Gospodaru, pokaži mi put koji Tebi vodi

122

Piše: Dr. Selman el-Avde / Preveo: Abdusamed Nasuf Bušatlić

O žalosti! Mislio sam da sam na putu koji Tebi vodi, a ja sam zapravo na putu koji udaljava od Tebe. “Idem onamo gdje mi je Gospodar Moj naredio – reče – “On će Me kuda treba uputiti.” (Es-Saffat, 99.) Uistinu sam pravi siromah ako odem sa ovoga svijeta a ne budem kušao najveći užitak i slast njegovu: razgovore i munadžate s Tobom, Gospodaru, osjećaj Tvoje bliskosti i istinsko razumijevanje i doživljavanje Tvojih lijepih imena i svojstava savršenstva.

”Uistinu, oni će toga Dana od milosti Gospodara svoga zaklonjeni biti.” (El-Mutaffifin, 15.) Bit će zaklonjeni od Allahove milosti na Ahiretu, kao što su bili zaklonjeni i na dunjaluku, jer su bili nepravedni i na vagi su zakidali.

Dok Te molim za uputu, znam, Gospodaru, da je najveća uputa Tebe spoznati, vjerovati u Tebe i osvijetliti srce iskrom Tvoga svjetla.

Kako da zadržim tih nekoliko kratkih trenutaka koji su mi osvijetlili srce i skinuli koprenu sa očiju? Kako da se oslobodim prljavih naslaga grijeha koji čine da se osjećam otuđeno, usamljeno i izgubljeno, kao da sam srušio ono što sam već bio sagradio?

Kad Te spominjem i veličam, srce mi se raznježi i smekša, ali ja nemam snage da budnost u stanju zikra učinim trajnom, bez Tvoje pomoći. Kad čitam i učim Tvoju Knjigu, otkrivaju mi se kazivanja i pripovijesti o onima koji su Ti bili bliski, vijesti o Tvom obećanju i prijetnji, i tada se u mojim očima dunjaluk umanji i postane neznatan, kao da sve to gledam pred sobom, a onda me opet nemar savlada…

Tako trenutak budnosti postane užitak prošlosti i lijepo sjećanje, i strahujem da to ne bude dokaz protiv mene, a ne znak moje odlikovanosti.

Ko je kušao i osjetio značenja Tvoje blizine, kako može zaboraviti i kako se može igrati i zabavljati?!

Očajan sam u stanju nesreće, a zaboravan i nepristupačan u stanju izobilja i rahatluka… Skrušeno dove učim kad me iskušenja i bolesti skole, a ravnodušan sam i obmanut kad sam zdrav.

Nemam snage dugo trpiti iskušenja i belaje, niti mi je srce postojano u stanju izobilja!

Kako da uronim svoju dušu, razum, srce i cijelo biće u uzvišena značenja robovanja i pokornosti Tebi, bez imalo licemjerstva, samodopadljivosti, želje da me neko vidi i čuje, i kako da to stanje potraje?

Kako da se ugledam na one koje si odabrao i učinio ih dobročiniteljima i Sebi bliskim, a dovama njihovim otvorio kapije nebeske, čuvao ih nadzirao i od njih zlo i grijehe otklonio?

Moje iskreno robovanje i pokornost Tebi, zahtijeva oslobađanje od suvišnog ”ja” i veličanja samog sebe. Moje srce napala je bolest koja iz dubine moga bića govori: ovaj te omalovažava i potcjenjuje, onaj ne zna tvoju pravu vrijednost, ovaj ti ne daje mjesto koje ti pripada, kao da su ljudi stvoreni da Tebe iskušavaju.

Kad god sam sebe u svojim očima vidio malenim, osjetio sam da sam bliži Tebi, Gospodaru! Kada bih barem mogao ustrajati u čuvanju značenja iskrenih sedždi koje sam Ti učinio i doživio i kada bih se mogao osloboditi opasnosti samoobmane i oholosti… To je ono što širom otvara put čišćenju duše, ali kako da to uradim kad se gušim u traženju dodatnog ugleda i prolaznih, materijalnih blagodati. Kako, kad sam zauzet pritvornošću i uljepšavanjem pred ljudima i potpuno okupiran usporedbama između sebe samog i drugih ljudi?

U trenutku budnosti moga srca iznenada me spopadnu neka druga uspoređivanja i pred očima mi se ukažu čestiti ljudi, pa onda sâm sebe pitam: jesu li oni mene pretekli u dobrim djelima ili ja njih? Šta sada rade, čime se zanimaju, jesu li otkrili ono što i ja i sl.?

Kada se otrijeznim kažem sebi: izaberi Allaha i Njegov put, izaberi pokornost, ljubav, spoznaju i budnost prije nego tebe iznenada smrt izabere, bez moje volje i htijenja…

Želim da budem poput voljenog koji je bio odsutan, pa se vraća svojoj porodici, a ne poput odbjeglog roba koji se silom vraća svome gospodaru..

Najbolje čime se Allah može slaviti i veličati je učenje Njegove Knjige, Kur'ana, i zikrova i dova kojima nas je podučio Njegov miljenik i posljednji poslanik, Muhammed, s.a.v.s.