Autor: Magazin Stav
Gordana Tadić imenovana je u novembru 2016. godine za vršiteljicu dužnosti glavne tužiteljice Tužilaštva BiH. U nešto više od dvije godine, koliko je ispred svog imena imala prefiks v. d., otprilike su ovako izgledale aktivnosti Tužilaštva BiH kada su u pitanju ratni zločini: “Tužilaštvo BiH podiglo je optužnicu protiv Momira, Petra i Mirka Tasića zbog zločina počinjenih na području Višegrada 1992. godine. (…) Momir i Petar Tasić su bili pripadnici Vojske Republike Srpske (VRS), dok je Mirko Tasić bio pripadnik Stanice javne bezbjednosti (SJB) u Višegradu.”
Ili ovako: “Sud BiH je potvrdio optužnicu protiv Slavka Milovanovića zbog zločina protiv čovječnosti počinjenog u mjestima Rešagići i Skelani (općina Srebrenica). (…) Milovanović je kao pripadnik rezervnog sastava Stanice javne bezbjednosti (SJB) Skelani učestvovao u progonu bošnjačkog i romskog stanovništva i to deportacijom, prisilnim premještanjem i drugim nečovječnim djelima.”
Izuzev optužnice za genocid u Srebrenici 1995. godine, za koji je, među četvericom ostalih, optužen Mile Kosorić, zapovjednik Vlaseničke brigade VRS, te slučaja “Zaklopača”, u kojem je jedan od optuženih Radomir Pantić, komandira SJB Milići, niti u jednom od brojnih drugih slučajeva ratnih zločina nad Bošnjacima i Hrvatima nisu optuženi nalogodavci ili osobe koje su se zbog komandne odgovornosti morale naći na optužnicama. Isključivo je riječ o “pripadnicima” policije i vojske Republike Srpske.
No, u mandatu “vršiteljice dužnosti” cijela se stvar itekako mijenja kada su u pitanju ratni zločini za koje su optuženi pripadnici Armije i MUP-a RBiH. Tužilaštvo kojim rukovodi Gordana Tadić podiglo je u vrijeme njenog v. d. mandata optužnice protiv trojice generala Armije BiH i jednog komandanta specijalnih policijskih snaga MUP-a RBiH. Nije u pitanju samo dojam javnosti nakon svih tih slučajeva, pravni stručnjaci sada već izravno govore o tome kako se radi o direktnim pokušajima revizije historije i izjednačavanja odgovornosti za sve ono što se dešavalo na početku i tokom agresije na BiH. Posebice zato što se u nekim optužnicama nalaze teške kvalifikacije kakva je “udruženi zločinački poduhvat”.
U januaru 2017. godine, dva mjeseca po postavljanju Gordane Tadić za v. d. glavne državne tužiteljice, Sud BiH potvrdio je optužnicu koju je Tužilaštvo BiH podiglo protiv Dragana Vikića, Jusufa Pušine, Nermina Uzunovića i Mladena Čovčića zbog ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika počinjenog u aprilu 1992. u Sarajevu. Prema optužnici, oni su kao pripadnici policijskih i sigurnosnih struktura bili informirani o zarobljavanju osam pripadnika JNA iz transportera u kvaru koji se nalazio na području sarajevskog naselja Dobrinja. “Nakon toga su zarobljenici odvedeni na lokalitet Velikog parka, u blizini Doma policije, u središtu Sarajeva, gdje su ubijeni rafalnim pucanjem iz vatrenog oružja, u čemu su učestvovali optuženi Uzunović, Čovčić i druge osobe”, navodi se u optužnici Tužilaštva BiH.
Prema Tužilaštvu, tijela su uklonjena i sakrivena, a djelimični posmrtni ostaci dvojice ubijenih su pronađeni, a za ostalima se još uvijek traga. “Optuženi se terete da su u svojstvu zapovjednika i pripadnika Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP), policijskih snaga i rezervnog sastava policije u Sarajevu bili informisani ili lično svjedočili zločinu, nakon čega su propustili da uhapse, procesuiraju i sankcioniraju počinitelje i spriječe uklanjanje dokaza i skrivanje tijela.”
Dragan Vikić, ratni komandant Specijalne jedinice MUP-a, na prvom je mjestu liste optuženih iako nije imao nikakve veze s jedinicama Jusufa Prazine, čiji su pripadnici bili Uzunović i Čovčić, niti su njegovi policajci zarobili vojnike JNA, nisu ih sprovodili u njegov štab, niti su ih sprovodili ka Centralnom zatvoru, gdje su trebali biti zatvoreni. U optužnici se nije našlo mjesta za ime Nedžada Herende, koji je nekoliko navrata u različitim iskazima prije i tokom suđenja spominjan kao osoba koja je likvidirala zarobljene vojnike JNA. Isto tako, za ovaj zločin optužen je Jusuf Pušina, tadašnji pomoćnik ministra unutarnjih poslova Alije Delimustafića, iako je Delimustafić u vrijeme podizanja optužnice živio u Sarajevu i bio dostupan istražiteljima Tužilaštva BiH.
