SAFF

Izraelski centar za strateška istraživanja tvrdi: Politički islam je u opadanju u četiri zemlje Bliskog istoka, a dvije ga drže u životu

Facebook
Twitter
WhatsApp

Prof. Hillel Frisch je profesor političkih i bliskoistočnih studija na Univerzitetu Bar-Ilan i viši znanstveni saradnik u Centru Begin-Sadat za strateške studije, napisao je zanimljivu analizu koja otkriva kako cionistička politika gleda na političku situaciju u muslimanskim zemljama. Ova analiza otkriva cionističke prioritete u vođenju agresivne politike protiv muslimana. 

Nedostatak reakcije na smrt bivšeg egipatskog predsjednika Muhameda Morsia i odsutnost religijskih zahtjeva od strane demonstranata u Alžiru, Sudanu i Iraku ukazuju na to da „politički islam“ slabi.

Kad su Egipćani izašli na ulice tri mjeseca nakon Morsijeve smrti, njihova parola – „Dolje Sisijev tiranski režim” ​​- nije imala nikakve veze s Morsijem, Muslimanskom braćom ili islamskim ideologijama. Isto se može reći za višemjesečne proteste koji se događaju u Alžiru i Sudanu, koji su opisani kao vjensici novog „arapskog proljeća”. Njihov zajednički nazivnik je izostatak političkog islama u porukama demonstranata.

U Alžiru, drugoj najnaseljenijoj zemlji arapskog govornog područja, pitanje se vrti oko tranzicije u punu demokratiju nakon 67 godina dominacije jednopartijske i vojne vladavine od alžirske nezavisnosti. Demonstranti zahtijevaju rješavanje raznih pitanja, kao što su socijalna pravda, loš položaj periferije, nezaposlenost mladih, položaj Berbera i status amazig jezika. Vidljiv je izostanak pitanja odnosa između vjere i države, krucijalnog pitanja u „političkom islamu“. To je dramatična promjena. Prije samo jednu generaciju, u 1990. godini, zemlja je zapala u unutrašnji sukob između vojske i islamske stranke FLN. Procjenjuje se da je između 50.000 i 100.000 ljudi ubijeno u dugogodišnjim sukobima. Na kraju, krvavi sukob okončan je sporazumom između države i najveće islamske frakcije, u zamjenu za amnestiju.

Još više iznenađuje blijedi utjecaj „političkog islama“ u Sudanu, gdje su demonstranti, kao i u Alžiru, svrgnuli šefa države, generala Omara Bashira, nakon 30 godina vlasti. No, za razliku od Alžira, gdje režim nikada nije bio proislamski, Bashir je svoj uspon na vlasti izgradio zahvaljujući savezu sa Nacionalnom islamskom frontom i nametnuo je šerijatske zakone u zemlji.

Postoje strahovanja da vojska i u Alžiru i u Sudanu, koristi pregovore sa opozicionim grupama, kako bi dobila na vremenu dok se demonstranti na ulicama ne smire, a poslije će vojska pregovarače poslati u zatvor ili izgnanstvo.

Čak i u Iraku, gdje vjerski sukobi između šiija i sunija dominiraju u politici i potiču ogromne valove nasilja nakon uklanjanja Saddama Husseina, vidljivo je da dolazi do smanjenja političke važnosti religije. U proteklih dvije godine na jugu Iraka, području dominantno naseljeno šiijama, održavaju se veliki protesti protiv vlade koja je dominantno šiijska. Demonstranti su nezadovoljni zbog nezaposlenosti mladih, neadekvatne javne usluge, iscrpljivanja javnih resursa i raširene korupcije. Ovi šiijski demonstranti dižu snažan glas protesta protiv iranskog uplitanja u unutrašnja pitanja Iraka i iskorištavanja iračkih resursa. Takvo stanje bi bilo nezamislivo prije pet godina.

Nedavni izbori u Tunisu također su pokazali da je „politički islam“ u opadanju. U prvom krugu predsjedničkih izbora nakon smrti 92-godišnjeg predsjednika, kandidat Nahde, reformske islamske stranke, našao se tek na trećem mjestu, te nije ušao u drugi krug.

Iako je moć „političkog islama“ možda oslabila, daleko od toga da je na samrti. Dvije moćne države, Iran i Tursku, vode tvrdi fundamentalisti. Budućnost „političkog islama“ zavisti će od toga u kolikoj mjeri demonstranti uspiju ostvariti svoje ciljeve kroz efikasnu organizaciju i uvjeriti neodlučnu vojsku da se odrekne svoje moći. Neuspjeh u postizanju ovih ciljeva mogao bi dovesti do jačanja tvrdolinijaša u „političkom islamu“.

Facebook
Twitter
WhatsApp

PREPORUKA