Imami su heroji opstanka Bošnjaka i BiH

203
tuz-im-pos-brat-sreb-05-2013-1

Piše: Ezher Beganović

Šatorsko naselje ispred zgrade OHR-a u Sarajevu, u kojem roditelji i djeca iz Konjević Polja traže svoja prava, najslikovitiji je primjer položaja Bošnjaka povratnika. Život bošnjačkih povratnika na svim dijelovima Bosne i Hercegovine pun je brojnih izazova i iskušenja. Među povratnicima žive i rade brojni imami, službenici Islamske zajednice u BiH. Iako je njihova uloga izuzetno bitna za ukupan povratak i opstanak Bošnjaka na svojim ognjištima, o imamima koji rade i žive sa povratnicima rijetko se govori u javnosti. A oni su pravi heroji, ljudi koji svojom hrabrošću i odlučnošću čuvaju i obnavljaju bošnjačka ognjišta, oni su stameni čuvari Bosne i Hercegovine. Da nije imama, kao što je Husein efendija Hodžić, koji pokriva čitavu istočnu Hercegovinu, za mnoge dijelove BiH mogli bismo reći da su davno izgubljeni. Husein efendija Hodžić svaki dan vodi teške bitke, on je svoj život posvetio opstanku islama, muslimana i Bošnjaka na prostoru istočne Hercegovine. Kada se spomene Trebinje, nemoguće je u toj priči ne vidjeti lice časnog Huseina ef. Hodžića.

Prvi na udaru

Nakon završetka agresije na Bosnu i Hercegovine, iza srpsko-hrvatskih agresora ostala su zgarišta. Trebalo je krenuti od nule, moralo se početi sa obnovom života i infrastrukture. Taj važni emanet obnove života jednako je pao na pleća povratnika i njihovih imama. U prvim godinama povratka nije bilo lahko biti imam u RS-u i dijelovima Hercegovine koji je pod većinskom kontrolom Hrvata. Imami su bili prva meta napada. Sjetimo se četničkih orgijanja u Trebinju 2001. godine prilikom otvorenja obnovljene gradske džamije. Samo tri dana kasnije, prilikom polaganja kamena temeljca za obnovu džamije Ferhadija u Banjoj Luci, četnici su priredili pravi pokolj. Možemo samo zamisliti kako je bilo trebinjskom imamu Huseinu ef. Hodžiću i banjalučkim imamima. I u drugim dijelovima BiH događali su se stalni napadi na bošnjačke povratnike i njihove imame i džamije. “Godine 2002., 2003. i 2004. tih napada bilo je jako mnogo, razbijanja izloga bošnjačkih dućana, bacanja bombi, fizičkih napada na Bošnjake, šteta na džamiji, razbijanja prozora, zatim bacanja kamenja prilikom obavljanja vjerskih obreda”, izjavio je Mustafa Muharemović, predsjednik Medžlisa Islamske zajednice u Zvorniku. Napadi na imame, džamije i povratnike u Bosanskoj Dubici, Bosanskom Novom, Prijedoru, Prnjavoru i drugim mjestima, događali su se istom žestinom i intenzitetom. U noći sa 13. na 14. oktobar 2011. godine u Gacku je brutalno napadnut glavni imam Sadet ef. Bilalić. Napad je izvela grupa mladića.Također, ni Hrvati iz Stoca i Livna nisu nimalo zaostajali za Srbima iz RS-a. Prisjetimo se šta su Hrvati napravili u Livnu prije nekoliko godina tokom ramazana, kada su srušili kuću u kojoj su Bošnjaci klanjali teraviju ili njihovih nastojanja da se spriječi izgradnja džamije Ćurčinica. A u julu 2009. godine hrvatski ekstremisti napali su trudnu suprugu Safeta ef. Pozdera, glavnog imama Medžlisa Islamske zajednice Prozor.

Sva pobrojana iskušenja imami su izdržali hrabro, dajući tako pozitivan primjer ostalim Bošnjacima.

U prvih desetak godina od završetka agresije na BiH imami su imali mnogo posla. Trebalo je na zgarištima organizirati džemate, popraviti džamije, urediti ostale segmente zajednice. Islamskoj zajednici u BiH nije bilo lahko pronaći imame koji su bili spremni otići u neko povratničko mjesto u RS-u ili Hercegovini. Istina je da je od imama koji su prihvatili da rade u povratničkim mjestima najveći broj mladih ljudi, svršenika medresa i islamskih fakulteta. Tako je danas prosječna starosna dob imama u RS-u 25 godina. Među imama postoje mladići koji su došli iz raznih dijelova BiH i uspješno obavljaju funkciju do današnjeg dana.

