E. Subašić / Preporod
Tema tekfira, tačnije ideologija tekfira u medijima se različito interpretira. Šta je tekfir i kako se ovaj pojam dovodi u vezu sa bh društvom?
Tekfir je riječ arapskog porijekla, a označava proglašavanje drugoga nevjernikom ili otpadnikom od islama. U drugim religijama, npr. kršćanstvu, ovaj je čin označen kao anatemisanje. U osnovi je tekfir legalan šerijatski propis ukoliko se izvodi po određenim naučnim pravilima, dok se u današnjem smislu ovim nazivom više cilja na pretjerivanje ili zastranjivanje u proglašavanju muslimana nevjernicima, tj. „neoharidžizam”. Zloupotreba tekfira pojavila se jako rano u muslimanskoj teološkoj misli. Začetnici ove ekstremne tendencije bili su pripadnici vjersko-političkog pokreta poznatog kao buntovnici – „haridžije”, koji su se nasilno ponijeli prema Aliji, r.a., u pitanjima arbitraže u njegovom političkom sukobu sa Muavijom, r.a. Tada su rekli da je arbitraža šerijatski nelegalna i obratili mu se riječima: ‘Sud samo pripada Allahu’, a potom su ga proglasili nevjernikom. Isto anatemisanje je doživjela i druga strana u arbitraži. U kasnijem periodu ovaj pokret haridžija je zaokružio svoje ideološke okvire i način djelovanja, a što se temeljilo na njihovoj bukvalno usvojenoj postavci da je počinitelj velikoga grijeha neizostavno nevjernik. Posvetila sam pažnju posebno ovoj temi prilikom izrade doktorske disertacije upravo zbog sve raširenije pojave bezočnog i nasumičnog proglašavanja muslimana nevjernicima na podneblju BiH i Balkana, a sve u želji da iznesem naučne činjenice o svim posljedicama koje mogu biti izuzetno štetne, da doprinesem suzbijanju ove pojave i objelodanim korijene ovog ideološkog pokreta, koji kada god se kroz historiju činio zamrlim, nanovo se budio. Ideja tekfira je u osnovi destruktivna po društvo i zajednicu. Ona počinje sa idejnim razdvajanjem muslimana po pitanju personalnih tumačenja pojedinih šerijatskih tekstova eksplicitno vezanih za temelje vjere, a zatim progresivno djeluje vodeći pobornike ove ideologije u izolacionizam, a zatim i verbalni i fizički sukob sa „odmetničkim” društvom. Ideja pretjeranog tekfira je asocijalna i agresivna, gruba i neotesana, prirodno neodrživa, pa stoga u historiji nije zabilježeno da su haridžije bile sposobne zasnovati državu i uspostaviti norme vladavine, osim u kratkotrajnim periodima. Zato je ova ideologija ponajprije utopistička, jer zastupa viziju i san o savršenom društvu bez grijeha, kao što su komunisti sanjali o društvu bez milenijski ustaljenih običaja i navika. Pojava tekfira ima negativne konsekvence na islamsko djelovanje i buđenje islamskog duha kod muslimanskih naroda, a posebno onih koji su pretrpjeli sve golgote perioda komunizma i intenzivnog otuđivanja od islamskog identiteta. Destruktivnost ove ideje se ogleda i u činjenici da pobornici ove ideologije smatraju participaciju muslimana u institucijama sekularnih sistema jednom vrstom odmetništva od islama, pa stoga njihovo djelovanje se podudara s težnjama mnogih onih, a posebno ovdje na Balkanu, koji nastoje Bošnjake muslimane udaljiti iz zvaničnih državnih i javnih institucija. Njihova ideologija je u potpunosti saglasna sa nacionalističkim porivima našeg okruženja koji nas žele uskratiti u našim težnjama da dođemo do svojih političkih, vjerskih, a i svih ostalih egzistencijalnih prava.
„Svi Bošnjaci su idopoklonici”
Gdje se i na koji način proširila ideologija tekfira u BiH?
