I kurbanom velikim ga iskupismo

0

Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Svakog Kurban-bajrama muslimani se prisjećaju kur'anskog kazivanja o Ibrahimovom, a.s., velikom iskušenju, ali i veličanstvenoj žrtvi u ime Allaha. To je priča o najvećoj žrtvi u povijesti ljudskog roda, žrtvi blagog, brižnog i samilosnog oca, Ibrahima, a.s., ali i žrtvi njegovog pokornog i poslušnog sina, koji je, kako ga Kur'an opisuje, obećanja ispunjavao.

Zamislimo čovjeka koji je doživio duboku starost (u nekim predajama se spominje da je Ibrahim, a.s., imao 86 godina kada je dobio sina Ismaila), čovjeka koji je skoro izgubio nadu da će imati porod, a onda mu Allah, dž.š., podari sina. Naime, Ibrahim, a.s., je doživio duboku starost bez potomstva, pa je u dovi skrušeno molio Allaha: ”Gospodaru moj, daruj mi porod čestit!” (Es-Saffat, 100.) I Allah, dž.š., je uslišao njegovu dovu: ”Mi smo ga obradovali dječakom blage naravi.” (Es-Saffat, 101.)

Nije bilo sretnijeg oca od Ibrahima, a.s., dok je gledao kako mu sinčić izrasta u lijepog, zdravog, umiljatog, pronicljivog i poslušnog dječaka. I taman kada je Ismail porastao toliko da svom starom babi može pomagati u poslu, Ibrahim, a.s., je sanjao san u kojem mu Allah, dž.š., naređuje da svog sina Ismaila zakolje i prinese kao žrtvu u ime Allaha: ”I kad on odraste toliko da mu poče u poslu pomagati, Ibrahim reče: ‘O sinko moj, u snu sam vidio da treba da te zakoljem, pa šta ti misliš?’ – ‘O oče moj’, – reče – ‘onako kako ti se naređuje postupi; vidjet ćeš, ako Bog da, da ću sve izdržati.'” (Es-Saffat, 102.)

Koje se to ljudsko srce ne bi pokolebalo, koja desnica ne bi zadrhtala u situaciji kada, kao žrtvu, treba prinijeti vlastito dijete, sina jedinca, osim srca i desnice Allahovog prijatelja, Ibrahima, a.s.,  onoga koji je dobro znao i čvrsto vjerovao da Allah daje život i smrt, da je Allah Milostivi Gospodar Koji Svome robu hoće samo dobro i korist.

Znate li veću žrtvu i pokornost Allahu, dž.š., i bolju poslušnost djeteta prema roditelju, od Ibrahimove, a.s., i Ismailove, a.s., žrtve i poslušnosti?

Nož nije htio rezati Ismailov vrat, kao što vatra nije htjela spaliti Ibrahima, a.s.

I, kako dolazi u nekim predajama, kada je Ibrahim, a.s., htio da ga zakolje, Ismail mu je rekao: ”Babuka, dobro zaveži konopac na mojim nogama i rukama i podigni svoju odjeću da je ne pokapa moja krv, da se moja majka ne rastuži ako vidi tragove moje krvi na tvojoj odjeći. Babuka, brzo pređi nožem preko moga vrata da mi smrt bude lakša. A kada se vratiš kući, prenesi od mene selam mojoj majci.”

Ibrahim, a.s., prišao je sinčiću, ljubio ga je i plačući govorio: ”Sinčiću dragi, divna si ti meni podrška u pokornosti Allahu!” Onda je prislonuo nož na Ismailov vrat, ali nož nije htio da prereže njegov vrat, kao što vatra nije htjela spaliti Ibrahima, a.s. U nekim predajama se spominje da se nož okrenuo na drugu stranu kako ne bi prerezao Ismailov vrat. Ismailu je bilo čudno očevo oklijevanje, pa je upitao: ”Babuka, šta ti je?” Ibrahim, a.s., je odgovorio: ”Nož se okrenuo na drugu stranu.” Ismail mu je rekao: ”Babuka, probaj to uraditi vrhom noža, zabodi oštricu u moj vrat.” Ibrahim, a.s., je poslušao, ali se oštrica noža slomila kada se približila Ismailovom vratu, jer Allah je Stvoritelj svega i On određuje kada će se nož slomiti, a kada će nešto presjeći.

