SAFF

Familija Nanić

Facebook
Twitter
WhatsApp

Piše: Mirsad Sinanović

Prema predanjima Nanići potiču iz Turske gdje su živjeli vijekovima ne misleći da će ikada promijeniti sredinu, ali ljudi i ne mogu razmišljati o dalekoj budućnosti. Prema jednom predanju iz Turske u Sarajevo došla su petorica braće Nanića, a da se nikada nije znao razlog njihovog dolaska. Četverica od njih otišli su u Srijem, kao da im je on bio cilj, a jedan od njih krenuo je prema zapadu i nastanio se u Krajini, tadašnjem Bužimu, izabravši za življenje sebi i familiji brdsko-ravničarski, pitomi kraj. Od ovog Nanića potiču ovdašnji Nanići koji su se kao porodica u relativno kratkom vremenu veoma brzo širili, ne samo u zapadnoj Bosni. Tako se danas u Bužimu nalazi naselje „Nanića dolina“ sa više od 70 domaćinstava.

Nanići su patrijahalni kada je riječ o kućnom i vjerskom odgoju, kao što je većina starih muslimanskih porodica. Otac je bio nosilac-hranilac porodice, čija se riječ slušala, a majka je bila „zadužena“ za odgoj i vaspitanje djece. Ovo dvoje naslijedili su od svojih roditelja i nije moglo biti – drukčije.

Ove životne korijene nalijedili su od dida Arifa i nane Bajrame koji su imali dvanaestero djece prije i u toku Drugog svjetskog rata. Nana Bajrama doživjela je duboku starost, rođena je 1892. i preselila 1984. godine, a did Arif umro je u 51. godni života od srčanog udara.

Od dvanaestereo djece koje su imali, Ibrahim je bio najmlađe, rođen 27.4. 1939. godine. Osmero je umrlo ili su poginuli u Drugom svjetskom ratu. Ostao je otac Ibrahim i tri njegove sestre.

Otac Ibrahim i Rasima stekli su devetero djece, od koji su sedmero odrasli (dvoje je umrlo još dok su bili bebe).

Otac Ibrahim, kao i svi drugi u Krajini 60-tih godina prošlog stoljeća, zbog opće nerazvijenosti i siromaštva bosanske Krajine krenuo je „trbuhom za kruhom“ u zemlje Zapadne Evrope (Austrija, Njemačka, Švicarska, Slovenija, Hrvatska) da bi prehranio porodicu ostavljajući majku Rasimu da se brine o djeci.

Građevinske poslove Ibrahim je obavljao u Sloveniji, a po dolasku u Austriju zaposlio se na željeznici u gradu Insbruck. Građevinski poslovi i odvojenost od porodice nametali su mu misao da budućnost njegove djece nije u teškom radu, već u obrazovanju i on je već tada, skoro vizionarski, odlučio zaradu izdvajati za školovanje djece, na uštrb svega drugog, pa koliko izmogne raditi.

U to vrijeme većina stanovnika Bužima i Krajine bavila se poljoprivredom ili su odlazili da rade u zapadnoevropske zemlje, malo ih se školovalo. I Ibrahim je dočekao i taj dan, dok je radio u u Austriji: svih sedam njegovih sinova zavšava fakultete i akademije, stekli su visoko obrazovanje, što je tada bio veliki podvig. Ibrahim je ispunio i svoj san, kao i majka Rasima. Ona je život uložila u odgajanje i odrastanje svojih sinova. Imala je običaj reći: „Samo da završe te škole.“ A onda bi dodala: „I nama će biti lakše“.

U protekloj agresiji, od 1992. do 1995. godine, poginuli su Izet -1995. i Nevzet – 1992. godine. Iza rahmetli Izeta ostalo je troje djece, Izeta, Nevzet i Ibrahim. Supruga Safija s njima živi u Bihaću. Iza rahmetli Nevzeta ostao je sin Emir i supruga Mirza. I oni žive u Bihaću.