Pripadnici ovog ideološkog pokreta, gledajući globalno, kroz svoje učešće u afganistanskom džihadu uspjeli su nametnuti svoje stavove pripadnicima različitih islamističkih pokreta koji su se borili rame uz rame sa njima. Po okončanju rata u Afganistanu, neki „afganski mudžahidi”, kako su nazivali veterane tog rata, nastavili su svoje djelovanje i na tlu BiH. Jedan od njih bio je Ebu Hamza El-Masri, koji je kratkotrajno boraveći u odredu El-Mudžahid, došao u sukob sa vođama tog odreda smatrajući da se bore za demokratsku a ne islamsku državu, jer je sam odred bio u sastavu i djelovao pod širom komandom Armije BiH. Tada je pripadnike odreda proglasio nevjernicima, što je prouzrokovalo međusobno potezanje oružja, a potom su on i njegovi istomišljenici udaljeni. Neki istomišljenici su ostali u BiH, te individualno počeli izvoditi bombaške napade i pljačkati imetak muslimana i nemuslimana smatrajući ga „ratnim plijenom”. Dakle, djelovanje pripadnika tekfir-ideologije u početku bilo je individiualnog karaktera. U periodu od 2001. do 2005. godine selefijski pokret, nastao u ratnim i postratnim okolnostima, doživljava rasulo deportacijom El-Misrija, a time je nastalo plodno tlo za ponovno neobuzdano sijanje tekfir-ideologije koju je kao glavni propagator putem internet mreže, audio i video-snimaka, literature, počeo širiti Nedžad Balkan, zvani Ebu Muhammed. Inače, porijeklom je iz Sandžaka, a trajno nastanjen u Beču. Dotični je napustio studije u arapskom svijetu zbog tvrdokornog neslaganja s tamošnjim profesorima oko temeljnih postulata vjere, kako on to voli reći u „usulid-dinu i tevhidu”. Sebe i svoje pristalice nazvao je „muvvehidima” (jednobošcima/monoteistima).
Spomenuti zagovarač tekfir-ideologije, pored direktnog djelovanja, usredotočio se na pisanje knjiga i internet-članaka o ovoj tematici. Najprepoznatljiviji web-portali na kojima je prezentirana cjelokupna ideologija ovog pokreta su www.kelimetulhaqq.com, te www.suzazatewhidom.com. Od poznate literature iz pera Nedžada Balkana iz koje ovaj pokret crpi ideološlo-vjerske smjernice su: „Trjumf vjerovjesničkog monoteizma”, „Mu'az ibn Džebel” sa istoimenim serijalom audio-predavanja, „Mjesto mušrika u vjeri”, „Kufr u taguta” „Ulema Nedžda” i dr. Sve ove knjige su dostupne u elektronskoj formi, a većina njih u printanoj formi je štampana u Plavu – Sandžak/Crna Gora. Većina ovih radova su originalna intelektualna postignuća Nedžada Balkana, vjerovatno nadahnuta sličnim ekstremnim idejama iz arapsko-islamskog svijeta, ali i iz same useljeničke arapske populacije u Evropi. Za iščitavanje ove literature je potrebno dobro predznanje iz domena akaida, pravaca u akaidu i općenito islamske dogmatike, jer, prosto rečeno, autor veoma lukavo uvezuje činjenice koje su nepovezive, a rastavlja one koje su narazdvojive. Na temelju ove ideološke matrice nastao je i manje u tekfiru ekstreman pokret koji svoja vjersko-ideološka ubjeđenja odašilje putem stranice www.putvjernika.com.
Suština idologije Nedžada Balkana/Ebu Muhammeda bazira se na apstinenciji od bilo kakvog sporenja ili potraživanja pred konvencionalnim sudovima, što se naziva „tehakum” – parničenje pred idolatrijom savremenih sudskih sistema, jer je, prema njemu, zakonodavstvo isključivo u Božijoj ingerenciji, te se svako donošenje drugih zakonskih regulativa smatra uzurpacijom Božijeg prava i vjerolomstvom. Svaki musliman koji na bilo koji način politički participira ili implementira te zakone, dobrovoljno ili pod prisilom, narušio je Božiji suverenitet zakonodavstva i time se, po njegovom mišljenju, izjednačio sa ostalim mnogobošcima i idolopoklonicima. Također, iz mnoštva suludih postavki koje zastupa zajedno sa ostalim istomišljenicima je i načelo koje govori da je cjelokupna muslimanska populacija balkanskog podneblja, sa vjerskim i političkim vođstvom, a u nekim navodima čak i cijelog arapskog i islamskog svijeta, pa i same Časne Mekke, primarno idolopoklonička, te da je za njihovu pravu pripadnost islamu potrebno posebno dokazivanje. Tako je kod njih, shodno ovim improviziranim pravilima, ‘neupitno’ nevjerstvo Islamske zajednice, reisul-uleme, Alije Izetbegovića itd. Obavljanje namaza u tradicionalnim džamijama je zabranjeno, jer su to za njih „paganski hramovi”.
