Historijski korijeni sektaških trvenja u Libanu

72

Autor: Jusuf el-Nuajmi

Liban kao politički pojam pojavljuje se u šesnaestom vijeku kada je pod Osmanskim Carstvom formiran autonomni imaret Džebel Lubnan (Libanska planina). Svoju autonomiju imaret je plaćao s nekoliko kesa zlatnika godišnje, a bio je podijeljen po sistemu millet-i-nizama, te su nemuslimanima, kao i muslimanima bila zagarantirana prava i slobode ispovjedanja vjere, posjedovanja imovine itd. Međutim, imaret je često bio poprište unutarnjih sukoba. 1840. godine austrijski diplomat Klemens Wenzel Lothar von Metternich predložio je da se imaret podijeli na kršćanski i muslimanski dio, što je i učinjeno, pa su imaretom upravljala dva kajmekama, jedan kršćanin i drugi musliman.

No, sada se pojavio novi problem: prema ovoj podjeli druzi su svedeni na manjinu, a kršćanima je data pozicija većinske vjerske zajednice. Zbog toga je dolazilo do čestih tenzija i sukoba između druza i kršćana. Osmanlijski sultan odlučio je da ovaj problem riješi uvođenjem vijeća koje je dijelilo vlast sa svakim od dva kajmekama. Vijeće se sastojalo od dvanaest članova, tako da su sve vjerske grupe bile predstavljene. No, ovaj sistem, ne samo da nije riješio problem sektaških tenzija, nego ih ga je još i pogoršao.

Od 1841. do 1860. godine odvijao se žestok rat između druza i kršćana, u kojem je poginulo najmanje 20.000 osoba.

Nakon toga osmanlije korigiraju sistem i propisuju sistem mutesarrifata. Po ovom sisitemu imaretom Džebel Lubnan upravljao je kršćanin, neturčin i nelibanac, stanovnik osmanlijske države uz dvanaest vjećnika koji su birani na loklanom nivou iz različitih vjerskih skupina. Prvobitno je bilo šestorica kršćana i isto toliko muslimana (pod kojima se podrazumijevalo sunije, šiije-dvanaestoimamije, alevije i druze), da bi se kasnije odnos promijenio u 7 prema 5 u korist kršćana.

Uvođenjem ovog sistema moć  kršćana maronita se značajno povećala; povećao se njihov broj, ekonomska moć i značajno su povećali vlasništvo nad posjedima, čime se i njihova ekonomska moć povećala.

Građanski rat u Libanu i sporazum iz Taifa

Nakon Prvog svjetskog rata francuska kolonijalna vlast je formirala tzv. Veliki Liban, a 23. maja 1926. godine kolonijalne vlasti formirale su Republiku Liban. Ustav koji je republika dobila samo je utvrdio sektaške podjele koje su ustanovljene prethodnog vijeka, a u parlamentu su dominirali kršćani.

1943. godine predsjednik Libana Bšara al Huri i premijer Rijad al Sulh postigli su dogovor poznat kao „nacionalni sporazum“. Navedenim sporazumom dogovoreno je da će se muslimani odreći namjera o formiranju arapske države, a kršćani će podržati proglašenje nezavisnosti od Francuske. Ovaj sporazum, također, garantirao je maronitskim katolicima tri ključne pozicije u državi: predsjednik države, komandant vojske, direktor centralne državne banke.

1948. godine veliki broj Palestinaca je izbjegao u Liban, a nakon tzv. crnog septembra 1970. godine palestinsko vođstvo protjerano je u Liban.

Tenzije između različitih vjerskih grupa su rasle i 1975. godine izbio je građanski rat u kojem su najznačajniji akteri bili kršćanski Libanski front, PLO i libanska ljevičarska gerila Patriotski front, te šiijske milicije koje su naposljetku iznjedrile Hezbolah.

Nakon petnaest godina građanskog rata i oko 120.000 poginulih i oko milion izbjeglih, rat je završen potpisivanjem Sporazuma iz Taifa, između maronitskih krščana, sunija, šiija i druza. Međunarodni jamci sporazuma bili su Saudijska Arabija, Sirija, Francuska i SAD.

Sporazum je donio smanjenje ovlasti predsjednika države u korist premijera, dok su podjelom vlasti pozicije predsjednika države i komandanta vojske pripale kršćanima maronitima, premijerska pozicija sunijama, pozicija predsjednika parlamenta šiijama. Prema sporazumu, sve milicije i paravojne formacije su predale oružje i rasformirane, osim šiijskog Hezbolaha, koji je imao jaku podršku iranskog i sirijskog režima, te je predstavljen kao sila otpora izraelskoj okupaciji (Izrael je tada držao oko 10% libanskog teritorija pod svojom okupacijom).

Jedna od temeljnih tačaka sporazuma nalaže da u libanskom parlamentu sjedi po 64 predstavnika kršćana i muslimana. Njihova su mjesta podijeljena na sljedeći način:

Kršćani: 34 mjesta za maronitske katolike, 14 za grko-pravoslavne, 8 za grko-katolike, 5 za Armenske ortodokse, 1 za Armenske katolike, 1 za protestnate i 1 za ostale kršćanske grupe.

Muslimani: 27 za sunije, 27 za šiije-dvanaestoimamije, 8 za druze i 2 za alevije.

Raspodjela političkih pozicija po principu sektaške pripadnosti postala je jedna vrsta tzv. duboke države u Libanu. Odnosno to je sistem unutar sistema.