Primjer drugima

Većina imama u povratničkim džematima primjer je svim Bošnjacima. Oni sa svojim porodicama žive u svojim džematima, njihove supruge stalno se kreću po povratničkim mjestima i pokazuju da tu žive i Bošnjaci muslimani koliko i ostali. Njihova djeca pohađaju nastavu u osnovnim školama koje se zovu po srpskim svecima i nose breme kao i njihove džematlije. Ti mladi insani došli su na granicu sa Srbijom da šire i čuvaju islam i izvode ljude i djecu na Pravi put. Veliki broj imama su visoko obrazovani kadrovi, informatički inžinjeri, profesori književnosti, bosanskog jezika, mnogi govore više stranih jezika. Nažalost, i pored teških iskušenja, odnosno uvjeta rada i visokih kvalifikacija, imami u povratničkim mjestima nemaju isti status kao i ostali imami u Islamskoj zajednici u BiH. Ima ih koji mjesečno žive od 300 KM. Nezamisliv je povratak i opstanak Bošnjaka bez njihovih imama, kao što su već spomenuti Husein ef. Hodžić, Safet ef. Pozder, Elvir ef. Hodžić iz Bratunca, Samir i Omer ef. Camić iz Bijeljine i Janje, Elvir ef. Vakufac iz Bosanskog Novog, Mustafa ef. Muharemović iz Zvornika i brojni drugi vrijedni imami.

Oni zaslužuju naše poštovanje, našu podršku i razumijevanje. Možemo biti ponosni na svoje imame. Dok je imama na Drini, bit će i Bosne i Hercegovine.

 

Mustafa ef. Muharemović, predsjednik Medžlisa Islamske zajednice Zvornik: Ljudi nam se obraćaju sa svim pitanjima i problemima s kojima se suočavaju

Mustafa ef. Muharemović predsjednik Medžlisa Islamske zajednice u Zvorniku

Mustafa ef. Muharemović, predsjednik Medžlisa Islamske zajednice u Zvorniku, pokretač je i predvodnik društvenog života Bošnjaka u ovom gradu. Svojim nesebičnim zalaganjem efendija Mustafa doprinio je poboljšanju života Bošnjaka u Zvorniku. Zamolili smo efendiju Mustafu da nam kaže nekoliko riječi o životu i radu imama u povratničkim mjestima.

“Biti imam u povratničkom mjestu nije isto kao biti imam u mjestu gdje su okolnosti normalnije. Na početku je uvijek postojala bojazan od mogućnosti fizičkih napada, a to se ponekad i dešavalo. Teško je bilo slušati verbalne napade, vrijeđanja, čitati jako ružne grafite na račun Bošnjaka, islama i sl. Sada su okolnosti promijenjene, ali i dalje nije jednostavno, s obzirom na to da smo manjina, da je okruženje i dalje nenaklonjeno.

Uloga imama u povratničkim naseljima veoma je važna. Imam je u ovim okolnostima imam u punom značenju riječi. Imam je neko kome se obraća za sva životna pitanja ljudi: od socijalnih pitanja, nabavke hrane da se prehrani porodica, nabavke knjiga za djecu u školi, traženja pomoći za ostvarivanje prava sa lokalnom administracijom, školskim vlastima, pitanja liječenja i dr. Ljudi nam se obraćaju sa svim pitanjima i problemima s kojima se suočavaju. Preko imama se dolazilo do ljudi u međunarodnim organizacijama kada je bilo u pitanju kršenje naših prava, a radi pritiska na lokalne vlasti da se ta prava ostvare. Imami su aktivno sudjelovali u svim aktivnostima vezanim za projekat povratka: pomagali su ljudima da ostvare pravo na popravku domova, aktivni su po pitanju pomaganja da se dođe do bilo kakvog posla. Trenutno je aktuelna nova faza, a to je da se Islamska zajednica direktno uključuje u privredne projekte traženjem investitora. Trenutno je ovo najvažnije pitanje uz borbu za ostvarivanje prava u obrazovanju.

