Griješenje i oprost među braćom

1129

www.saff.ba

Rekao je Poslanik, a.s.: “Svaki sin Ademov griješi, a najbolji su griješnici koji se kaju.”
Allahova bezgranična milost i oprost su razlozi stvaranja čovjeka sa sklonošću ka grijehu. Kaže Poslanik, s.a.v.s., u hadisu kojeg prenosi Ahmed i Tirmizi: ”Da vi ne činite grijehe, Allah bi vas uklonio i stvorio druge ljude koji bi griješili i od Njega oprost tražili.”
Dakle, čovjek pored toga što može upasti u grijeh, može isto tako da traži oprost od svoga Gospodara, što Allah dž.š., voli. Iz ova dva hadisa vidimo da niko u čitavom čovječanstvu nije potpun i da svakom može da se potkrade greška. Zbog toga musliman, iako vjeruje u Allaha dž.š., i u Sudnji dan i, zbog svoje zaboravnosti ili trenutne slabosti imana, može počiniti girjeh, ali se njegov Islam ogleda baš u tome što se nakon počinjenog grijeha još brže vraća u pokornost Allahu dž.š., kajući se i moleći za oprost.
Kaže Se’id ibn Musejjib: ”Nema plemenita, darežljiva ili učena čovjeka osim sa greškom, ali ne treba spominjati sramotu čovjeka čija je dobrota veća od sramote, jer je dobrota preča za spominjanje.”
Na osnovu ovoga je ulema i izvukla zaključak da se alim ne smije odbaciti ili zanemariti zbog neke greške koju je počinio u svome idžtihadu tako da Imam Zehebi kaže:”Ako se kod nekog učenjaka vidi njegovo traženje istine sa pronicljivošću, dobrotom, opreznošću i slijeđenjem sunneta, opraštamo mu njegovu grešku ne zaboravljajući njegove dobre osobine, ne odbacujući ga zbog mesele u kojoj je pogriješio. Međutim, isto tako ga ne slijedimo u toj grešci i molimo oprost za njega.”
Kaže Ibn Kajim, Allah mu se smilovao:”Ko god ima lijep položaj zbog svog znanja ili dobrote, pa mu se potkrade poneka greška, preko nje treba preći i on je nagrađen za nju (alim zbog idžtihada).
Nije dozvoljeno da se slijedi u toj grešci, a pogotovo da se njegov ugled, iman i položaj ruši u u srcima muslimana. Da je svako ko pogriješi i poklizne se na putu istine odbacivan i ponižavan, tada ne bi bilo nauke niti znanja.”
Iz ovih izjava vidimo da su i najveći učenjaci mogli da pogriješe, pa šta onda očekivati od prosječnog muslimana koji nije na tolikom stepenu znanja niti bogobojaznosti, i koji lahko može preći granice dozvoljenog zbog njihovog nepoznavanja, kako prema Allahu dž.š., tako i prema svojoj braći.
Allah dž.š. nas uči da u svakoj stvari u svemiru postoji određena doza dobra i zla, i da se korist ili šteta stvari određuje prema onome što preovladava u njima, pa kaže u Kur’anu: “Pitaju te o vinu i kocki. Reci: oni donose veliku štetu, a i neku korist ljudima, samo je šteta od njih veća od koristi.” (Prijevod značenja-El-Bekare, 219.)
Zbog veličine štete koju sadrže u sebi vino i kocka, Islam na njih gleda negativno, iako sadrže u sebi određenu korist. Na osnovu ovog principa Islam gradi svoje stavove prema svemu u svemiru, pa i prema ljudima. Zbog toga Islam gleda negativno na kafira koji čini dobra djela, gradi puteve i bolnice, pomaže ljudima, ali u osnovi ne vjeruje u Allaha. Sva ta dobra djela su ništavna u odnosu na zlo koje se krije u njemu. A to je kufr u Allaha dž.š.. S druge strane musliman može da učini grešku, ali ona ne smije biti razlogom za njegovo odbacivanje u potpunosti, zato što je dobro ono što preovladava kod njega. Naravno da postoje razlilke i stepen, u obje skupine, ali se mora znati da je i najgori musliman, koji svjedoči da nema boga osim Allaha, bolji od najboljeg nevjernika koji tu istu istinu niječe.
