Piše: Salih Indžić / Saff, br. 42.
Ono što vjernici znaju, i u što su ubijeđeni, jer ih o tome obavještava Uzvišeni Allah, dž.š., jeste to da su oni samo neka od stvorenja Uzvišenog Stvoritelja, i da ih je Gospodar njihov odlikovao nad ostalim stvorenjima time što im je darovao razum i što im je potčinio sve što je stvoreno. “On je za vas sve što postoji na Zemlji stvorio…” (El-Bekara, 29.) Međutim, blagodati kojima je čovjek obdaren za sobom neophodno povlače i dužnosti, i ta zavisna veza i u običnim, dunjalučkim stvarima, nije nepoznata. Te dužnosti se ogledaju kroz emanet kojeg je čovjek prihvatio, a taj emanet je, ustvari, uređenje Zemlje po Allahovim, dž.š., propisima, uspostavljanje Njegovih zakona i upravljanje po njima. “Mi smo nebesima, Zemlji i i planinama ponudili emanet, pa su se ustegli i pobojali da ga ponesu, ali ga je preuzeo čovjek – a on je, zaista, prema sebi nepravedan i lahkomislen.” (El-Ahzab, 72.) Taj emanet se ogleda, kao što smo već rekli, prvenstveno u uspostavljnju principa islama, kao jedine ispravne i čovjeku prirodne vjere. A opet, prvi i osnovni princip islama je potpuna predanost Uzvišenom Gospodaru i ispoljavanje “uluhijjeta” – ibadeta jedino Njemu. Time će čovjek biti potpomognut Allahovom, dž.š., pomoći u zadatku kojeg treba da izvrši. Sve navedeno se jasno vidi iz kur'anskih riječi: “Allah će sigurno pomoći one koji vjeru Njegovu pomažu; ta Allah je zaista moćan i silan, one koji će, ako im damo vlast na Zemlji, namaz obavljati i milostinju udjeljivati i koji će tražiti da se čine dobra djela, a odvraćati od nevaljalih – a Allahu se na kraju sve vraća.“(El-Hadždž, 40.-41.)
Konstatirali smo na početku da su iskreni, pravi vjernici svjesni da su oni obična stvorenja koja će uspjeti približiti se svome Gospodaru jedino bogobojaznošću i izvršavanjem Njegovih naredbi. Allah, dž.š., nas u Kur'anu obavještava o ispravnosti tog stava, kao i o neutemeljenosti židovskog i kršćanskog vjerovanja, vjerovanja da su oni “nešto iznad”, nešto više od običnih stvorenja. Uzvišeni veli: “I jevreji i kršćani kažu: ‘Mi smo djeca Božija i miljenici Njegovi.’ Reci: ‘Pa zašto vas onda On kažnjava zbog grijeha vaših?’ A nije tako! Vi ste kao i ostali ljudi koje On stvara…“ (El-Ma'ida, 16.) Dakle, vi ste ljudi, ljudska stvorenja i nemate nikakvu prednost nad ostalima, te se tako i ponašajte.
Veoma je važno da čovjek shvati i prizna da je stvoren, i da postoji Svemogući Stvoritelj koji je učinio da on postane iz ničega. Neki čak smatraju da osnovni problem ateizma i nijekanja proživljenja leži upravo u nijekanju prvog stvaranja, jer ukoliko čovjek prizna da ga je Uzvišeni Allah, dž.š., stvorio, neophodno je da prihvati i činjenicu da je Allah, dž.š., u stanju da ga ponovo proživi. To se vidi i iz sljedećih ajeta: “Kako čovjek ne vidi da ga Mi od kapi sjemena stvaramo, i opet je otvoreni protivnik? I Nama navodi primjer, a zaboravlja kako je stvoren, i govori: ‘Ko će oživjeti kosti, kada budu truhle? ‘Reci: ‘Oživjeće ih Onaj koji ih je prvi put stvorio; On dobro zna sve što je stvorio’.” (Ja-sin, 77.-79.) Takvo, dakle, treba da bude čovjekovo shvatanje stvaranja, postojanja, zadatka na Zemlji i proživljenja. To su principi koje proklamira islam, kao vjera koja je prirodna čovjeku, i koja zadovoljava obje komponente koje čine čovjeka – i dušu i tijelo. Prema tome, možemo konstatirati da je islam vjera “sredine”, koja ne traži od čovjeka da zapostavi ni jednu od dvije navedene komponente, a kamoli da teži ekstremizmu u bilo kom pogledu. To i jeste ono što je najbolje, što je prirodno i što uspostavlja neophodnu ravnotežu. A da je islam vjera prirodna čovjeku, vidi se iz riječi Poslanika, s.a.v.s.: “Svako se dijete rađa u prirodnoj vjeri…” (Buharija i Muslim)