Ove grupacije nisu homogene, sklone su međusobnom podvajanju, sektašenju i proglašavanju jednih drugima nevjernicima. Zato ćemo vidjeti da su danas utjelovljeni u više različitih pravaca koji su u većem sukobu nego što postoji sukob svih njih sa ostalim muslimanima od kojih su se prvenstveno udaljili. Sve ove grupacije se gradiraju shodno jačini privrženosti i zastupanju gore spomenutih postavki. Neke od njih javno a neke polujavno iznose svoje stavove. Neke su se odrekle, barem prividno u javnosti, ekstremnog proglašavanja muslimana nevjernicima, dok to neke i dalje javno propagiraju.
Finansiranje pokreta iz dijaspore
Da li je riječ samo o ideološkom uvjerenju ili postoje naznake i o interesno-političkim aspiracijama u njihovom radu?
Njihov prvenstveni cilj je pozivanje ljudi u svoju ideju, tj. ideju „čistog monoteizma/tevhida” koja vodi u „onosvjetski spas” prema njihovoj precepciji i poimanju vjere i stvari, a da bi se ta ideja održala i opstala u drugoj fazi je neophodno teritorijalno je uobličiti tj. getoizirati. Zato je sistem hidžre, preseljenja, po uzoru na iseljenje Božijeg poslanika, s.a.v.s., iz Mekke u Medinu, ka mjestima gdje bi zavladao šerijatski zakon za njih obaveza. U tome često nailaze na finansijsku podršku istomišljenika iz dijaspore. Ideologija neoharidžizma nije konsolidovana, nema jasne vizije i ciljeve, anarhična je i samodestruktivna, pa se zato može reći da su svi njihovi ciljevi kratkotrajni i sa sobom ne nose elemente koji pomažu izgradnji društva i civilizacije.
Koje su glavne karakteristike ovih grupa? Po čemu jedan građanin BiH može prepoznati njihov radi i aktivnosti?
Prepoznatljivi su, kako rekosmo, po olahkom proglašavanju muslimana nevjernicima. Današnje neoharidžije/tekfirlije udaraju na islamske učenjake i autoritete, a učenjaci su po hadisu pravi i istinski nasljednici Poslanika, a.s. Potrebno je posebno naglasiti da je ova skupina prepoznatljiva više po svojim idejama, nego li po vanjskom izgledu i formi. Nekada su poistovjećeni sa ostalim selefijama samo iz razloga nošenja brade ili kratkih pantalona, ali s aspekta ideologije ovakva formalna mjerila, često svojstvena onima koji stvari gledaju površno, nisu uopće presudna i validna. Umjesto da su svoju srdžbu okrenuli prema neprijateljima islama, okrenuli su je prema vlastitoj braći muslimanima, prema onima koji obavljaju namaz, poste i dr. Istinu je rekao Poslanik, s.a.v.s., u hadisu kojeg bilježi Muslim, a u njemu se kaže: „Znak po kojem se prepoznaju su borba protiv muslimana, a tolerancija prema mnogobošcima.” Pravi autoriteti i učenjaci su, prema njihovom mišljenju, nestali, nema više pravih učenjaka. Današnje haridžije/tekfirlije su opasniji od onih prijašnjih, jer znaju stavove i mišljenja islamskih autoriteta, ali ih tumače po svom nahođenju i prilagođavaju svojim strastima. Od njihovih svojstava, kao što smo spomenuli, su i to da ne učestvuju i bilo kojoj aktivnosti vezanoj za državne poslove, većinom potječu iz ruralnih sredina, ne školuju se. Uglavnom se bave zemljoradnjom, ili uopće ne rade živeći na račun drugih. Imaju loša mišljenja o drugim muslimanima. Gordi su, oholi i smatraju se jedinim zastupnicima istine i tzv. ‘Spašenom grupacijom’. Neupućeni su u suštinske ciljeve Šerijata.