Ljudi se dijele na stepene i nije isti musliman kod koga se njegovi grijesi mogu prebrojati na prste kao drugi koji svaki dan zapada u grijehe. Kod ovog stepenovanja mnogi zapadaju u jednu od dvije krajnosti, pa neki vide nekog dobrog čovjeka kao da je bez mahane i ne prihvataju ništa drugo, dok drugi gledaju istog čovjeka kroz grešku koju je počinio zaboravljajući svo njegovo dobro. Kod ovih ljudi postoje samo dvije boje, a to su crna i bijela, tako da oni zanemaruju očitu činjenicu da postoje i druge boje među Allahovom stvorenjima. Mi, kao pripadnici srednjeg ummeta, ne smijemo ići u krajnosti, nego trebamo sa mudrošću i u skladu sa propisima Uzvišenog Allaha svakoga staviti na njegovo mjesto prema onome što vidimo iz njegove vanjštine.
Odbacivanje čovjeka zbog jedne greške i zaborav sveg dobra koje je učinio svakako je od ahlaka žena za koje je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao da će biti najbrojnije u džehennemu. Kaže Poslanik, s.a.v.s.:”Pokazana mi je vatra pa sam vidio da su žene njeni najbrojniji stanovnici. Zato što niječu (ne vjeruju). Pa rekoše: Ne vjeruju u Allaha? Kaže Poslanik, s.a.v.s.: Ne, nego niječu muža i dobročinstvo. Kada bi joj čitavu vječnost činio dobročinstvo i samo jednom pogriješio prema njoj, rekla bi: “Nisam nikad dobra od tebe vidjela!” (Ibn Abbas, r.a., u oba Sahiha) U ovom hadisu se jasno vidi koja opasnost prijeti onome kod koga se nađe ova osobina tako da je ovaj hadis dosta za onoga koji pameti ima. Kada čovjek shvati da niko nije sačuvan od mogućnosti upadanja u grijeh, onda mu je daleko lakše da zauzme stav koji mu Islam preporučuje u slučaju da se neko ogriješi o njegovo pravo, a to je oprost i zaborav greške. Zajednički život mora dovesti i do uzajamnih grešaka, tako da se može i među vjernicima desiti nepravda i međusobno uskraćivanje prava.
Kaže Ibn Kesir: “Zaista je gospodin (sejjid) onaj čije se greške mogu prebrojati, a na ovom dunjaluku ništa nije potpuno niti savršeno.”
Također Redž’a ibn Hajva, vezir Sulejmana ibn Abdulmelika koji mu je mudro ukazao da postavi Omera ibn Abdulaziza za halifu, kaže: “Onaj ko ne uzima za prijatelja osim onoga ko nema mahane, ima malo prijatelja! Onaj ko nije zadovoljan od svog prijatelja ni sa čime, osim sa lijepim postupanjem, uvijek će biti ljut! Onaj ko bude korio svoje prijatelje za svaku grešku, imaće mnogo neprijatelja!”
Ovim riječima je ciljao da nema onoga koji nikad ne pogriješi prema prijatelju i od koga samo dobro možeš očekivati.
^esto i najbolji prijatelj pogriješi prema nama i učini nam nepravdu, ali ako smo iskreni vjernici, poslušaćemo riječi Imama Šafije koji savjetuje svog učenika Junusa: “Ako dopre do tebe ono što ne voliš od tvog brata, nipošto ga ne napuštaj sa neprijateljstvom i presijecanjem veza, pa da budeš od onih koji uklanjaju svoju ubijeđenost (jekin) sumnjom, nego ga posjeti i obavijesti o onome što si čuo i nipošto mu ne spominji prenosioca, pa ako to porekne, reci mu: “Ti zaista uvijek istinu govoriš i dobro radiš“ ne dodajući na to ništa.
Ako to prizna, pa mu nađeš bilo kakvo opravdanje, prihvati ga od njega. Ako mu ne nađeš opravdanje i teško ti je da ga opravdaš, tada neka to bude njegov grijeh prema tebi. U tom slučaju imaš izbor:
1. Da mu vratiš istom mjerom bez dodavanja.
2. Da mu oprostiš, a oprost je bliži bogobojaznosti i upotpunjuje plemenitost. Kao što kaže Allah s.v.t.: “Nepravda se može uzvratiti istom mjerom, a onoga koji oprosti i izmiri se, Allah će nagraditi. On, uistinu ne voli one koji nepravdu čine.” (Prijevod značenja-Eš-Šu’ra, 40.)