Početkom agresije Nevzet je bio član Patriotske lige, a u okviru PDV-a bio je komandir voda. Početkom agresije bio je u Splitu gdje je završavao studije. Odmah se uključuje u sastav vojne jedinice i učestvuje u svim borbama na ratištu oko Bugojna i Livna. Sredinom jula 1992. godine Nevzet formira jedinicu „Gazije“ i kreće prema rodnom Bužimu. I dvadeset i jedan borac, sa pješadijskim i protivoklopnim oružjem prešao je 120 kilometara kroz teritoriju tzv. SAO Krajine. U Bužimu su bili pod komandom ŠTO kao grupa za protivoklopnu borbu. Sa grupom je imao zadatak da spriječi tenkovski proboj četnika prema prema Otoci. Zadatak je ispunjen, a Nevzet i njegovi krenuli su u rejon Osmače. U direktnom sudaru sa četnicima Nevzet je smrtno pogođen.

KRATKA BIOGRAFIJA IZETA NANIĆA

Izet Nanić rođen je 4. oktobra 1965. godine u Bužimu. Bio je drugi po starini od sedam sinova Rasime i Ibrahima. Osnovnu školu završio je u Bužimu sa odličnim uspjehom, a srednju vojnu u Zagrebu 1984. godine. Nakon završetka srednje škole upisuje Vojnu akademiju u Beogradu (smjer RV PVO) gdje provodi dvije godine (1984-1986), jednu godinu u Sarajevu, da bi Vojnu akademiju završio u Zagrebu. Oženio se 1987. Safijom, djevojačko Remetić, iz Varoške Rijeke, a 1988. dobio je kćerku Leu, 1991. sina Nevzeta i 1993. sina Ibrahima.
Svoje službovanje u bivšoj JNA, kao poručnik ARJ PVO, provodi u Kragujevcu da bi nakon četiri godine uvidio namjere velikosrpske politike i početkom 1992. godine napustio je JNA i došao u rodni Bužim. Odmah se uključio u organizovanje prvih vojnih jedinica. Formiranjem ŠTO Bužim postavljen je na dužnost komandanta ŠTO. Idejni je vođa i tvorac 105. BUKB (Bužimska udarna krajiška brigada) koja je formirana 15.8.1992. godine (kasnije 105. BUMB – 505. viteška mtbr.) Formira i specijalne jedinice ČSN – BSN „Hamza“ i DIV „Gazija“ koje su izrasle u najbolje jedinice u Petom korpusu.
Brigadir Izet Nanić poginuo je 5.8.1995. godine, prvog dana operacje „Oluja“ u širem rejonu Ćorkovače. Dobitnik je najvećeg ratnog priznanja, značke „Zlarni ljiljan“ 1994. godine. Postuhmno je odlikovan „Ordenom heroja“ oslobodilačkog rata 1998. godine i unaprijeđen u čin brigadnog generala.

O VITEZU I Z BUŽIMA: RODIO SE ISMET, A MI GA ZVALI IZET

Ibrahim ide sutra na put, a meni ostaše „plavi radio“ i sapuni. Rukama se drljalo i tuklo od kamen. I ne znam koliko puta, kao da sam ručna mašina. A mislila sam na Ibrahima. Mjesto gdje se pralo zvalo se Brod. Zimi sve smrzne, a dođe nas petnaest žena, probijemo rupu da bismo došle do vode. Rifljača, bijelo željezo, i to nasloniš na banju, a sjedneš na skemliju.
Baš tada je Ibrahim radio u Sloveniji da bi nas prehranio. Kada su mu javili da je dobio trojke, on se obeselio. Izet se rodio prije trojki. Mirsad je živio samo pet mjeseci, umro je od temperature. Ja sam pisala pisam mome Ibrahimu, iako nisam išla u školu. Ženska djeca nisu išla u školu. Pisala sam pismo Ibrahimu da dođe kući, rodio se Izet.
Ibrahim ga je upisao pod imenom Ismet, a mi smo ga zvali Izet. Kada je odrastao, sve su bila muška djeca. Igrali su se rata, a Izet im je bio komandant. Drugi put bi se igrali „Tarzana“, vezali su one lijane. Pa su se mačevali, a Izet im je bio glavni..

