Govor o islamu, bez znanja spada u velike grijehe, jer je to razlog činjenja širka

1292
selmanalawdah

Piše: Šejh Selman El-‘Auda / Preveo: Smail L. Handžić

Postoji mnogo razloga u ovom vremenu zbog kojih je bitno da se progovori na ovu temu. Među njima su najvažniji: Upuštanje nekvalificiranih ljudi u tumačenje šerijatskih pitanja, bilo da su ona temeljna pitanja ili njegovi ogranci, i često napadanje istih takvih ljudi na hadise u pogledu njihove vjerodostojnosti i vrijednosti po pitanju određenih šerijatskih pitanja, bez ikakvog stida… Činjenica da je većina današnjeg Ummeta u stanju zbunjenosti, u neznanju od koga više da prihvataju šerijatsko-pravna rješenja. Da li trebaju od određene osobe slušati propise ili on to ne zaslužuje te se od takvoga treba okrenuti…

Danas je svako ko govori o Šerijatu našao one koji ga slušaju, koji njegov govor pred drugima ponavljaju i pridaju mu važnost, iako ti isti što se tako odnose prema Šerijatu i od svakoga slušaju, ne ponašaju se tako kada su u pitanju ovosvjetske potrebe, nego se u tom slučaju obraćaju ljudima svoga zanata… Pa, ako se dogodi da neko bude bolestan, takav se neće obraćati radniku samoposluge da mu propiše terapiju liječenja, naravno, jer on zna da postoji specijalno mjesto gdje se prihvataju bolesnici… Također, ako neko htjedne da okrečiti svoj stan, neće se obratiti krojaču, nego će svaki posao povjeriti onome ko je najkvalificiraniji i najbolji, onome koji u tome ima najviše iskustva.
Ovakvo je stanje ljudi po pitanju njihovih ovosvjetskih potreba. Međutim, u pogledu njihove vjere mnogi od njih su spremni saslušati bilo koga ko o islamu govori. Mislim da ne bismo pretjerali kada bismo kazali da je danas svako ko govori o pitnjima iz islama pronašao uši koje će ga pomno slušati. Ovoj konstataciji dodajmo i to da je se interesiranje za islam, hvala Allahu, mnogo poboljšalo i da se njegova zastava sve više uzdiže te da njegovo stablo već uveliko daje plodove i da mnogi lijepo govore o islamu i muslimanima, kao i to da je donedavna opozicija islamskom učenju, koja je našla svoje utočište u određenim arapskim i islamskim zemljama, počela da piše o islamu, da javno nastupaju i tumače ga…

Muftija je Allahov zastupnik

Ako to shvatimo, bit će nam jasno da mnogi govore o islamu i izražavaju želje skupina koje njemu hrle i koje traže propis Uzvišenog Allaha i propis Njegova poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem.
Kad ovu sliku sebi predočimo, shvatit ćemo veličinu opasnosti koja je zadesila naš Ummet, jer se danas ne može razlučiti: Od koga treba učiti vjeru? Ko je taj što ima pravo govoriti o šerijatskim pitanjima? Ko je taj što je njegova dužnost da šuti?
Davanje fetve je kao potvrda od uzvišenog Allaha. Tu stvar nije potrebno posebno objašnjavati, jer muftija (onaj koji daje fetvu) i onaj koji govori o propisima vjere ne daju svoje osobno mišljenje niti nude svoj način razmišljanja. Također, oni nisu o tome ni upitani, nego su upitani o Allahovom propisu i propisu Poslanikovom, s.a.v.s., po određenom pitanju.
Zbog toga je Imam El-Karafii (malikijski pravnik i usulista) kazao da je muftija kao tumač od Allaha, jer on tumači šerijatske tekstove.
Možda je imam Ibn El-Qajjim bio najprecizniji kada je svoju čuvenu knjigu naslovio «'Ilam'u-l-muveqi'in an rabbi-l-‘alemin» (Obavijesti zastupnika Gospodara svih svjetova) u kojoj je ubrojao muftiju i onoga koji govori o Šerijatu kao Allahovog zastupnika, koji, kao da je na stepenu ministra koga je vladar ili kralj ovlastio da ga zastupa.
Dakle, muftija zastupa Gospodara svih svjetova i iznosi Allahove propise i propise Njegova Poslanika, s.a.v.s., u koje je on ubjeđen a koji se tiču određenog pitanja ili teme.
Krenuvši od ove konstatacije, Imam Ibn El-Qajjim je u navedenom djelu kazao sljedeće: „ Ako je služba zastupanja kraljeva vrijednost koja se ne poriče, koju svi poštuju, jer je to najveći stepen hvale, šta tek onda predstavlja služba zastupanja Gospodara nebesa i Zemlje?“