Ne zaboravi ostala njegova dobra djela jer je to istinski zulum. Junuse ako imaš prijatelja stegni ga dobro rukama, čuvaj ga jer je naći prijatelja teško, a izgubiti ga je vrlo lako.”
Iz ovih riječi vidimo da nam je zabranjeno okrenuti leđa i napustiti prijatelja koji je pogriješio prema nama, zato što nam je Allah, dž.š. dao samo dva izbora među kojima nije spomenuto napuštanje.
Od najvećih razloga kidanja prijateljstva i bratskih veza jeste nemimet (prenošenje tuđih riječi sa ciljem sijanja smutnje) tako da čovjek ne može kontrolisati svoju dušu i koji nema šerijatskog znanja često, bez ikakve provjere, povjeruje glasinama koje je čuo i na osnovu te sumnje on briše svoje uvjerenje o prijatelju kojeg je dugo vremena sticao. Zbog toga Poslanik, a.s., u hadisu koji prenosi Huzejfa ibn Jeman, r.a., kaže: “U džennet neće ući prenosioc tuđih riječi.” (Mutefekun alejhi)
Allah, dž.š. nam naređuje da izbjegavamo takve ljude i kaže: “I ne slušaj klevetnika onoga koji tuđe riječi prenosi.” (Prijevod značenja-El-kalem, 11.)
Imam Šafija nas također upozorava: “Onaj ko prenese tuđe riječi tebi, i tvoje će drugome.”Pravi mu’mini će se skloniti ovih sumnji i svoje će odnose graditi na potpomaganju i samilosti, jer su oni istinska braća. Upravo sa svojstvom samilosti ih opisuje Allah, dž.š.: “Muhammed je Allahov Poslanik, a njegovi sljedbenici su strogi prema nevjernicima, a samilosni među sobom.” (Prijevod značenja-El-Feth, 29.)
Nažalost, Bošnjaci su u prošlosti često mijenjali ovaj ajet, tako da su bivali samilosni prema kafirima koji su znali kako da iskoriste taj naš “merhamet” u svoje svrhe, dok smo prema rođenoj braći bivali strogi ne opraštajući ni najmanju grešku. Samo ovaj ajet je dosta koštao Bošnjake. A šta se tek dešava sa narodom koji odbaci Kur’an u potpunosti?
Ukoliko se na grešku uzvrati greškom, tu nema samilosti, a mi imamo najbolji primjer u Poslaniku, s.a.v.s., koji je opraštao ono što bi mu ljudi nanijeli od nepravde. Od Abdullaha ibn Mes’uda, r.a., se prenosi u oba Sahiha da kaže: “Kao da gledam Poslanika, s.a.v.s., dok govori o jednom poslaniku. Njegov ga je narod toliko udarao da su ga raskrvarili, a on briše krv sa lica i govori: “Allahu, oprosti mom narodu, jer oni ne znaju.” Ulema kaže da je ovdje Poslanik, s.a.v.s., ciljao na sebe.
Također Jusufa, a.s., njegova braća bacaju u rupu, prodaju ga karavani koja ga odvodi daleko od kuće, optužuju njegovog brata za krađu pa i pored toga on ih čak nije prekorio nego kaže: “Ja vas sad neću “koriti”, reče Allah će vam oprostiti. Od milostivih On je Najmilostiviji. (Prijevod značenja-Jusuf, 92.)
Za sve šta se desilo između njega i njegove braće, za ono očito nasilje koje su mu nanijeli, on optužuje samo šejtana i kaže: “…nakon što je šejtan između mene i braće moje bio razdor posijao.” (Prijevod značenja0Jusuf, 100.)
Ovo su poslanici koji su najbolje poznavali vjeru i koji su znali da oprostom više dobivaju nego kaznom. Svaki musliman mora dobro da razmisli o ovome ako mu šejtan donese makar i pomisao da okrene leđa svom bratu, jer da je to neko imao pravo, bio bi to Jusuf, a.s., u trenutku kada je imao moć i kada nije ovisio o svojoj braći.