(Rasima Nanić, majka)

BIO JE DRUKČIJI, KAŽEM DJECI

Izet je, zaista, bio poseban. Danas kada sjedim i razmišljam, ili kada djeca traže da im pričam o ocu, sve se, nekako, svede na tu rečenicu. Mogu pričati dugo i naširoko, o detaljima, ali sve to govori o njegovoj posebnosti. Sve je kod njega bilo drukčije. Gledao je unaprijed i vidio ono o čemu mi nismo ni razmišljali. Samo znanje i znanje, sa znanjem vidite ono što ne vidite očima, govorio je djeci.

(Safija Nanić, supruga)

HOĆE U VOJNU AKADEMIJU

Kažu da je teško govoriti o velikim ljudima, a ja sam Izeta upoznao još dok je bio dijete. Pun energije i borbenog duha. Nastavnici su govorili: Zbog ovakvog učenika treba uvesti ocjenu pet plus. Lekcije je unaprijed učio i nikad nije izostajao iz škole. I danas se sjećam njegovih likovnih radova koji su odavali dušu „malog umjetnika“. Četiri godine sam mu bio razredni starješina i ponosan sam na njega.
Bio je neuništivog duha, rođen da pobjeđuje i da bude vođa. Nema riječi kojima se može opisati njegova veličina. Znao sam da je čudo od djeteta. Sjećam se kada je na časovima razredne zajednice govorio da će nakon osnovne škole ići na vojnu akademiju, želio je biti vojnik – profesionalac. I upisao je vojnu akademiju kako je on to i želio.
Izet je naš ponos i sreća, osmijeh i naša suza, rijeka i naše srce. Duša našeg grada. Sada ga svi dobro znamo, ne samo njegovi nastavnici, Bužimljani i bivši saborci. Znade ga cijeli svijet i njegovo ime će se vječno spominjati, o njemu će se još dugo pisati i pričati, a njegova djela će ostati zauvijek upisana zlatnim slovima u našoj historiji.

(Jusuf Jule Muratović, nastavnik)

KOMANDANT MARK

U Izetovom timu uvijek smo bili ja i Smajo. Naši mačevi bili su od vrbe koje smo ogulili i zašiljili da bi imali oštar vrh. Pravili smo mač sa štitnikom. Poene iz borbi smo bilježili nakon dodira mačem. Tako smo vodili bitke danima i tome nije bilo kraja. Kada bismo se igrali rata, podijelili bismo se u dvije grupe, a ja i Smajo bili bismo sa Izetom. To su one igre iz filmova i romana. Izet je čitao one knjige o družinama dječaka pa smo i mi imali družinu „Budin“. Pravili smo logore i satima bili u šum, očekujući napad neke druge družine. Izet je u svemu bio prvi. Ako si htio da pobijediš, morao si biti u njegovom timu. Zato smo ga zvali komandant Mark. Uvijek smo ga čekali da nas povede u novi dan.
Izet je učio, ali nije mnogo. Nekada je samo prelistavao knjige, a uvijek je bio odličan, sve suhe petice. Dok bi učenici ulazili u školu jedna nastavnica je svima na ulazu palila čvoke, a Izet se nije dao. Uvijek bi se brzo sagnuo i ušao u razred. Ibrahim nam je kupio gitaru, harmoniku, trubu, pa smo kući svirali kao da smo u nekom orkestru. Izet bi svirao svaku melodiju koju bi čuo na radionu i nas bi onda učio.
Nakon osam razreda, Izet je otišao u srednju vojnu školu. To je vrijeme odrastanja kada se više bavio sportom. Bio je dobar u borilačkim vještinama, ali se nikada nije tukao.
U januaru 1992. godine sa djecom i Safijom došao je u Bužim iz Kragujevca gdje je radio. Došao je, a da se više ne vraća, iako je od JNA dobio stan.