Vratit ćemo se malo na tezu: islam je vjera sredine. Naime, ova teza je uzeta iz kur'anskog ajeta, koji glasi: “I tako smo od vas stvorili pravednu zajednicu, najbolji ummet (‘ummeten wasatan’) da budete svjedoci protiv ostalih ljudi, i da Poslanik bude protiv vas svjedok…” (El-Bekara, 143.) ”Wasat” na arapskom jeziku znači sredina, središte ili centar. Kako onda shvatiti ispravnost prijevoda: “pravedna zajednica”, ili “najbolji ummet” ? Ili, kako shvatiti tumačenje Ibn Kesira, rahimehullah, koji kaže: “Pod riječju ‘wasat’ se misli: najbolji i najplemenitiji… …a to je stoga što je Allah, dž.š., specifično za ovaj ummet propisao najbolje propise i najjasniji pravac kojim će ići…?” (Vidi: Tefsirul-Kur'anil-‘Azim,1/181) Odgovor je vrlo jednostavan: upravo ta sredina koju zagovara islam je ono što je najbolje, najplemenitije i najpravednije. Dovoljno će biti da se samo sjetimo zlatnog teleta, kojeg su napravili u odsutnosti Musa, a.s., a kojeg su proglasili svojim božanstvom, i to nakon jasnih dokaza od Uzvišenog Allaha, dž.š., sa kojima je dolazio njihov Poslanik. “Pa im je (Samirija) izlio tele koje je davalo glas kao da muče, i oni su onda rekli: ‘Ovo je vaš bog i Musaov bog, on ga je zaboravio!” (Ta Ha, 88.) Nikakva nepoznanica nije ni to da židovi danas upravljaju, i pored činjenice da su malobrojni, svjetskim ekonomskim tokovima i da ogromne zalihe svjetskog blaga leže upravo u njihovim rukama. Jednom riječju: u potpunosti su se predali materijalizmu, a zapostavili su sve one naredbe Svevišnjeg Gospodara, a onda i Poslanika koji im je došao, ukoliko su u njima vidjeli da bi, dunjalučkim očima gledajući, mogli nešto izgubiti. ”O narode moj, uđite u Svetu zemlju, koju vam je Allah dodijelio i ne uzmičite nazad, pa da se vratite izgubljeni”… …”O Musa” – rekoše oni – ”dok god su oni u njoj, mi nećemo u nju ulaziti! Hajde ti i Gospodar tvoj pa se bijte, mi ćemo ovdje ostati!” (El-Ma'ida, 21.-24.) Važno bi bilo u ovom kontekstu reći i to da postoji frakcija kod židova, koja smatra da se Božija nagrada ogleda isključivo u lijepom životu i uživanju na ovome svijetu i da, ustvari, ne postoji Džennet i nagrada na budućem svijetu. Ako ovo imamo u vidu, onda nam je lakše shvatiti njihovo ponašanje i njihov odnos prema ovome svijetu.
Ekstremizam je stran islamu
A što se tiče kršćana, oni su otišli u drugu krajnost. Propisali su sami sebi monaštvo, povlačenje u sebe i ostavljanje ovoga svijeta, te, po njihovom mišljenju, rade isključivo za budući svijet. Otišli su čak dotle da su svojim svećenicima propisali celibat. Evo šta Uzvišeni Allah, dž.š., kaže o tome: “Zatim smo, poslije njih, jednog za drugim Naše poslanike slali, dok nismo Isaa, sina Merjemina, poslali, kojem smo Indžil dali, a u srca sljedbenika njegovih smo blagost i samilost ulili, dok su monaštvo oni sami, kao novotariju, uveli – Mi im ga nismo propisali – u želji da steknu Allahovo zadovoljstvo; ali oni o njemu ne vode brigu onako kako bi trebalo, pa ćemo one među njima koji budu ispravno vjerovali nagraditi, a mnogi od njih su nevjernici.” (El-Hadid, 27.)