Također smo uključeni i u promoviranje nacionalne kulture. Kroz ovaj segment stekli smo uvažavanje i komšija. Kroz mekteb pokušavamo smanjiti utjecaj koji se na djecu vrši kroz medije i obrazovanje, pokušavamo djelovati u pravcu izgrađivanja svijesti o svojoj vjeri, naciji, domovini i kulturi. Mogu kazati da su imami u procesu povratka, uz druge aktere, bili sa narodom, te da su dali značajan doprinos da povratnicima život bude lakši. Život povratnika zaista je težak i valjalo je uložiti mnogo truda i dati žrtve. Nerijetko su uvjeti života i danas loši za mnoge porodice.”

Selvir Muminović, imam zvorničkog džemata Gornja Kamenica: Narod imame vidi kao istinske vođe u svakom segmentu života

Selvir Muminović imam džemata Gornja Kamenica

Biti imam u povratničkom mjestu znači puno odricanja. Imam uvijek mora biti budan i spreman u svakom momentu odgovoriti novim izazovima, ali ne običnim izazovima ili nekim šablonskim za koje postoji formula, naprotiv to su izazovi koji nemaju ništa zajedničko jedan sa drugim. U jednom momentu mora se zastupati interes naše, bošnjacke djece u školama, a onda u drugom momentu braniti interes starijih. Nakon toga dolazi briga o nabavci grijanja za džamiju ili pomoć nekoj bolesnoj osobi. Nažalost, narod je izgubio vjeru u političku vlast pa nas imame vidi kao istinske vođe u svakom segmentu života. Većina imama u Federaciji nema ovakve probleme. U Federaciji je imamsko mjesto više profesionalni poziv, dok to kod nas nije ni blizu. Malo je teže sve ove obaveze stići, adekvatno ih odraditi, jer smo mi imami u RS-u mnogo manje plaćeni i za mnoge stvari i uloženi trud nemamo nikakvu nadoknadu. Ali, cilj je Allahovo zadovoljstvo, tako da se ne žalim previše. Imam u povratničkom mjestu nije zadužen samo da održava mektebsku nastavu vikendom, klanja dnevne namaze i organizira petkom džumu. Naš poziv zahtijeva daleko više. Kada vlasti u RS-u izvrše neki poseban atak na Bošnjake, pored stalnog ugnjetavanja bošnjačkih povratnika, što možete vidjeti ovih dana kroz slučaj djece iz Konjević Polja i Kamenice, onda mi nismo “obične hodže”, već vođe svoga naroda, jer taj isti narod još samo nas vidi kao osobe koje će neko pitanje riješiti u korist zajednice, a ne pojedinca. Ja sam imam u ovom džematu već deset godina. Bio sam uključen u gotovo sve akcije vezane za povratak i povratnike mog kraja, od samih donacija, pa preko ostvarivanja prava za upošljavanje Bošnjaka u administraciji i institucijama grada, a vodio sam i organizaciju proteklog popisa stanovništva. Moram voditi računa i o životu mladih, zato sam inicijator i realizator projekta omladinske banke za opremanje poligona tj. igrališta. Aktivan sam član nekoliko udruženja, kao što su ‘Pozitivan Zvornik’ i ‘Nova Kamenica’, gdje obavljam dužnost sekretara. Na kraju činim dovu Allahu, dž. š., da sva naša dobra primi i da nas učini još čvršćim na putu dini-islama. Borba nam je propisana i tim putem idemo i nećemo odustati, inšallah, i pored činjenice da od Federacije imamo sve manje podrške.”

 

Osman ef. Halilović, imam u povratničkom džematu Jošanica, Zvornik: Uloga svakoga Bošnjaka, pa i imama koji živi u Podrinju, neprocjenjivo je vrijedna