(Nijaz Nanić, brat Izetov)

ZADAĆA NA KAMENU

Ja i Izet smo se rodili iste godine u istome mejsecu i u istome danu. Osam godina zajedno smo bili u klupi. Danica učiteljica, prvi razred, pa Asima, i onda Delija Salkić. Izet je u svakom razredu bio odličan, sve petice.
Idući kući iz škole, usput bismo se igrali na putu ili livadi, a morali smo zadaću napisati. To bismo uradili sjedeći na nekom kamenu pored puta i kući smo bili sa napisanom zadaćom. Meni je to godilo, Izet mi je pomagao i lakše je bilo opet u školu, sa napisanom zadaćom.
Iako je Izet bio inteligentniji od nas, nije brzo donosio odluke, već bi smislio kako bi bio siguran u ono što će uraditi. Samo je povremeno bio nestašan. Kada bismo bježali sa časova i on bi sa nama, samo da ne bude izdajnik. Čuvao je sve naše tajne. Još tada je imao simpatija prema Safiji, budućoj supruzi. I to je bila naša tajna. U školi je svirao tamburicu, a onda i sintisajzer. Razišli smo se nakon osnovne škole.
Već devedeset i druge me pitao da li razmišljam o ratu. Ja sam bio u Patriotskoj ligi. Govorio nam je gdje da kopamo rovove, a onda smo obilazili zamišljene linije odbrane. Psihološki nas je pripremao za ono što će doći.

(Safet Durić, policajac u Bužimu)

NEĆE DA RATUJE U HRVATSKOJ

Dok je radio u Kagujevcu, spasio je trojicu Bošnjaka da ne idu na ratište u Hrvatskoj. I sebi je stavio gips na nogu samo da ga ne pošalju na ratište. U to vrijeme nastajale su Zelene beretke, a on je govorio: Neka Zelenih beretki…
Sjećam se kada smo se igrali rata. On nam je govorio i pokazivao na nekoj karti govoreći: Neprijateljske snage su ovdje, a mi ćemo ići ovim putem. Imamo viziju gdje je neprijatelj kako bismo mu došli iza leđa… Ni u igri nije znao za poraz. Svima bi pokazivao kako treba tranšee kopati, kako odbranu postaviti.

(Osman Nanić, brat Izetov)

SKROMNI ESTETIČAR

O komandantu 505. viteške motorizovane brigade sve se znade. I kako je i na koji način podigao ovu jedinicu Petog korpusa, i gdje je završio vojnu akademiju i njegovo službovanje u bivšoj JNA. Zna se i kada je došao u Bužim. Ama, sve se znade. Eto, sve se zna, ali za mnoge on je i danas nepoznanica, iako je po svemu ravan historijskim vojskovođama Evrope i svijeta. Čudno, ali istinito! Naš čovjek je takav da ono i što zavrjeđuje neće da ističe, a nekamoli da uveličava.
Ja neću da pišem o onome što se zna ili vjeruje da se zna. O brigadiru Izetu hoću da pišem kao čovjeku, bez uniforme i obaveza. Hoću da naš narod, koji mu je u svemu vjerovao, sazna kako je postao njegova uzdanica i kako to on odiše sigurnošću.
I oni koji su s njime i odrasli, ne znaju Izeta Nanića udušu. Njegove, naizgled, sanjive oči odaju djelić njegovo bića – duše. Ali, ono što odaju, to plijeni i opčinjava. Često te njegove oči, poput šumskog izvora, isijavaju pronicljivošću, kao da vječito istražuju. Kao da oči jedno drugome postavljaju pitanje, da li vide istu sliku. Pa, kada se u to uvjere, smiješak ozari lice, a usta stisnuta.
Neponovljivi esteta koji uživa u svemu lijepom. A tananost njegove duše osjetili su ranjeni borci, djeca i porodice poginulih boraca. Zaljubljenik u prirodu, dobru knjigu, pjesmu i sve što život čini lijepim. Mrzio je alkohol, duhan, piće i svekoliko bančenje. Zbog osjećaja za realnost, njegovi poslovi su uvijek bili određeni, a to mu je davalo vremena da razgovara sa svakim dobronamjernim čovjekom. Prezirao je kukavice, ljigavce i dvoličnjake. Alergičan je na njih.
Njegova skromnost je smetala njegovim prijateljima i saradnicima, a nije njemu, jer je bila realna i nepretjerana. Volio je čitati tuđe stihove, a sam bi pokoji napisao. U svemu je bio pobornik sportskog nadmetanja.