Ashabi su se bojali davati fetve

Davanje fetve je veličanstven i velik zadatak, i to je, u isto vrijeme, i počast za onoga ko to čini, ali i odgovornost, jer je i sam Uzvišeni Allah preuzimao službu davanja fetve u mnogim mjestima Njegove knjige.
Primjer tome su riječi Uzvišenog: „ Oni traže od tebe fetvu, Reci: “Allah će vam kazati propis…” (En-Nisa’, 176.)
Kao što smo vidjeli, u ovom ajetu je Uzvišeni Sebi, Svom Uzvišenom i Časnom Biću, pripisao službu davanja šerijatsko-pravnog rješenja – fetve.
Zbog ovoga su naši ispravni prethodnici, koliko su god bili u mogućnosti, izbjegavali davati fetve, i na razne načine pokušavali se riješiti tog odgovornog zadatka, upućujući ljude na druge alime koji će tu obavezu možda preuzeti.
Primjer tome je ono što bilježi Imam Ed-Darimi u Sunenu. On je jedno čitavo poglavlje naslovio riječima: Poglavlje o onima koji su se bojali davanja fetve, i u tom poglavlju je naveo mnoge tekstove o ovoj temi. Mi ćemo spomenuti samo dva primjera:
Prenosi se od Abdurrahmana ibn Ebu Lejle – a on je bio jedan od vjerodostojnih tabi'ina – da je rekao: „ Doživio sam u ovom mesdžidu 120 ensarija. Nijedan od njih nije želio pripovjedati hadis a da nije više volio da njegov brat to učini niti je želio da bude upitan o nekom pravnom rješenju – fetvi – a da nije više volio da njegov brat preuzme tu odgovornost.“

Dakle, stotinu i dvadeset ashaba Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve selleme, među njima su neki više uvaženiji od drugih, neki su zamakli u godinama i sigurno su stekli veliko šerijatsko znanje u svom životu, međutim, i pored toga oni odbijaju preuzeti odgovornost, i svaki od njih jedva čeka da njegov brat umjesto njega preuzme odgovornost fetve ili pripovijedanja hadisa.
Također, Imam Ed-Darimi prenosi da je Eš-Š'abii, rahimehullahi, upitan: „Šta biste radili kada bi vas neko nešto pitao? Reče: Potrefio si na onoga ko je o tome baš dobro obaviješten! Kada bi čovjek bio upitan, to bi proslijedio svom prijatelju i rekao: Daj mu fetvu! I tako bi stalno jedni drugima govorili sve dok se ta odgovornost ne bi ponovo vratila na prvog!“
Oni su bili ovakvi samo zbog toga što su znali opasnost davanja fetve i iz bojazni da ne govore o Allahu bez znanja, jer je to jedan od najvećih grijeha, kao što je to naveo Imam Ibn El-Qajjim rahimehullahi na mnogo mjesta.

