SAFF

IZ u BiH treba pokrenuti sudski postupak protiv države Bosne i Hercegovine zbog nepotpisivanja sporazuma

Facebook
Twitter
WhatsApp

Autor: Mr.iur.Hrvačić Esad

Već duže vrijeme slušamo informacije da Islamska zajednica u BiH nije zaključila sporazum sa Bosnom i Hercegovinom, iako su druge vjerske zajednice to već učinile. Glavna krivnja za nepotpisivanja sporazuma se upućuje ka srpskom članu Predsjedništva BiH. Mada se u javnosti zna da je sporazum pripremljen i usaglašen sa nadležnim ministarstvom, ja ne bih ulazio u njegov kvalitet i analizu samih odedbi. Ono što mene zanima je „da li postoji pravni mehanizam da se država Bosna i Hercegovina pravno prisili da potpiše ovaj sporazum?“

Da bi kvalitetno odgovorili na ovo pitanje, potrebno je razjasniti par bitnih činjenica. Prva ćinjenica koju treba razjasniti je „da se utvrdi da li postoji pravni osnov za takav sporazum i ko je nadležan da u ime Bosne i Hercegovine potpiše – ratifikuje ovaj sporazum?“ Druga činjenica koju treba razjasniti je „dali je Islamska Zajednica diskriminisana u odnosu na druge vjerske zajednice?“

Džava Bosna i Hercegovcina je kao jedan od ključnih zakonskih propisa za ulazak u Evropsku uniju donijela Zakon o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica u Bosni i Hercegovini. Upravo ovaj zakon uređuje ovu pravnu oblast, te uređuje odnos države i vjerskih zajednica.

U odredbi člana 14. Zakona je utvrđeno: „Crkve i vjerske zajednice odvojene su od države a to znači da:
1. Država ne može priznati status državne vjere ni jednoj vjeri niti status državne crkve ili vjerske zajednice ni jednoj crkvi ili vjerskoj zajednici;
2. Država nema pravo miješati se u unutrašnju organizaciju i poslove crkava i vjerskih zajednica;
3. Nijedna crkva ili vjerska zajednica, ni njeni službenici, ne mogu dobivati posebne privilegije od države u odnosu na druge crkve ili vjerske zajednice i njihove službenike, niti može formalno učestvovati u radu političkih ustanova, osim kako je navedeno u stavu 4. ovog člana;
4. Država može, na osnovu jednakosti prema svima, davati materijalnu podršku crkvama i vjerskim zajednicama za očuvanje kulturne i historijske baštine, zdravstvene djelatnosti, obrazovne, karitativne i socijalne usluge koje pružaju crkve i vjerske zajednice, jedino pod uslovom da crkve i vjerske zajednice spomenute usluge obavljaju bez ikakve diskriminacije, a posebno nediskriminacije na osnovu vjere ili uvjerenja;
5. Crkve i vjerske zajednice u oblasti porodičnog, roditeljskog prava i prava djeteta mogu obavljati funkciju humanitarne, socijalne i zdravstvene pomoći, vaspitanja i obrazovanja, u skladu s odgovarajućim zakonima koji uređuju ta prava i materiju;
6. Javnoj vlasti zabranjeno je bilo kakvo uplitanje prilikom izbora, imenovanja ili smjenjivanja vjerskih velikodostojnika, uspostavljanja struktura crkava i vjerskih zajednica ili organizacija koje vrše službu Božiju i druge obrede;
7. Javno očitovanje vjere ili uvjerenja može biti ograničeno jedino na osnovu zakona i u skladu s međunarodnim standardima kada nadležni organ dokaže da je to neophodno u interesu javne sigurnosti, zaštite zdravlja, javnog morala, ili u cilju zaštite prava i sloboda drugih osoba u skladu s međunarodnopravnim standardima. Crkve i vjerske zajednice imaju pravo žalbe na ovu odluku. žalbeni organ, prije donošenja odluke o žalbi, mora zatražiti od Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine mišljenje u vezi sa slučajem zabrane javnog očitovanja vjere ili uvjerenja.“

U odredbi člana 15. Zakona je utvrđeno:

„ 1. Pitanja od zajedničkog interesa za Bosnu i Hercegovinu i neku ili više crkava i vjerskih zajednica mogu se uređivati i sporazumom koji zaključuje Predsjedništvo BiH, Vijeće ministara, vlade entiteta i crkva, odnosno vjerska zajednica.
2. Za provođenje ovog zakona i drugih propisa kojim se uređuju odnosi između države i crkava i vjerskih zajednica, kao i drugih pitanja značajnih za položaj i djelovanje crkava i vjerskih zajednica, u Zakonu o ministarstvima i drugim tijelima uprave Bosne i Hercegovine kao nadležno ministarstvo za odnose sa crkvama i vjerskim zajednicama određuje se Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH.“