U tom trenutku, Ibrahim, a.s., je čuo glas: ”O Ibrahime, ti si se Objavi u snu odazvao; – a Mi ovako nagrađujemo one koji dobra djela čine; – to je zaista bilo pravo iskušenje!” (Es-Saffat, 104.-106.)

Kada je Ibrahim, a.s., pogledao u pravcu odakle je dolazio glas, ugledao je meleka Džibrila koji je nosio velikog, bijelog i rogatog ovna iz Dženneta, kao zamjenu i iskup za njegovog sina Ismaila.

Osim što mu je kurbanom iskupio sina Ismaila, Allah, dž.š., je iz Svoje neizmjerne milosti podario Ibrahimu, a.s., još jednog sina, Ishaka, a.s., i unuka Jakuba, a.s., i praunuka Jusufa, a.s., i najboljeg i najodabranijeg potomka od sina Ismaila, posljednjeg Allahovog poslanika, Muhammeda, s.a.v.s., koji je i fizički ličio na Ibrahima, a.s., kao nagradu za njegovu pokornost i zahvalnost Allahu na blagodatima.

Oni su sačuvali spomen na Ibrahima, a.s., i Allah ih je učinio poslanicima koji su nastavili kročiti ibrahimovskom stazom tevhida i monoteizma. A ko bolje i ljepše nagrađuje za dobročinstvo od Allaha, kako je je to lijepo i nadahnuto kazao Ibnul-Kajjim el-Dževzijje, rekavši: ”Čovječe, dosta ti je veličine to što si Allahov rob i dosta ti je ponosa to što ti je On Gospodar.”

Stoga, želimo naglasiti da priča o Ibrahimovom iskušenju i spremnosti da, u ime Allaha, žrtvuje sina Ismaila, nije obična priča, već je to priča koja nas podsjeća na spremnost na žrtvu u ime Allaha i potpunu pokornost i robovanje samo Allahu, dž.š. Svemogući Allah nije tim iskušenje želio zlo Svome poslaniku i prijatelju, Ibrahimu, a.s., niti je želio da se desi bespotrebno prolijevanje krvi žrtvovanjem njegovog sina Ismaila, a.s., već je prije svega želio da Ibrahim, a.s., iz svoga srca odstrani sve ono što bi se moglo ispriječiti između njega i Allahove naredbe, pa makar se radilo i o plodu Ibrahimovog srca, o sinu jedincu.

I njegov sin Ismail, kojem Allah u Kur'anu pripisuje svojstvo blagosti, bio je potpuno svjestan suštine Allahove naredbe kao i njegov otac Ibrahim, a.s. Stoga je samo rekao: ”O oče moj” – reče –”onako kako ti se naređuje, postupi;”, a nije rekao: ”O oče moj, postupi sa mnom onako kako ti je naređeno.” On je u potpunosti zaboravio sebe pred Allahovom naredbom, iako je on bio taj koji je trebao biti žrtvovan.

Samo kroz pokornost Allahu, čovjek može ostvariti sve svoje težnje i potpunu sreću

Ova priča nas uči da se samo pokornošću Allahu, prije ili kasnije, ostvaruje sve ono što čovjek poželi i da je zadovoljstvo sa Allahovom odredbom i sudbinom, ma kakva ona bila, najveći stepen ubjeđenja i jekina. Ova priča nas iznova podsjeća na trgovinu koju su vjernici sklopili sa Allahom, a koja je obznanjena u ajetu: ”Allah je od vjernika kupio živote njihove i imetke njihove u zamjenu za Džennet koji će im dati.” (Et-Tevba, 111.)