Ovdje je značajno navesti i događaj koji se desio između Ebu Bekra, r.a., i njegovog rođaka Mistaha. Mistah je bio siromašni muhadžir tako da je Ebu Bekr uzeo na sebe da ga izdržava. U danima kada je Aiša, r.a., bila napadnuta poganim munafičkim jezicima i optužbom da je počinila zinaluk, nekolicina ispravnih muslimana je povjerovala glasinama, tako da su i oni postali saučesnici u ovoj velikoj potvori. Među njima je bio i Mistah. Kada je Allah dž.š., u ajetima sure “En-Nur” očistio Aišu, r.a., od potvore, Ebu Bekr se zakleo tada da će ukinuti Mistahovu opskrbu tj. da ga neće više izdržavati, a sve zbog njegove nezahvalnosti i što je na dobro uzvratio zlim. Tada Allah dž.š., objavljuje ajet: “Neka se čestiti i imućni među vama ne zaklinju da više neće pomagati rođake i siromahe i one koji su na Allahovom putu rodni kraj napustili. Neka im oproste i ne zamjere! Zar vam ne bi bilo drago da i vama Allah oprosti? Allah prašta i samilostan je.” (Prijevod značenja-En-Nur, 22.)
Istog trenutka je Es-Sidik, r.a., zamijenio prijašnje riječi: “Tako mi Allaha, od mene nikad više koristi neće imati”, sa novim “Tako mi Allaha vraćam ono što je prije bilo i više mu to nikad neću uskratiti.” Ovaj nagli preokret je uzrokovan oprostom Allaha dž.š., koji je bio Ebu Bekrova najveća želja, a naravno i želja svakog mu’mina. U ovom ajetu se vidi da je nagrada u skladu sa vrstom djela tj. ako mi oprostimu grešku koja je učinjena prema nama i Allah dž.š., će oprostiti naše greške učinjene prema njemu.
Nakon svega možda ostaje pitanje: “A šta da musliman radi sa srdžbom i mržnjom koji su u prirodi svakog čovjeka?” Naravno da je istina da svaka duša sadrži u sebi i mržnju a i srdžbu i Islam ne želi da svojim propisima radi na zatiranju tih osjećaja u duši čovjeka jer bi to bilo nemoguće, a i neprirodno. Zbog toga Islam ove osjećaje kanališe u onom smjeru sa kojim je zadovoljan Allah dž.š., tako da čovjek zbog ovih osjećaja može biti i nagrađen.
Osnovno pravilo jeste da vjernik voli ono što i Allah voli i mrzi ono što i Allah mrzi, tako da mržnja, srdžba i gnjev imaju polje u okviru Islama na kojem se mogu ispoljiti, a to polje je u njihovom okruženju protiv šejtana, kafira i munafika.
Ako musliman ne usmjeri ove osjećaje prema onome ko ih zaslužuje, nema sumnje da će ih usmjeriti prema onome ko to ne zaslužuje, a to su vjernici.
Aiša, r.a., kaže u hadisu koji bilježi Muslim: “Poslanik, s.a.v.s., nije nikoga u životu udario, ni ženu ni slugu, osim što se borio na Allahovom putu, i nije se nikada osvećivao radi sebe osim ako bi se povrijedile Allahove svetinje, pa bi se onda svetio radi Allaha dž.š.
Naši interesi su mali, i ako se oni povrijede, svako osvećivanje zbog njih je beznačajno, dok je nagrada za ostavljanje osvete ogromna, a ona je Allahov oprost. Na drugoj strani, naša srca moraju težiti na očuvanju Allahovih interesa, i na putu osvete zbog njihovog kršenja moramo da poduzmemo sve što je u našoj moći.
Na kraju, moramo spoznati činjenicu da i najbolji prijatelj može pogriješiti prema nama, ali da ta greška ne smije biti uzrok za kidanje bratskih veza.
U tim slučajevima je oprost i zaborav učinjene greške draži Allahu dž.š., koji to nagrađuje oprostom naših prestupa učinjenih prema Njemu. Ako neko ima jak nagon za srdžbom, neka taj svoj osjećaj usmjeri onako kako će Allah biti zadovoljan, a to je prema šejtanu, kafirima i munaficima.U svakom slučaju najbolji uzor nam je Muhammed s.a.v.s., koji se nije nikad osvećivao zbog sebe, nego samo zbog povrede Allahovih svetinja. Neka mi budemo od onih koji će izgovarati ove riječi:
“Oni koji poslije njih dolaze-govore: “Gospodaru naš, oprosti nama i braći našoj koja su nas u vjeri pretekla i ne dopusti da u srcima našim bude imalo zlobe prema vjernicima, Gospodaru naš, Ti si zaista Dobar i Milostiv.” (Prijevod značenja-El-Hašr, 10.)