Zaštiti omladinu
Koje su mjere prevencije, te ko i na koji način treba reagirati?
Prevencija ove pojave je usmjerna ka tri pravca: ideološkom, društvenom i političkom. Ideološka prevencija podrazumijeva podsticaj na edukaciju o ovoj problematici kod osoba i institucija koje su kompetentne, a ne kod samozvanih učenjaka i kojekakvih ‘šejhova’. Također, potrebno je zaštititi omladinu od indoktrinacije živim učešćem obrazovanih kadrova u procesu promicanja originalne islamske kulture u BiH, te insistirati na traženju ispravnih i utemeljnih argumenata u vjeri. Potrebno je intenzivirati učešće na naučnim seminarima i simpozijama na svjetskom nivou koji tretiraju ovu problematiku, a kako bi se okoristili iskustvima drugih u rješavanju ove sve zastupljenije pojave. Također, potrebno je kod indoktriniranih pojedinaca povratiti povjerenje prema domaćoj i svjetskoj ulemi s ciljem umanjivanja negativnih posljedica. Društvena prevencija podrazumijeva širenje kulture dijaloga s indoktriniranim i zavedenim osobama, organiziranje tribina, televizijskih debata, radio-emisija, predavanja i seminara na kojima će populacija, a posebno omladina, osvješćivati se i upozoravati na opasnost ove ideologije na našim prostorima. Politička prevencija ove pojave ogleda se u nepristrasnom pristupu ovoj problematici i davanju podrške svim aktivnostima, putem donošenja zakonske legislative, koja je u skladu sa Ustavom i pravima čovjeka, a kojima se pomaže vjerskim institucijama da obuzdavaju pojavu tekfira sa svim njenim pratećim manifestima. Politika mora biti u službi očuvanja državnog suvereniteta i integriteta, a posebno kada se radi o muslimanima u BiH na ovom nestabilnom balkanskom tlu kojima ovakve ideologije i pravci najviše donose štete.
Cilj: smutnja i razdor
Njihove osnovne osobine su: površnost, neobrazovanost i umišljenost. Neki ne znaju ni Kur'an čitati, a proglašavaju druge nevjernicima, a naročito eminentne islamske učenjake današnjice. Najprepoznatljiviji web-portali na kojima je prezentirana cjelokupna ideologija ovog pokreta su www.kelimetulhaqq.com, te www.suzazatewhidom.com. Na temelju ove ideološke matrice nastao je i manje u tekfiru ekstreman pokret koji svoja vjersko-ideološka ubjeđenja odašilje putem stranice www.putvjernika.com.
Biografija
Amna Hadžikadunić-Bukvić rođena je u Tešnju, 1978. Nakon osnovnog obrazovanja pohađala je medresu koja je bila otvorena tokom agresije u Tešnju. U mjesecu novembru 1996. zajedno sa svojim mužem Jasminom odlazi u Jordan, gdje završava Islamsku akademiju od dvije godine, a nakon toga nastavlja treću i četvrtu godinu fakulteta na Univerzitetu ‘Ez-Zarqa-El-Ehlijje’. Završila je fakultet na odsjeku ‘Usuli din’ 2003. godine, a 2007. godine magistrirala je na temu ‘Doprinos Imama Ibn Atijje el-Endelusija u akaidskoj nauci’. Na Univerzitetu svjetskih islamskih nauka sa sjedištem u glavnom gradu prijestolnice Hašemitske Kraljevine Jordan u Ammanu 21.07.2013. odbranila je doktorsku disertaciju iz oblasti akaida na temu “Pojava tekfira u Bosni i Hercegovini; uzroci, pojava i preventiva. Sastav komisije, pored mentora Abdu-Hamid Abdu-Medkura, profesora na Univerzitetu El-Azhar u Kairu, bio je slijedeći: prof. dr. Bassam El-Amuš i prof. dr. Muhammed Salah Abduhu, profesori na Univerzitetu svjetskih islamskih nauka Amman u Jordanu i prof. dr. Behdžet El-Habašineh – Profesor na Univezitetu Alul-Bejt u gradu Mafraq, Jordan. Tokom studiranja zajedno sa svojim suprugom, koji privodi kraju doktorat iz iste naučne oblasti, bavila se prevođenjem knjiga s arapskog na bosanski jezik.