Interesantno je da islam zabranjuje pretjerivanje čak i u ibadetu. Poznat je slučaj kada je do Poslanika, s.a.v.s., došla vijest o trojici ljudi od kojih je jedan rekao da se neće ženiti, drugi da neće spavati (cijelu noć će provoditi u ibadetu), a treći da će neprestano postiti, pa je rekao Poslanik, s.a.v.s.: “Šta je ljudima pa govore tako i tako, ja i postim i iftarim (ne postim), i klanjam navečer i spavam, i ženim se, pa kome je mrzak moj sunnet i ko ga ne slijedi, nije od mene.” (Buharija i Muslim) U drugom hadisu stoji da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Niko neće pokušati da se nadmeće sa vjerom, a da ga ona ne savlada.” (Buharija, Nesaija i Ahmed) Prema tome, priroda čovjeka je takva da, ukoliko on pokuša da se, mimo nje, u potpunosti preda svakodnevnom ibadetu i zapostavi ostale svoje potrebe kao čovjeka, to će rezultirati ili time da nakon izvjesnog vremena osjeti neku vrstu prezasićenosti, pa krene putem potpuno suprotnim od toga, ili da jednostavno poklekne i osjeti se nemoćnim da nastavi sa tom praksom. Sjetimo se samo primjera Abdullaha b. Amra, r.a., koji se obavezao da će svakih sedam dana proučiti Kur'an, a tražio je od Poslanika da mu dozvoli da uči i u kraćem roku, pa mu nije dozvolio. Kada je ostario i oslabio, rekao je: “Da sam, bogdo, prihvatio olakšicu Poslanika, s.a.v.s.” (Naime, Poslanik, s.a.v.s., mu je bio rekao i preporučio da prouči Kur'an jedanput mjesečno, na što je on tražio od Poslanika, s.a.v.s., da mu dozvoli da uči u kraćem vremenskom periodu, te mu je na kraju dozvolio da prouči Kur’an svakih sedam dana.) (Buharija, Ebu Davud i Ahmed) Učenje mu je tada predstavljalo poteškoću, ali nije htio da odustane od onoga što ja radio u vrijeme dok je Poslanik, s.a.v.s., bio živ.
Vjernici traže od Allaha, dž.š., dobro i ovoga i budućeg svijeta, što im Allah i obećava, ukoliko iskreno prihvate Njegovu vjeru i sprovedu je kao potpuni koncept života. “A ima i onih koji govore: ‘Gospodaru naš, podaj nam dobro i na ovome i na onome svijetu, i sačuvaj nas patnje u ognju.’ Njih čeka nagrada koju su zaslužili!A Allah brzo svodi račune.” (El-Bekara, 201.-202.) Kao što rekosmo, Allah zabranjuje čovjeku da zapostavi svoju tjelesnu stranu, ali mu naređuje da preko nje teži i radi za svijet koji je bolji i vječan: “I nastoj da time što ti je Allah dao stekneš onaj svijet, a ne zaboravi ni svoj udio na ovome svijetu i čini drugima dobro, kao što je Allah tebi dobro učinio, i ne čini nered po zemlji, jer Allah ne voli one koji nered čine.” (El-Kasas, 77.) Naravno, neophodno je istaći i to da se u Kur'anu na mnogo više mjesta spominje duša i duševna strana čovjeka, a razlog vjerovatno leži u tome što je čovjek mnogo više zapušta i zaboravlja na važnost održavanja njene čistoće. Allah, dž.š., se čak kune dušom: “…i tako mi duše i Onoga koji je stvori, pa joj put dobra i put zla shvatljivim učini, – uspjet će samo onaj ko je očisti, a bit će izgubljen onaj ko je na stranputicu odvodi!” (Eš-Šems, 7.-10.) Jedna od zadaća ibadeta i jeste čišćenje čovjekove duhovne strane.
S obzirom na to da je islam vjera prirodna čovjeku, ona mu dozvoljava i da ispolji tu svoju prirodu, ukoliko to neće izaći iz okvira islama. Tu prirodu ispoljava i Božiji Poslanik, s.a.v.s., kada plače nakon smrti jednog od njegovih unuka. Nakon pitanja jednog od ashaba, S'ad b. Ubade, r.a.: “Šta je to, o Allahov Poslaniče?”, Resulullah, s.a.v.s., odgovara: “To je milost (rahmet) koju je Allah usadio u srca robova Svojih, a Allah će se smilovati milostivima.” (Buharija i Muslim) U drugoj predaji stoji: “Allah ne kažnjava zbog suznih očiju niti zbog žalosti srca (tuge), nego kažnjava zbog ovoga – pa je pokazao na jezik -, ili se smiluje (i oprosti).” (Buharija i Muslim) Dakle, u tim momentima je veoma bitno voditi računa o tome da čovjek ne padne u neku od zabrana, ne govori nešto što će rasrditi Gospodara, ili pak ne učini nešto što je okarakterizirano od strane islama kao “djela koja vuku korijene iz predislamskog – džahilijetskog doba”, a koje je islam odbacio i najstrožije zabranio. U skladu s tim su i riječi Allahovog Poslanika, s.a.v.s.: “Ko se (u žalosti) udara po licu, trga odjeću i spominje džahilijjetske kletve – taj nije od nas!” (Muharija, Muslim i Ahmed)
Nakon što smo ustanovili da je islam “vjera sredine” i jedina koja u potpunosti zadovoljava čovjekovu prirodu, ostaje nam još da skrenemo pažnju na to da židovi i kršćani neprestano pozivaju u “spas” za čovjeka, a kojeg nude njihove vjere. Naš odgovor može biti jedino to da, ukoliko zaista teže za spasom, prihvate islam. “Oni govore: ‘Budite jevreji, odnosno kršćani, i bit ćete ne pravom putu!’ Ti reci: ‘Ne, mi smo vjere Ibrahimove, koji je ispravno vjerovao; on nije nikoga Allahu ravnim smatrao’.” (El-Bekara, 135.)