A ta trgovina podrazumijeva da pokornost Allahu mora biti iznad dunjaluka i svih njegovih blagodati, da vjernici moraju biti spremni na žrtvu u ime Allaha u svakom trenutku, da se samo Njemu pokoravaju i pred Njim kičmu povijaju i ničice padaju, jer će samo tako izbjeći ponižavajući i patnički život na dunjaluku i na Ahiretu.

Ova priča nas podsjeća na to da su dunjalučke blagodati prolazne i da su sve one, a posebno djeca, emanet zbog kojeg ćemo odgovarati na Sudnjem danu, kao što je rekao Abdullah ibn Mes'ud: ”Čovjek je gost na dunjaluku i ono što ima od blagodati posuđeno mu je. Gost mora otputovati, a posuđeno se mora vratiti.”

To je velika lekcija koju bi ogromna većina čovječanstva danas trebala naučiti i shvatiti. Ljudima je danas prijeko potrebno da ”zakolju” i žrtvuju egoizam koji je u savremenom društvu dostigao ogromne razmjere, kada čovjek nema drugih težnji osim da udovolji prohtjevima vlastite duše i nema druge želje osim ostvarivanja sebičnih ciljeva. Egoizam je postao najveća i najopasnija bolest koja je pogodila savremenu civilizaciju čiji se trbuh i apetit enormno povećao na štetu njenog uma, srca, savjesti, osjećanja i morala.

Ljudi bi danas, ukoliko žele sebi istinsku sreću, prosperitet i spas, morali naučiti žrtvovati svoje ”ja” koje znači oholost i uobraženost, a koje se danas uzdiglo i proglasilo božanstvom koje želi da kontroliše sve živo, koje u svojim rukama želi imati vlast, moć, novac i medije, koje mrzi onoga ko ga savjetuje, bori se protiv onoga ko drugačije misli, ubija i kolje onoga ko mu se suprotstavi, koje voli samo onoga ko mu se munafički ulaguje, dodvorava i hvali njegovo mišljenje, koje se ponaša onako kako se ponašao faraon koji je govorio: ”Savjetujem vam samo ono što mislim, a na Pravi put ću vas samo ja izvesti.” (El-Gafir, 29.)

Ibrahimovska žrtva, kao i kurban općenito, uči nas kako žrtvovati i pobijediti subjektivnost i lični interes, a oživjeti i afirmirati duh zajednice i džemata, bez kojeg život nema smisla i bez kojeg muslimanima nema opstanka.

Stoga, ”zakoljimo” naš ego, ubijmo mržnju, zlobu, pakost i neprijateljstvo u našim srcima i čuvajmo čast jedni drugih, da bismo dostigli stepene onih za koje je Allah u Kur'anu rekao: ”Oni koji poslije njih dolaze – govore: ‘Gospodaru naš, oprosti nama i braći našoj koja su nas u vjeri pretekla i ne dopusti da u srcima našim bude imalo zlobe prema vjernicima; Gospodaru naš, Ti si, zaista, dobar i milostiv!”’ (El-Hašr, 10.) Jer, ako to ne učinimo, onda će iskrenost i čistota našeg robovanja Allahu biti dovedeno u pitanje, onda nećemo ostvariti čistoću duša, onda neće nestati okrutni tirani, onda narod neće živjeti slobodno, onda se neće uspostaviti i neće vladati pravda, onda neće biti slavljene prave vrijednosti i neće biti istinskog života.

Molimo Allaha da nas učini istinskim sljedbenicima ibrahimovske vjere na čijoj stazi nas je ostavio Muhammed, s.a.v.s., da usliša naše dove, da ukabuli naše žrtve i da nam Bajram učini Danom nagrada, kako ga je opisao Muhammed s.a.v.s., rekavši: ”Kada muslimani stanu da klanjaju Bajram glasnik doziva: ‘Zaista vam je vaš Gospodar oprostio i vratite se čisti vašim kućama. Ovo je Dan nagrada. Ovaj dan je na nebesima poznat kao Dan nagrada”. (Taberani)