SAFF

Islamofobija je realnost u sudskim i sigurnosno – policijskim institucijama BiH

Facebook
Twitter
WhatsApp

Razgovarao: Ezher Beganović

www.saff.ba

Saff: Vi ste advokat koji ima iskustva sa vođenjem složenih slučajeva. Branili ste nekoliko osoba optuženih za terorizam, tj. branili ste nekoliko muslimana koji su se sumnjičili kao tzv. islamski teroisti i slično. Da li u sudskim i sigurnosno – policijskim institucijama BiH ima islamofobije?

Lozo: „Islamofobija“ je realnost. Moje je uvjerenje da se stepen „islamofobije“ povećava iz razloga aktuelnih događanja u svijetu. Ta pojava često prelazi u strah za koji nema nikakvog opravdanja. Tako vidimo da je početkom 2010. godine izvedena policijska akcija u Maoči u kojoj su grupa građana Bosne i Hercegovine odlučili da urede svoju zajednicu na način kako to oni žele. Poznato je da u svijetu postoje uređene zajednice, što je sasvim uobičajeno i dozvoljeno. Uređenje zajednice koja se suprotstavlja pravnom poretku nije dozvoljeno. U svakom slučaju trebalo bi utvrditi šta je to u suprotnosti sa pravnim poretkom. Nakon četiri godine nije utvrđeno da nešto tako postoji, ali ostaje strah i neizvjesnost za sve osobe koje pokušaju da se priključe toj zajednici ili osnuju sličnu zajednicu. Posljedice „islamofobije“ su konstantno davanje neutemeljenih kvalifikacija od strane državnih organa u odnosu na pokrete „vehabija“ i „selefija“. Ta terminologija je proizvedena u medijima, i dobila je mjesto u aktima policijskih i pravosudnih vlasti. To je rezultat „islamofobije“ da je država preuzela ingerencije vjerskih zajednica i daje kvalifikacije koje nikada nisu definisane od strane stručnih i ovlaštenih institucija ili organizacija. U vezi sa tim kavlifikacijama je i nastojanje pronaći terorizam ili  teroriste, pa često po stilu oblačenja ili načinu života, što je prema Evropskoj konvenciji pravo svakog čovjeka da sam odluči o svom načinu života, sve do granica koje dozovljava pravni poredak države u kojoj živi. „Islamofobija“  je kao bolest  zajednice koja se ne može ugasiti na način da će se muslimani odreći nečega u korist utjehe drugima. Muslimani bi trebali da znaju svoja prava i prava drugih, jer su ustavi,  konvencije i zakoni ugovroi o zajedničkom životu u kojem svako može imati dovoljno svoje privatnosti, ali  ne na štetu drugima.

Saff: Kako komentirate to što Sipa, ali i druge agencije sa sobom vode novinare i dozvoljavaju im da snimaju i objavljuju detalje hapšenja osumnjičenih osoba, kao što se dogodilo u akciji „Damask“. Vidjeli smo da su mediji objavljivali ponižavajuće snimke hapšenja osumnjičenih osoba?

Lozo:Poznata je metoda rada državnih agencija koji uvijek angažuju medije da ih prate. Akcije se planiraju u tajnosti, što bi bilo vjerovatno da nismo svjedoci da u akcijama učestvuju državni mediji koji postaju dio „organa gonjenja“ jer se na taj način uključuje javnost i obezbjeđuje se sud javnosti na strani policijskih agencija i tužilaštava. Prema etici rada, morale bi se odvijati akcije u diskreciji koliko je to moguće, pod uslovom ako je cilj da se završi posao koji je planiran u čisto krivično pravnom pogledu. Međutim, svjedoci smo da su skoro sve akcije vođene u pratnji  privilegovanih medija, nakon čega se stiče dojam da se konstantno šalju poruke javnosti, često preuveličane čime bi se javnost zadovoljila i zadržala uvjerenje da se nešto pozitivno događa. Mišljenja sam da je u pitanju subjektivan odnos planera akcija koji imaju i određene elemente mržnje i pokušaja da se „žrtvi“ i njemu bliskim osobama nanese što više bola i straha te da se kod drugih izazove strah i nesigurnost. Ovakva odnos državnih agencija ima za posljedicu produbljivanje problema koji pokušavaju riješiti jer se često izaziva revolt kod svjesnog dijela građana i simpatije prema „žrtvi“ koje često nisu opravdane.

Saff: Često se dešava da u javnosti putem mediji ili pisanja knjiga budu objavljeni povjerljivi dokumenti, obavještajni dokumenti, snimci sa suđenja, detalji iz istraga. Sjećamo se dok ste vodili slučaj Maktouf Federalna televizija je dobivala snimke iz Suda BiH, sa suđenja vašem klijentu, a što je korišteno za vođenje propagande kampanje protiv gospodina Maktoufa. Kako se zaštiti od ovakvih pojava i koliko ovakve pojave narušavaju sigurnost svakog građanina u zemlji?

Lozo: Bosna i Hercegovina je dio civiliziranih naroda. U tom pravcu donijeti su zakoni koji su tekovina aktuelne civilizacije. Uređeno je pitanje slobode medija, pod pretpostavkom da će se mediji držati kodeksa ponašanja. Značajno je da zakonom mediji ili prenosioci informacija nisu dužni da otkriju izvor za  prenijete informacije. To je dobra osnova za zloupotrebu slobode  medija. Otvara se prostor da mediji rade skupa sa državnim agencijama koje im dostavljaju podatke. U slučaju  „Maktouf“ moj branjenik je prvo u medijima prikazan kao negativna ličnost. Izvršen je pretres poslovnih prostorija njegove firme u potrazi za drogom. Istog momenta su se našli mediji koji su prenijeli vijest da se traga za drogom. Policijski organi su zapečatili prodajne objekte i time je Maktoufov posao pao. Istovremeno je javnost dobila informaciju da se radi o lošem čovjeku, arapu stranog porijekla. Nakon toga je promijenjana optužba sa droge na ratni zločin. Mediji su imali sasvim štetnu ulogu po odbranu, a sve se odvijalo pod okriljem Suda Bosne i Hercegovine koji je dozvoljavao  iznošenje informacija za koje je postojala zabrana. U „političkim“ procesima za koje ne postoje ustaljena pravila sve je moguće. Redovno se koristi institut isključenja javnosti čime se postavlja zapreka učesnicima u krivičnom postupku da iznose informacije u javnost. Istovremeno se neke informacije iznose od strane medija ili subjekata bliskih medijima, na koje nema mogućnost da se odgovori radi zapreke zbog isključenja javnosti. Drugo je pitanje konstantnog unošenja straha od fiktivne odgovornosti, ako  smo svjesni da nas neko stalno prati, prisluškuje i da može neku radnju uzeti kao razlog za progone bez obzira što takva radnja po svom sadržaju ne pretstavlja krivično djelo. Teško je da se neko zaštiti od ovakvih pojava ako je planiran progon na političkoj osnovi. Sasvim je poznato da je dosta postupaka završeno bez dokazivanja krivnje, ali je cilj postignut u toku postupka, tako što je „žrtva“ diskreditovana iz javnog života izgubivši povjerenje kod drugih, a često  imovinu i prijatelje.

Facebook
Twitter
WhatsApp

PREPORUKA