Stvari koje obuhvataju govor o Allahu bez znanja

Rekao je Uzvišeni Allah: Reci: “Gospodar moj zabranjuje razvrat, i javni i potajni, i grijehe, i neopravdanu primjenu sile, i da Allahu smatrate ravnim one za koje On nikakav dokaz objavio nije, i da o Allahu govorite ono što ne znate.” (El-A'raf, 33.)
Allah je ovih pet zabranjenih stvari, znači, stvari na kojima su svi nebeski vjerozakoni složni da su zabranjene, završio riječima: “… i da o Allahu govorite ono što ne znate.”
Zabrana govora o Allahu bez prethodnog znanja obuhvata nekoliko stvari:

Zabrana govora o Allahovom Uzvišenom biću, Njegovim imenima, svojstvima i djelima bez prethodnog znanja

Ovo čine mnogi ljudi! Upuštaju se pa govore o Allahovom uluhijjetu, o rububijjetu, o imenima i svojstvima Allahovim ili o gajbu: o ahiretskoj kući Džennetu ili Džehennemu, siratu, a sve bez prethodnog znanja o tome i bez dokaza.
Dokaz u ovim stvarima nije ljudski razum, jer razum – koliko god on bio velik – nije toliko velik i moćan da opiše i shvati nevidljivi svijet. Koliko su samo filozofi puta zalutali i druge odveli u zabludu ulažući uzalud veliku energiju, koja je mogla biti iskorišćena u korisnim stvarima, ulažući je u neplodna istraživanja od kojih ljudski rod neće imati nikakve koristi, ni u pogledu njihova dunjaluka, niti vjere!
Zbog toga, pametan čovjek ograničava svoju ulogu u razumijevanju šerijatskog teksta shvatajući njegova značenja, a njegova polazna tačka u svemu tome je potpuna predanost tom istom tekstu… Nakon toga se čovjek kreće po uputi. Međutim, kada insan želi da njegov mozak bude konkurencija Objavi, to onda spada u ljudsku oholost koja takvima predočava da su oni u stanju da svojim tzv. „savršenim mozgovima“ prodru u nepoznate stvari gajba, u isto vrijeme kada taj isti mozak stoji nemoćan ispred brojnih zagonetki dunjalučkog svijeta i njegovih stvorenja.
Primjer toga je da čovjek govori o Allahovom kaderu i o stvarima koje će se dešavati u budućnosti, kao što to čine gatari u zvijezde, proricatelji budućnosti i drugi…

Zabrana govora o Šerijatu bez znanja

Primjer ovome je da insan govori o tome šta je halal i haram ili o propisima ili o vadžibima i haramima ove vjere, bez stručne sposobnosti da tumači propise Allaha Uzvišenog ili ovlašćenja.
Uzvišeni Allah je rekao: „ I ne govorite neistine jezicima svojim: ‘Ovo je dopušteno, a ovo je zabranjeno’, da biste tako o Allahu neistine iznosili. Oni koji o Allahu govore neistine – neće uspjeti!” (En-Nahl, 116.)
Također je rekao: “Ne povodi se za onim što ne znaš! I sluh, i vid, i srce, za sve to će se, zaista, odgovarati. ” (El-Isra’, 36.)
Za mušrike je Uzvišeni kazao: “A kada urade neko ružno djelo, govore: ‘Zatekli smo pretke naše da to rade, a i Allah nam je to zapovjedio.’ Reci: ‘Allah ne zapovijeda da se rade ružna djela! Zašto o Allahu govorite ono što ne znate?'“ (El-A'raf, 28.)
Allah ih je ukorio zbog toga što o njemu govore bez znanja, jer, kada bi uradili nešto to bi opravdavali bezvrijednim opravdanjima, a kada bi im to neko zabranjivao da čine, rekli bi da im je to Allah naredio!
Govor o Allahu, subhanehu ve te'ala, bez znanja općenito spada u velike grijehe, jer je govor o Allahu bez znanja razlog činjenja širka. Zbog toga je prijeko potrebno da se na ovu temu mnogo priča i da se o ovim stvarima muslimani upozoravaju.