(Ešref Hadžić)

MOGLO JE I BOLJE

Kada je Izet jednom došao iz Zagreba iz Vojne gimnazije „Ivo Lola Ribar“, pitali smo ga hoćemo li se igrati rata, kao i ranije. On kaže: Hajte se vi igrajte, a ja ću vas gledati. Bila je visoka žuta trava u kojoj smo se igrali, kako bismo bili prikriveni. Podijelili smo se u dvije vojske i počeli. Nakon što smo dugo ratovali, došli smo kod njega, a on svakom od nas kaže kakav je bio, a na kraju zaključi: Eto, dobro je, ali moglo je biti i bolje.

(Mujaga Nanić, brat Izetov)

“Rijetko se mogao naći primjer da u jednom  mladom emotivnom i neustrašivom komandantu kakav je bio Nanić postoji toliko snalažljivosti, mudrosti i staloženosti koje su najčešće odlika iskusnog, starijeg čovjeka. Rijetki su primjeri da je narod bio uz komandanta u toj mjeri kao što su bili Bužimljani uz svog Izeta. To međusobno povjerenje, razumijevanje, ljubav i podrška u velikoj mjeri su pomogli da Izet Nanić stasa u velikog i uspješnog komandanta, a njegova brigada u jednu od najuspješnijih jedinica, ne samo Petog korpusa nego i Armije RBiH”.

(General dr. Rasim Delić)

 „Izet Nanić je u svakom trenutku imao ideja kako da nadmudri agresora. To je ta visprenost za borbu koja se ne uči na vojnim akademijama, niti se kopira od nekog iskusnijeg komandata, ni iz historije ratovanja. Dok se vodi borba na terenu, ovisno od pozicija naših snaga, Izet je donosio  rješenja i uticao na njen krajnji ishod. To je ta vojnička nadarenost (refleks) koju su u historiji ratovanja imale samo rijetke vojskovođe. Znao je kako nadmudriti mnogo brojnijeg i tenički opremljenijeg neprijatelja. Sjetimo se „Munje“ ili „Breze“. Toliko je strateških detalja predvidio u ovim akcijama i tako ih je lucidno sproveo da je to zanepovjerovati. Ovo je idealan materijal za analize u svjetskim vojnim akademijama nad kojim će upitnim i začuđenim ostati mnogi vojni eksperti i analitičari. Naprosto, sve vojne vještine bile su u Nanićevoj prirodi, nije ih mogao izvući iz mnogobrojnih teorija o ratovanju“.

(General Ramiz Dreković)

