Piše: dr. Ali el-Sallabi / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Prenosi se da je halifa Omer ibn Hattab, r.a., pitao prisutne o jednom muslimanu da li ga neko poznaje, pa je ustao jedan od prisutnih i rekao: ”Ja ga poznajem.” Hazreti Omer, r.a., upitao je: ”Na osnovu čega ga poznaješ? Da on možda nije tvoj komšija, jer komšija najbolje poznaje ahlak svoga komšije?” ”Ne”, odgovorio je čovjek. Hazreti Omer, r.a., upitao je: ”Da možda nisi sa njim putova, jer na putovanju se najbolje otkriva ljudska narav?” ”Ne”, odgovorio je čovjek. Hazreti Omer ga je zatim upitao: ”Da možda nisi sa njim trgovao, jer dinari i dirhemi otkrivaju karakter i moral čovjeka?” ”Ne”, odgovorio je čovjek. Zatim ga je Omer, r.a., upitao: ”Da ga možda nisi vidio u džamiji kako klanja?” ”Da”, odgovorio je čovjek. Tada mu je hazreti Omer, r.a., rekao: ”Sjedi, ne poznaješ ti njega.”
Hazreti Omer je znao da je moguće da čovjek skine odjeću vjere na pragu džamije, a onda se, kad izađe iz džamije, ušulja u svoje cipele željan i nezasitan dunjaluka i njegovih blagodati, pa jednom čovjeku nepravedno uzme imetak, drugog ujede za srce, a trećem napadne na čast. Znao je hazreti Omer da brada često može biti maska iza koje se krije lopov, i da pod crnom abajom nije nužno čestita i istinski pobožna žena.
Znao je da misvak može postati predmet kojim ćemo dobro naoštriti zube kako bi lakše ”pojeli” jedni druge, kao što je znao da namaz može biti lijep prizor koji koriste lukavi da bi obmanuli druge ljude, i da hadž može postati zajednički (društveni) ogrtač za uzdizanje i oholost.
Hazreti Omer je vjerovao da je pobožnost koja se pozitivno ne odražava na ponašanje, šuplja pobožnost. Indoneziju nisu osvojili mudžahidi svojim mačevima, već muslimanski trgovci svojim ahlakom, poštenjem i povjerenjem. Oni nisu prodavali svoju robu svojom vjerom, tako da su tamošnji stanovnici bili zadivljeni ponašanjem muslimanskih trgovaca i govorili su: ”Dvine li vjere i divnog li morala!”
Lažno vjerovanje je gore od nevjerovanja, iako se u oboje krije veliko zlo. Prava pobožnost se ogleda u odnosu prema drugim ljudima i cjelokupnom ponašanju. Ako ljudi ne primjećuju razliku između trgovca vjernika i trgovca nevjernika, kakva je korist od takve vjere i pobožnosti? Ako žena ne primjećuje razliku između muža vjernika i muža nevjernika, kakva je onda to vjera i pobožnost? I obrnuto! Ako roditelji ne primjećuju razliku između pobožnog djeteta i onog koje to nije, čemu onda takva pobožnost?
Nesreća je za mnoge od nas što od hadždža imamo samo hurme, Zemzem vodu i kineske serdžade koje smo kupili na hadždžu. Problem je što je kod mnogih od nas namaz postao zbir fizičkih pokreta od kojih imaju korist samo naši mišići, ali ne i naša srca.
Da ne bude nedoumica, forma i vidljiva manifestacija religioznosti i pobožnosti je pohvalna i mi se ponosimo našom vjerom formalno i suštinski. No, pogrešno je i štetno držati se samo forme a zapostaviti suštinu. Vjera islam koja je preobrazila arapske čobane u vođe naroda nije promijenila njihove izglede i formu, već njihova srca i njihovu suštinu. Ebu Džehl je nosio istu abaju i turban kakav je nosio i Ebu Bekr, brada Umejjeta ibn Halefa bila je jednako duga kao i brada Abdullaha ibn Mes'uda, sablja Utbe ibn Ebi Rebi'e bila je iskovana od istog materijala kao i sablja Halida ibn Velida, njihove forme su bile slične, ali je između njihovih suština bila ogromna razlika.
Jesmo li mi, uistinu, shvatili šta vjera islam traži i želi od nas? Islam od nas želi ibadet u njegovom sveobuhvatnom smislu i značenju. Odnosno, sve ono što Allah voli i sa čime je zadovoljan kod nas, od riječi i djela. To je islam i to je prava vjera i pobožnost.