Onda je sredinom aprila 2018. godine Tužilaštvo BiH podiglo, a Sud BiH nekoliko dana kasnije potvrdio optužnicu protiv penzioniranog generala Armije Republike BiH Nehrua Ganića za ratni zločin nad žrtvama srpske nacionalnosti počinjen na području sela Čemerno, koje pripada općini Ilijaš. Ganić je optužen da je znao za napad na selo Čemerno, kojem je, kako stoji u optužnici, cilj bio progon stanovništva srpske nacionalnosti, i to ubistvima, kao i uništavanjem i paljenjem imovine i objekata. Ganiću se na teret stavlja to što kao komandant štaba TO Breza nije spriječio počinjenje zločina niti je poduzeo mjere da se procesuiraju i kazne počinioci.
Na nekoliko desetaka stranica optužnice nigdje se ne spominje činjenica da je selo Čemerno bilo dobro naoružano i utvrđeno uporište Vojske Republike Srpske u kojem se nalazilo tridesetak vojnika i u kojem su i svi civili bili ispomoć vojsci. U selu Čemerno nalazilo se ukopano artiljerijsko uporište sa šest teških haubica iz kojih su svakodnevno gađani Breza i okolna mjesta, a posljedice granatiranja bile su fatalne po tamošnje stanovništvo. U vrijeme događaja za koje ga tereti optužnica Suda BiH, dakle, u proljeće i ljeto 1992. godine, Nehru Ganić komandant je Opštinskog štaba Teritorijalne odbrane Breza.
U oktobru 2018. godine Sud BiH potvrđuje optužnicu protiv generala Atifa Dudakovića, nekadašnjeg komandanta Petog korpusa ARBiH, te još 16 pripadnika ovog korpusa zbog zločina počinjenih na području Krajine. Pored Dudakovića, za zločine koji, prema navodima Tužilaštva, obuhvataju ubistva više od 300 osoba, progone i zlostavljanja civila i ratnih zarobljenika, kao i uništenja 38 pravoslavnih hramova, crkava i vjerskih objekata, terete se Ekrem Dedić, Sanel Šabić, Ibrahim Šiljedić zvani Šiljo, Safet Salihagić, Adis Zjakić, Hasan Ružnić, Redžep Zlojić, Samir Solaković, Fatmir Muratović, Muharem Alešević, Husein Balagić, Ale Hodžić zvani Pumparica, Edin Domazet, Ejub Konježić zvani Ejko i Šeširdžija, Ibrahim Nadarević i Said Mujić.
Osim što je u optužnici navelo kako su snage Armije BiH “osvajale” bosanskohercegovačke gradove, operaciju “Sana 95”, kojom su snage Armije RBiH oslobađale svoju zemlju, Tužilaštvo BiH okarakteriziralo je kao udruženi zločinački poduhvat?!
Onda je 27. decembra prošle godine Tužilaštvo BiH podiglo optužnicu protiv još jednog generala, Ramiza Drekovića, nekadašnjeg komandanta Četvrtog korpusa Armije Bosne i Hercegovine, zbog ratnog zločina protiv civilnog stanovništva počinjenog na području općine Konjic. Prema saopćenju Tužilaštva, Dreković se tereti da je u proljeće 1995. godine izdao direktno, strogo povjerljivo naređenje artiljerijskim jedinicama na širem području općine Konjic da izvrše neselektivno granatiranje mjesta Kalinovik, naseljenog stanovništvom srpske nacionalnosti.
“Nakon izvršenog granatiranja, u više navrata, tokom maja i juna 1995. godine, uslijed eksplozija granata, ubijeno je dijete u dobi od 15 godina, a teže i lakše ranjeno više djece i odraslih osoba. Granatiranjem je prouzrokovano veliko razaranje imovine i objekata”, stoji u saopćenju Tužilaštva BiH.
Dan kasnije, Tužilaštvo BiH podiže optužnicu zbog zločina počinjenih na području Goražda i Višegrada nad zarobljenicima srpske nacionalnosti tokom 1992. i 1993. godine protiv Himze Selimovića, bivšeg direktora Direkcije za koordinaciju policijskih tijela u BiH i nekadašnjeg komesara MUP-a KS-a, koji je u tom trenutku prvorangirani na listi kandidata konkursa raspisanog za imenovanje zamjenika direktora Federalne uprave policije. Selimović i još tri osobe optuženi su za “zločine počinjene nad oko 20 žrtava srpske nacionalnosti, zarobljenih pripadnika VRS koji su počinjeni u improviziranom vojnom zatvoru u Kaošticama, Međeđa, kao i objektima za zatočenje u zgradi ZOIL-a u Goraždu”.