IZ ARHIVE

IZET NANIĆ NA DŽENAZI MUHAREMA ŠAHOVIĆA, 24.NOVEMBRA 1994.GODINE

Esselamu alejkum,
ja sam malo zakasnio, ali sam ipak stigao na vrijeme da čujem nekoliko riječi efendije koji vam se obratio prije mene. On je kazao da mi imamo jednog zaštitnika – Allaha, dž.š. Ja sam se u to jučer i uvjerio. Spomenuo je i jučerašnju akciju. I jučer smo pobijedili dušmanina, ali vjerujte, nismo pobijedili zato što smo bili jači borci, jer smo bili popustili, već nam je dragi Bog pomogao i donio nam pobjedu. Kao da je rekao: Vi morate pobijediti!
Akobogda, i ubuduće će nam On pomagati. Mi smo jučer pobijedili i četnike i autonomaše. Dakle, bilo je tu miješanog sastava. U jučerašnjoj borbi bilo je nekoliko šehida. Prvi je komandir čete za specijalne namjene “Hamza” (3 puta tekbir), a onda i komandir jurišnog voda, pa još dva njegova borca, i poslije još jedan. Bila je to krvava borba. Ali kao što rekoh, uz Božiju pomoć mi smo uspjeli pobijediti.
 Ne bih posebno govorio kakva je situacija u Bihaćkoj regiji. Reći ću samo da je teška i žalosna. Iz dana u dan padaju naši najbolji sinovi, oni koji u duši nose tekbir. A past će i oni drugi koji ne nose tekbir u sebi i ohole se kao da nisu smrtnici. Misle da će se sačuvati od smrti tako što će se sakrivati pred njom. Ne znaju da je svakome određena, ili u borbi ili u skloništu, ali će ona doći. Četnici su odlučili satrati ovu regiju i muslimanski narod, ali Bog dragi ne dade da nas oni sataru. Bez obzira na ove obične smrtnike koji bježe na konju od smrti, mi ćemo opet opstati i bez njih, a neka se svako od vas u ovome nađe. Sada je najpotrebnije da se svako vrati u svoju jedinicu. Prije svega, i mi u ovoj brigadi imamo one koji nisu u jedinici i pod hitno neka svako stane u svoj red, svoj stroj i svoju jedinicu. Neka svako izvršava svoje borbene zadatke.
 I u Bihaću je teško, ali ne samo u Bihaću, već će sutra biti teško i u Sarajevu, Zenici, Tuzli,… Mi sebe ne možemo gledati kao kao narod samo u Bosni i Hercegovini. Sudbina muslimanskog naroda doseže do Mekke, našeg centra. A ovdje se brati islam. Naša vjera. Na nama je da je odbranimo. Ja znam i vjerujem da imamo snage da se odbranimo od četnika. U to sam se jučer i ovih zadnjih dana uvjerio. Imamo snage, samo da oni što “na konju” bježe od smrti dođu na svoja mjesta i da shvate da ni ovaj četnik i niko na kugli zemaljskoj neće pobjeći od smrti. Ovo je samo jedno prolazno vrijeme. One što se prepuštaju strastima i grabeži na dunjaluku, put vodi u vatru.
Vratimo se, kao što rekoh, tim svojim jedinicama, svojoj vojsci, svome narodu i svome duhu. I da onu pušku čelično uzmemo u šake i ne samo da dočekamo četnike, nego da to bude onako kako smo to i jučer uradili. Sa malim snagama mi smo totalno porazili njihove najelitnije jedinice: niške specijalce koji su došli preko SAO Krajine, još jedan bataljon, Golubove (specijalna jedinica NO AP ZB), i još neke autonomaše,… (tekbir). Ali sam rekao ko ih je to, ustvari, porazio. Mi smo bili u rukama Boga dragoga koji nas pomože. Ja ne mogu ništa drugo kazati, ali vjerujem da je to samo zbog naše pravde, jer se mi borimo za pravdu i borimo se pošteno. A ona pobjeda koja nam je jučer donesena, nisam joj ja samo bio svjedok već su tu bili i borci iz jedinice “Hamza”, prve jurišne čete i druge starješine. Svi smo svjedoci granata koje su padale, a nisu pogađale. To je bio znak da smo mi na pravom putu i da se ne trebamo nikome žaliti. 