Osman ef. Halilović imam u povratničkom džematu Jošanica

“Biti imam u povratničkom džematu svakako je velika počast i jedinstveno iskustvo, s obzirom na činjenicu da je angažman u ovom džematu, u kojemu živim i radim od 2002. godine, podrazumijevao ‘kretanje od nule’ u svakom smislu. Koliko god to poteškoća podrazumijevalo, to dizanje jedne zajednice i njene infrastrukture iz pepela, nosilo je sa sobom i poseban bereket. Džamija u Jošanici je, recimo, napravljena bez ijedne velike donacije, uglavnom sredstvima mještana i od temelja do kupole dignuta je dobrovoljnim radom džematlija, tako da sam imao dojam, tih godina, da gradeći džamiju ona, zapravo, kroz naša zajednička okupljanja i hizmet, gradi nas i našu svijest o sebi. Rekao bih da je uloga svakoga Bošnjaka koji danas živi u Podrinju – neprocjenjivo vrijedna. To prisustvo i organizacija života na prostorima naše domovine na kojima je izvršen najveći genocid nakon holokausta, važan je, vjerujem, za cijelu našu naciju i mjera je stvarnog postojanja države BiH. Uloga imama u tom smislu, uloga je prvoga među jednakima. Što se tiče aktivnosti imama u povratničkim džematima, one su, godinama unazad, podrazumijevale, zbog specifičnosti situacije, mnogo širu, da tako kažemo, ‘zonu odgovornosti’ od beš vakta i mektebske nastave. Uloga imama u džematu analogna je ulozi IZ-a na prostorima Podrinja, a koja podrazumijeva bavljenje svim onim problemima života Bošnjaka ovdje kojima nema ko drugi da se bavi. Sanjam neko vrijeme, za deceniju ili dvije, kada će Bošnjaci imati jake nacionalne, kulturne i naučne institucije koje će preuzeti dio odgovornosti i sebi prirođenih poslova, kako bi IZ u Podrinju, ali i u cijeloj BiH, mogla da se ‘povuče’ sa terena koji joj, po prirodi, ne pripada i kako bi mogla da se posveti duhovnosti i organizaciji isključivo vjerskog života. Nažalost, u protekloj deceniji kao i danas, IZ je jedina relevantna institucija za Bošnjake Podrinja koja ima dovoljno kapaciteta i volje, ali i dovoljno povjerenja kod naših povratnika, da se bavi i svakodnevnim životnim problemima džematlija, i organizacijom kulturnog života, i važnim nacionalnim pitanjima kao što su položaj bošnjačke djece u školskom sistemu manjeg bh. entiteta, problem poreza na imovinu u tzv. RS, kao i posljednjim popisom stanovništva gdje su, upravo, imami uz pomoć uglavnom aktivne omladine iz džemata bili i pokretači i promotori operativci na terenu, i koji, treba to slobodno i javno kazati, imaju ključnu zaslugu za uspješno proveden popis kao i za Bošnjake relativno dobre rezultate popisa na prostorima srednjega Podrinja. Izraženo žaljenje nije, svakako, žaljenje na obim posla i aktivnosti, jer većina podrinjskih imama angažovala bi se, vjerujem, na važnim pitanjima za zajednicu bez obzira da li su u radnom odnosu kao imami ili ne, nego izražava potrebu da ovaj narod, osim IZ-a, ima i druge važne institucije i strukture koje će biti kadre da se uhvate ukoštac sa ključnim problemima ovog društva u cjelini, i koje će podrinjske Bošnjake, kao i sve Bošnjake u ovom entitetu, tretirati kao vitalan dio ove nacije, a ne, isključivo, kao sirotinju koja se treba zadovoljiti doniranom kravom ili motokultivatorom.

Džemat Jošanica je mjesto 7 km južno od Zvornika u koje sam se zaljubio jednog proljeća prije 11 godina. U to vrijeme, kada sam došao prvi put, zatekao sam jedno živo povratničko mjesto, sa mnogo omladine i preko pedesetero djece, i iako je infrastruktura bila tek u izgradnji, Jošanica je važila za bastion bošnjačkog jedinstva i kako često, u polušali kažem, de facto – autonomija unutar ovog entiteta. Iako smo, kao zajednica, u međuvremenu odbolovali i neke dječije bolesti, vezane uglavnom za destruktivnu ulogu nekih lokalnih politika u prošlosti, danas je to jedna stabilna zajednica. Mektebsku nastavu pohađaju ukupno 44 učenika, a veliki je broj omladine u džematu. Posebno raduju noviji slučajevi povratka od kojih moram da isteknem mladi bračni par Nehrudina i Minelu Pašić, koji su se, sa fakultetskim diplomama, odlučili za život u Jošanici u avgustu 2012. Ljudi uglavnom žive od terenskog rada, ali i poljoprivrede i stočarstva, i nadamo se da ćemo u skoroj budućnosti, s obzirom na brojnost Bošnjaka na općini Zvornik (oko 23.000) dobiti i svjesne poslovne Bošnjake koji će sa našim ljudima ovdje, kao proizvođačima, uspostavljati poslovne odnose, a da će sve manje biti potrebe za humanitarnim djelovanjem u ovim krajevima.”