Postavlja se pitanje: Ako je to tako, zbog čega Europa, odnosno svijet, uporno pokušavaju muslimanima i njihovoj vjeri prilijepiti etiketu ekstremizma? Svjesni smo da ni Bosna, tj. bošnjački korpus u njoj nije imun na te pokušaje .Razlog je vrlo jednostavan: treba ocrniti islam, umanjiti njegovu uzvišenost i ponuditi alternativu, koja se naravno ogleda u kršćanstvu, kao dominantnoj religiji na Zapadu. Ustvari, ono što se nudi je čisti materijalizam, i stoga, ime “Zapad” itekako odgovara stvarnom stanju stvari, jer kada čovjek jednom “zapadne” u zapadnjački sistem života i kada ga dunjaluk obuzme, veoma teško iz njega izlazi. Da je islam čist od svakog vida ekstremizma, neosporno pokazuje i činjenica da za vrijeme osmanske vladavine niti jedna crkva nije porušena, iako je to bilo vrlo lahko ostvarljivo, dok za razliku od Turaka koji su ovim prostorima vladali više od 400 godina, u četiri godine četničke agresije sve džamije do kojih je uspjela doći četnička armada u potpunosti su, ili djelimično, uništene i devastirane. I ne samo to, nego se i dan-danas ne dozvoljava ni pokretanje dijaloga o obnovi jedne Aladža džamije, Ferhadije ili nekih drugih vjerskih objekata, a kamoli da se nešto konkretno poduzima… O kakvom i o čijem ekstremizmu je potrebno govoriti?!
Međutim, Allahovi zakoni koji vladaju na Zemlji takvi su da se nesreća uvijek vraća na onoga koji je njen stvarni izvor i uzrok, isto kao što Allahova kazna nevjernike koji se ohole, stiže preko onoga preko čega se najmanje nadaju. Razmotrimo sljedeće primjere: Faraon je, nakon što su mu došli jasni ajeti Uzvišenog Gospodara, nakon što mu je došao Musa, a.s., sa mu'džizama, reagirao na način o kojem kazuje Kur'an: “I faraon obznani narodu svome: ‘O narode moj’ -reče on- ‘zar meni ne pripada carstvo u Misiru i ovi rukavi rijeke koji ispred mene teku, – shvaćate li? I zar nisam ja bolji od ovoga bijednika koji jedva umije da govori’?” (Ez-Zuhruf, 51.-52.) Dakle, faraon se toliko uzoholio, ponaša se da je on gospodar rijeka i da su one njegovo carstvo, pod njegovom kontrolom i upravom. Čime ga Allah, dž.š., kažnjava? “A kad izazvaše Naš gnjev, Mi ih kaznismo i sve ih potopismo, i učinismo ih primjerom i poukom narodima kasnijim.” (Ez-Zuhruf, 55.-56.) Zaključujemo da ga kazna stiže preko vode, iste te vode za koju je tvrdio da je njen gospodar!!!
Drugi primjer je primjer ‘Ada, naroda kojem je poslan Hud, a.s..O tom narodu Allah, dž.š., veli: ”Ad se bez ikakva osnova bio na Zemlji uzoholio…” (Fussilet, 15.) Ta njihova oholost je išla do te granice da su postavljali pitanje: “Ko je od nas jači?” (Fussilet, 15.) Kao odgovor na to pitanje, Allah, dž.š., na njih šalje vjetar, i njime ih uništava. “I Mi poslasmo protiv njih, u danima nesretnim, vjetar leden, da bismo im još na ovome svijetu dali da osjete sramnu patnju, – patnja na onome svijetu bit će, zaista, još sramnija, – i niko im neće u pomoć priteći.” (Fussilet, 16.) Dakle, zagovarali su neku snagu, a uništeni su “običnim” vjetrom… Zar u ovome nije pouka za one koji hoće pouku da prime?