 Nama je žao, jer pred nama leži komandir ČSN “Hamza”. On je meni posebno drag, ali moramo biti jači i preboljevati i shvatiti da je ovo neminovnost. Moramo biti jači od toga i na ovome svijetu. Ja se nadam da ćemo uskoro pobijediti.
 Htio sam kazati i sljedeće: Efendija je pitao hoćemo li halaliti ovome šehidu koji je pred nama. Vjerovatno je njegova duša tu negdje oko nas, on vama nije ništa dužan. A vi razmislite šta ste vi njemu i drugim šehidima dužni, svima koji su poginuli za Bosnu i Hercegovinu. Ako znate šta ste im dužni, onda je svaka druga riječ suvišna.
 Prema tome, ja apelujem na svakoga od vas, iako nije prilika da se na dženazama pozivaju ljudi na takve borbe, ali pošto je ovo borba za zaštitu muslimanskog naroda, borba na Allahovom putu, onda imamo pravo to činiti: nemojte se libiti i stanite u stroj. Vjerujem da borac nikada u životu nije sretniji nego kad pobijedi dušmanina. Jučer se desio preokret u borbenom duhu i moralu. Borcu koji se povlačio došle su drukčije misli u glavu i on je ponovo krenuo naprijed u borbu i – pobijedio. To ne može ni jedna vojna komanda, ni osmišljen plan akcije. To je Božija pomoć. A to bi trebala biti i naša tajna koju trebamo skrivati za sebe – prići vjeri što čvršće, kao što reče komandir ČSN “Hamza”: Ja vjerujem svakim danom u Boga sve čvršće i čvršće.” Tako treba i svako od vas. Ja sam njemu rekao da je on iskren. U tom smislu, ako se svako nađe od nas, onda je samih Bužimljana dovoljno da odbrani čitavu regiju, pošto je uglavnom i branimo. Nemojte zaboraviti i nemojte biti ljubomorni, pošto ima raznih informacija i dezinformacija za Bihać, Cazin, Kladuščane i ostali narod iz drugih gradova. Svi su ljudi jednaci. Vjerujte, da u Bihaću ima gro ljudi koji žele da pobjeđuju kao što i mi pobjeđujemo. I oni žele da oslobode BiH. Ginu i tamo šehidi, i ljudi i borci. Međutim, ima nešto što ne ide kako treba. Ali mi moramo podbočiti pa da i tamo krene kako treba. onda će se sve uklopiti poput zupčanika i da će sve krenuti kako treba i doći do svoga cilja. Najvažnije od svega, s obzirom da ima raznih informacija i dezinformacija, jeste da narod ne klone snagom duha i da shvati da je naša snaga neiscrpna. A neiscrpna je samo onda dok crpi snagu iz duha. Mi smo svjesni zbog čega se borimo, jer mi kao takvi ne možemo izgubiti. Pobjede nam se nude. Bog dragi nam je dao ruke koje možemo opipati. Neka svako pipa svoje ruke i vidi da su zdrave i da mogu uzeti onu pušku. Bog nam je dao i mozak i glavu i mjesto gdje živimo i sve ostalo. Naše je samo da se stavimo službu i odradimo naš zadatak, a Allah nam je dao i zadatak. Jučer nam je pokazao kada su mnogi klonuli duhom, kada sam i ja bio klonuo duhom, jer sam vidio da vojska nije baš onakva kakva je bila. Tada kao da nam je rečeno: Ne smijete klonuti, jer vi morate pobijediti. Stoga, mi moramo pobijediti i druga varijanta ne dolazi u obzir. Svi oni koji su na konjima trebaju sići i vratiti se u redove.
 Proučimo “elham” pred duše šehida širom Bosne i Hercegovine i da taj “elham” bude zavjet svim šehidima da ćemo mi stati i da ćemo ići putovima borbe do slobode BiH i da četnik nikada neće ući u Bihaćki okrug, a posebno da neće ući u Bužim i druga područja. Proučimo Elham kao zavjet da će svako od vas stati na svoje mjesto i u svoj stroj i da brani ono što nam je Allah, dž.š., dao da odbranimo i da pobijedimo na kraju.