Iz citirinanih zakonskih odredbi jasno je da je da su vjerske zajednice autonomne u ostvarivanju svojih vjerskih prava. Međutim, posebno je zanimljivo to da vjerske zajednice sa državom BiH svoje odnose koje nisu riješene zakonom, rješavaju posebnim sporazumom. Smatram to i logično s obziom da po mom skromnom mišljenju država je partner vjerskim zajednicama, i svoje odnose trebaju rješavati partnerskim sporazumima. Mnogo je stvari koje hitno treba rješiti, a koje svakodnevno izazivaju ogromne materijalne štete vjerskim zajednicama. Aprirore mislim na nedonošenje Zakona o restituciji, gdje država nezakonito koristi imovinu vjerskih zajednica stoljećima a da pritom tu imovinu uništava i onemogućava njen povrat. Šteta koja se nanosi vjerskim zajednicima je milonska na mjesečnom nivou, pa ako se samo to uzme u obzir shvatićemo o kakvoj nužnosti se radi. Ako onda shvatimo da je država sa drugim vjerskim zajednicama potpisala sporazum, a sa Islamskom Zajednicom nije, moramo izvesti nesporan zaključak da se radi u diskriminaciji.

Ako analazirimao citirane odredbe zaključićemo da sporazum u ime Bosne i Hercegovine može potpisati Vijeće ministara, Predsjedništvo BiH te vlade entiteta. Ako imamo situaciju da Predsjedništvo BiH odbija potpisati sporazum, zbog čega takav sporazum nije ponuđen Vijeću ministara BiH, jer za to postoji zakonski osnov. Također, ostaje upitno zbog čega Islamska zajednica ne potpiše sporazum i sa entiteskim vladama jer ima bezbroj problema koji se mogu riješiti ovim sporazumima. Kao primjer ću navesti status grobalja kojim upravlja Islamska zajednica koji su svakodnevno pod udarom entiteskih propisa. Bez obzira na moje zaključke, možda postoje posebni razlozi za ratifikacijom sporazuma od strane Predsjedništva BiH, tako da ne bih ulazio u te razloge.

Zanimljivo je raspraviti „da li postoji diskriminacija, i da li je moguće pokrenuti sudski postupak zbog diskrimnacije?“

Ako imamo u vidu činjenicu da je sporazum već potpisan sa drugim vjerskim zajednicama, jasno je da svako izbjegavanje potpisivanja sporazuma sa Islamskom zajednicom predstavlja jedan oblik diskriminacije.

Odredbom člana 14 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda je određeno: „Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj Konvenciji obezbijeđuje se bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su pol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza s nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.“

U članu 9 Konvencije je također rečeno:

1. Svako ima pravo na slobodu misli, savjesti i vjeroispovijesti; ovo pravo uključuje slobodu promjene vjere ili uvjerenja i slobodu čovjeka da, bilo sam ili zajedno s drugima, javno ili privatno, ispoljava vjeru ili uvjerenje molitvom, propovijedi, običajima i obredom.

2. Sloboda ispovijedanja vjere ili ubijeđenja može biti podvrgnuta samo onim ograničenjima koja su propisana zakonom i neophodna u demokratskom društvu u interesu javne bezbijednosti, radi zaštite javnog reda, zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

„ Ako imamo u vidu činjenicu da je Zakon o položaju vjerskih zajednica definisao obavezu potpisivanja sporazuma, ako je već potpisan sporazum sa drugim vjerskim zajednicama, te ako položaj vjerskih zajednica spada prava na slobodu ispoljavanja vjerskih prava, onda je sasvim jasno da pokretanje apelacije Islamske zajednice bi bilo sasvim legitiman pravni postupak, pa može se reći i nužan. Sud koji je nadležan da raspravlja o ovoj alepaciji bi bio Ustavni sud BiH.

Nepotpisivanje ovog sporazuma do sada je izazvalo nesagledive posljedice za Islamsku zajednicu, ali i za sve članove Islamske zajednice. Nedopustivo je da se sa sporazumom čeka dobra volja i samilost jednog člana Predsjedništva BiH, ili što je još gore da se na temelju neki političkih ustupaka riješi ovo pitanje. Smatram da treba putem suda izdejstvovati pozitivnu odluku, sličnu onoj koju je 2003.godine postigla Vrhbosanska nadbiskupija protiv Federacije BiH.

Odluka je donesena pod brojem CH/02/9628 a radi se o navodnoj diskriminaciji Nadbiskupije u odnosu na Islamsku zajednicu. Predmet apelacije je bio zahtjev za povrat zgade škole gimnazije u Travniku. Kao glavni razlog diskriminacije je bio taj što je navodno na području općine Travnik Islamskoj zajednici vraćena sva imovina, a Nadbiskupiji nije, što je prema Domu za ljudska prava BiH bilo okarkaterisano kao diskriminacija. Postupak navodim jer je pravni osnov identičan, odnosno da je nepotpisivanja sporazuma još drastičnija diskriminacija.

Na kraju mogu zaključiti da Islamska zajednica ne bi trebala moliti, niti čekati na potpisivanja sporazuma, već što je moguće prije pokrenuti sudski postupak, jer posljedice mogu biti nesagledive.

Facebook
Twitter
WhatsApp

PREPORUKA