavanja protiv islamofobije i vjerske netrpeljivosti uopšte, više nego dobrodošla u iznalaženju načina za ozbiljno suzbijanje antimuslimanskog rasizma ne samo na Starom Kontinentu, nego i širom cijele planete. Pažljivo iščitavanje i analiza Evropskog izvještaja o islamofobiji za 2018. može biti dobar početak tog (samo)osvještavanja.

Evropski izvještaj o islamofobiji je veoma bitan za međunacionalne odnose u Bosni i Hercegovini, a posebno za Bošnjake/muslimane. Bosna i Bošnjaci mogu opstati isključivo na ideji kosmopolitizma koji u Bosni ima dugu tradiciju bez obzira na česta osporavanja i konflikte. Ova doktrina jako je važna u sadašnjem evropskom kontekstu kada islamofobija i desnica jačaju u Evropi.

Mediji mogu i trebaju imati pozitivnu ulogu u borbi protiv diskriminacije i netolerancije, u afirmaciji međukulturnog i međureligijskog dijaloga, razumijevanja i društvene harmonije. To je ono što je obaveza i očekivanje od odgovornog i profesionalnog novinarstva. Međutim, mediji mogu imati vrlo negativnu ulogu u kreiranju pogrešne i predrasudne slike.

Svakodnevno politički protivnici Bosne i Hercegovine koriste geopolitički diskurs islamofobije kako bi oslabili BiH jer u njoj živi značajan broj evropskih muslimana. Istovremeno u Bosni i Hercegovini postoje mnogi kojima nepovoljna slika o islamu i muslimanima odgovara kako bi pokazali Bosnu neodrživom i opasnom zemljom i kako bi se bosanski muslimani i (i) njihova država „markirali“ kao evropska opasnost. Islamofobija je u rukama neprijatelja BiH efikasan mač kojim žele legitimizirati istrebljenje Bošnjaka/muslimana. Evropa to nikako ne bi smjela dopustiti, jer ako Bosna propadne kako uopće mogu opstati tolerantna društva u Evropi. Ukoliko Bosna propadne – nade za Evropu neće biti.