IZET I IZETA

Djeca su se i taj dan igrala igara kojih se djeca u Bužimu najradije igraju. Ćole, dok ne popadaju s nogu; žmire, dok im ne dojadi. Onda su postavili četiri kamena i igrali lopte sve dok nije pao mrak. Njihova vrijuća radost i dovikivanje i nisu, Bog zna koliko, smetali odraslima…
Tako su se igrala djeca, jer u Bužimu nije bilo borbi. I nije im bilo zorli što su ih odrasli morali obilaziti kada bi se spuštali niz sokak u čaršiju.
Ali, taj dan u igri ih je prekinuo najstariji Hamid. Imao im je nešto reći. Kad su se okupili oko njega, stavio je prst na usta pa rekao:
– Čuo sam kako babo i majka šapću sinoć u sobi. Kažu, nema više komandanta Izeta Nanića!
– Kako nema?!
– Eto, nema. Babo i majka kažu da mu je istekla krv. Metak ga je pogodio. Četnički. Naši rastjerali četnike, a u Bužimu se ne pjeva… Eto…
– I, hoće li ići doktoru?
– Neće. Istekla mu krv namrtvo.
– I ti to sve znaš?
– Znam. Kažu moj babo i majka. Dženaza će biti. Doći će svi iz Petog korpusa. I Šargan.
– Ko je to?
– Izetov prijatelj. Komandant koji ono ima po licu…
– Aha.
– I komandant Dudakovići će doći.
– Komandant Dudaković!
– A hoćemo li komandantu Naniću učiti Fatihu?
– Hoćemo.
– I mi djeca?
– I mi, u džamiji.
– Mene je komandant Nanić učio svirati harmoniku. Evo, ovim prstima sam svirao. Sve znam. I onu “Hamze i Gazije”.
– To sva djeca znaju. Pjeva se: “Hamze i Gazije, od Allaha pomoć vam je…” Nas je komandant Nanić u našoj kući učio da pjevamo pjesmu: “Dide, beretku nakrivi, ne boj nam se dok su Buzimljani zivi.”
– Nije zivi, nego živi.
– I ja tako kazem!
– A s nama je komandant Nanić igrao nogomet.
– I s nama je. Kada je bio kod kuće.
– Meni su babo i majka još pričali…
– Šta?
– Komandant Nanić pobijedio je najvećeg četničkog komandanta Mladića. On je star, samo mu takvo prezime. Njega su napale Hamze i Gazije. Vodio ih komandant Nanić. Bilo je puno četnika, a Hamzi i Gazija samo malo. Mladić je pobjegao… A Mladić nas je htio sve nas pobiti!
– I djecu?!
– I djecu.
– I nas.
– Komandant Nanić nas je spasio… Eno, u kuću komandanta Nanića dolaze. I ljudi, i žene, i djeca. Tamo su i Nevzet, Ibrahim i Lea, djeca komandanta Nanića. Puna je kuća svijeta.
– Mene je komandant Nanić učio svirati na harmonici.
– Neka je.

U kući i u avliji rahmetli Nanića skupila se sva Krajina. Muk. Na kauč sjede supruga Safija, sinovi Nevzet i Ibrahim, kćer Lea, majka Rasima, brat Arif. Pije se kahva. I šuti. Nevzeta i Ibrahim izišli su na sokak i zovu svoje vrsnike da uđu u kuću. A majka Rasima progovara:
– Kakav je bio moj Izet! Bio je s borcima u borbi. Ili se igrao s djecom na sokaku. Eto, kakav je bio. Druge nije bilo. Nama o ratu nije govorio. Niti smo ga mi pitali. Radio je kako je mislio da će svima biti dobro.
– A u Bužimu su ga svi voljeli. I veliki. I djeca. Kad bi god došao iz rata, igrao se sa Nevzetom, Ibrahimom i Leom. I sa drugom djecom. Nevzet i Ibrahim penjali su se po njemu, a Lea, starija, više je pričala. Na sokaku je pričao sa svakim, kao da i nije komandant… Eto, Allah, dželle šanuhu, njega je odredio da oslobodi Bužim i otjera četnike, a onda ga je uzeo sebi. Ja sam ponosna što sam imala onakvoga sina.
Izetova kćerka Lea ustade i glasno kaže, da svi čuju:
– Mene od danas nemojte zvati Lea! Zovite me Izeta. Po mome babi.

Djeca izađoše iz kuće rahmetli Izeta Nanića. S njima i Ibrahim i Nevzet, i Izeta.
Nisu znali šta bi sada. Smiju li se poigrati kad je umro je komandant Nanić?
A ponajstariji, Hamid, opet prvi poče:
– Kako ćemo se igrati rata kad je istekla krv komandantu Naniću?
– Mene je učio svirati harmoniku.
– Neka je. Kako ćemo se igrati rata?
– Fino.
– Ja ću biti komandant Nanić.
– I ja ću.
– I ja…

 

Facebook
Twitter
WhatsApp

PREPORUKA