Podići optužnicu protiv Drekovića za granatiranje Kalinovika moglo je samo Tužilaštvo BiH pod kontrolom Gordane Tadić. Isto ono tužilaštvo koje nije podiglo niti jednu optužnicu za, naprimjer, granatiranje Olova, grada koji je cijelim tokom rata bio izložen bjesomučnim artiljerijskim napadima, u kojem su svi objekti, kuće, zgrade, škole, bolnica, sakralni objekti, direktno pogođeni artiljerijskim projektilima. Bosanski Vukovar bio je u potpunosti razrušen, uništene infrastrukture, bez struje i vode, s velikim brojem mrtvih i ranjenih.
Isto ono tužilaštvo koje nikada nije podiglo nikakvu optužnicu za granatiranje i mrcvarenje snajperskim mecima, naprimjer, Konjica, grada koji je rušen kako s položaja Vojske RS, tako i s položaja HVO, grada čiji su mezari prepuni tijela onih koje je na gradskim mostovima ubijao snajper HVO.
Konačno, takvu je optužnicu moglo podići samo Tužilaštvo BiH, ono koje nije podiglo niti jednu optužnicu za granatiranje Sarajeva i gađanje njegovih stanovnika snajperskim hicima. Na položajima oko Sarajeva bilo je razmješteno više od 1.700 haubica, topova, minobacača, VBR‑ova, 100 tenkova, oko 150 oklopnih transportera, više od 500 protuavionskih topova i mitraljeza. U Sarajevu je tokom troipogodišnje opsade ubijeno 11 hiljada ljudi, no Tužilaštvo BiH ne zna niti jednu osobu koja je bila na položajima VRS oko Sarajeva i potezala obarač. Ali zato zna da je komandant Četvrtog korpusa izdao naredbu da se granatira Kalinovik?!
Tužilaštvo BiH pod kontrolom Gordane Tadić nije se proslavilo ni kada su u pitanju takozvani veliki slučajevi organiziranog kriminala i korupcije. Izuzev nekoliko slučajeva u kojima je optužilo carinike za uzimanje mita ili blagajnicu kakvog ministarstva za otuđivanje novca iz blagajne. U vrijeme dok je Gordana Tadić bila v. d. glavne tužiteljice podignute su optužnice u samo dva velika slučaja. Riječ je o optužnici protiv Kemala Čauševića, Anesa Sadikovića i Sedineta Karića zbog finansijskih zloupotreba. Također, podignuta je optužnica u predmetu “Bobar banka”, kojom se 16 osoba tereti za finansijski kriminal i zloupotrebe, kojima je budžetu, preduzećima i pravnim subjektima nanesena šteta od oko 122.5 miliona maraka. I to bi, otprilike, bilo sve što je Tužilaštvo uradilo kada je u pitanju kriminal i korupcija.
Za je to vrijeme Sud BiH, zbog kašnjenja tužioca (?!), kao neblagovremenu odbacio žalbu na presudu u predmetu “Gibraltar”, kojom su Stipe Prlić i Zoran Bakula oslobođeni krivnje za zloupotrebu položaja i primanje dara, a Neven Kulenović za davanje dara i drugih oblika koristi. U drugom slučaju nisu zakasnili odbaciti odluku o neprovođenju istrage nakon što je Udruženje žrtava i svjedoka genocida tužilo Milorada Dodika za izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje, razdora i netrpeljivosti. Iz Udruženja smatraju da je postupajući tužilac uložio maksimalan napor da odbrani Dodika i da legitimitet njegovim javnim nastupima kojim svakodnevno vrijeđa žrtve genocida.
“Činjenični opis radnje krivičnog djela morao bi sadržavati i činjenice i okolnosti koje se odnose na umišljaj osumnjičene osobe, odnosno da ima svijest da upućivanjem uvredljivih riječi izaziva ili može izazvati nacionalnu ili vjersku mržnju. U konkretnom predmetu, na osnovu dokaza, nije utvrđena ovakva namjera prijavljenog”, pojasnili su iz Tužilaštva svoju odluku o odbacivanju prijave nakon što je Dodik u intervjuu za jedan beogradski list naglasio da se u Srebrenici nije dogodio genocid, već zločin, da je broj žrtava preuveličan te da se njima “manipuliše iz političkog Sarajeva”. Istu su sudbinu doživjeli i brojni drugi slučajevi, poput “Referenduma” i “Pavlović banke”, krivotvorenja diploma, manipulacija na izborima, zabrane transporta migranata iz Sarajeva u Mostar, kriminala u zvorničkom “Biraču”, kladioničara za porezne utaje…