 

Osman ef. Mehmedović, imam zvorničkog džemata Sultanovići: Iznimno sam sretan i ponosan da sam dio “grupice odabranih”

Osman ef. Mehmedović imam džemata Sultanovići

“Biti imam jako je plemenit i častan, ali nadasve i jako odgovoran poziv. Biti imam u povratničkom džematu, džematu koji je proživio strašnu golgotu rata, iznjedrio veliki broj žrtava (šehida), ponovno, vlastitim sredstvima, izgradio porušenu džamiju, itekako multiplicira onu plemenitost, časnost i odgovornost imamskog posla. Jako sam ponosan što sam imam, ali prije svega i dio jednog povratničkog džemata. Muhamed Ikbal, poznati pakistanski pjesnik, govoreći o važnosti uloge imama u društvu i participacije u društvenom aktivizmu, veli: ‘Šta je zajednica? Šta znači biti vođa (lider) zajednice? Šta o tome znaju imami džamija koji predvode dva rekata namaza?’

Ono što želim reći jeste da imam treba, baš kao što na to ukazuje i sama riječ imam (stajati ispred), ali i pjesnik Ikbal – biti vođa, odnosno lider jedne zajednice (džemata), ne samo u pogledu praktikovanja vjerskih obreda nego i u svakodnevnim ‘malim’ stvarima koje život znače. Imamo li u vidu činjenicu da uglavnom svi povratnički džemati ‘kubure’, oskudijevaju u broju džematlija, tj. stanovništva, prolaze kroz razna iskušenja, kroz koja, možda, drugi ne moraju da prođu (iskušenja uglavnom materijalne prirode, diskriminacije i uskraćivanja prava od strane nadležnih organa RS-a itd.), uloga imama dobija na značaju i važnosti. Mnogo je stvari koje imami rade po pitanju bitisanja Bošnjaka ovdje, na granici sa Srbijom. Posljednja takva aktivnost bila je vezana za popis stanovništva koji će, po svemu sudeći, imati jako velike implikacije i konsekvence na sveopću situaciju, ali i na život povratničkih džemata. Veliki trud da džematima, Bošnjacima povratnicima, bude bolje i lakše uložili su upravo imami među kojima sam i ja. Ovdje svakako ne trebamo i ne smijemo zaboraviti i jedan broj bošnjačkih nevladinih organizacija koje su danonoćno radile i rade na povratku i ostanku Bošnjaka na ovim krajevima, a među njima je svakako najistaknutija “Mualim – Prosvjetitelj” iz Srebrenice. Aktivnosti ove organizacije uglavnom se vode u koordinaciji sa imamima mjesta u kojima se aktivnosti sprovode. Citirat ću jednog svoga džematliju: ‘Sve dok se ovdje čuju ezani, bit će dobro i nama, ali i onim preko entitetske granice (kako on kaže ‘federalcima’).’ Bošnjaci ovog kraja jako su vrijedan, radin, čestit i pošten narod. Naučili su živjeti od rada vlastitih ruku i truda na osnovu kojeg Svemogući Gospodar prosipa Svoj bereket. Narod je jako vezan za svoj kraj i zaista želi tu živjeti, pa na kraju i umrijeti, ali situacija nije baš idilična, te se zbog toga veliki broj prijeratnog stanovništva uopće nije vratio ili se u skorije vrijeme ne planira vratiti. Finansijska situacija diktira tempo i način život. Žao mi je da ovo pravilo ekonomije nije zaobišlo naš vatan kao što su ga zaobišli mnogi drugi nimeti. Dakle, naše džematlije uglavnom su stariji, oni koji nemaju gdje drugo ili pak ne žele nigdje drugo. Iznimno sam sretan i ponosan da sam dio te “fietin kalileh” – male grupice odabranih, koji uprkos svim nedaćama nastoje očuvati svoju vjeru, naciju, tradiciju i kulturu na ovim prostorima, sačuvati ezan o kojem govori moj dobri Bošnjanin Ramiz.”