The Nation/Franco Galdini
Preveo: Erdin Islamović
Sirijski vojnik
Okupljanje stranih dobrovoljaca oko ideala i ciljeva pobunjeničke vojske koja je zakovana u odbrambenom ratu eventualno izaziva određena razilaženja čak i među navodnim saveznicima. Ova razilaženja mogu ostati i dugo nakon završetka borbi.
“Po dolasku”, prema jednom izvoru, “strani mudžahedini su se smještali na različitim lokacijama i pri tome nisu stvarali homogene zajednice.” Vremenom, “lokalni muslimani se pridružuju stranim mudžahedinima,” udruživajući se u jedinicu poznatu kao “odred stranih boraca”.
Jedan od tih boraca bio je i državljanin Sirije: Imad al Husein aka Abu Hamza al Suri. Kada je počeo rat u Bosni i Hercegovini, Abu Hamza je studirao medicinu u zemlji koja se tada zvala Socijalistička Republika Hrvatska, tj. Jugoslavija.
Uz pomoć humanitarne organizacije “Međunarodna dobrotvorna fondacija” registrovane u SAD-u, ali finansirane iz Saudijske Arabije, koja je tajno kanalisala sredstva i opremu stranim dobrovoljcima u Bosni – Abu Hamza se pridružio redovima mudžahedina sa druge strane granice.
Abu Hamza se zakratko pridružio bosanskom džihadu 1992-1993.g. i ponovo od 1994-1995, uz obavezu organizovanja administrativnih i logističkih poslova za borce koji dolaze i odlaze u/iz BiH pod pokrićem rada za “Fondaciju”. Za svakog onog borca koji se nada da će početi novi život u Siriji nakon rata, Abu Hamzin slučaj nudi opomenu o granicama solidarnosti.
Po završetku rata u BiH, određen broj stranih dobrovoljaca odlučuje ostati i započeti novi životu u toj zemlji. Mnogi se žene domaćim ženama i zasnivaju porodice. Abu Hamza se oženio bosanskom udovicom koju je upoznao dok je dijelio humanitarnu pomoć u izbjegličkom kampu u Hrvatskoj, smjestio se sjeveroistočnom bosanskom selu Donja Bočinja. Kako je tečno govorio bosanski jezik Abu Hamza je često davao izjave lokalnim medijima zainteresiranih pojavom novih žitelja tog sela. I pored nesuglasica sa srpskim povratnicima oko pitanja vlasništva nekih kuća činilo se da se ta zajednica polako adaptira na mirni civilni život.
Napadi 11.september su sve promjenili. U novoj međunarodnoj atmosferi “Rata protiv terorizma”, BiH je donijela nekoliko novih zakona koji su rezulatirali time da su stranim borcima oduzimana bh. državljanstva.
Suočili su se sa dva izbora: da napuste zemlju dobrovoljno ili da budu deportovani. Prema izjavama Abu Hamzine kćerke, njegovi problemi započinju nedugo nakon 11.septembra. Nakon što je prvo ogoljen od bh. državljanstva, Abu Hamza je i uhapšen u oktobru 2008.g. isčekujući i moguću deportaciju u zemlju rođenja – Siriju.
Europski sud za ljudska prava u Strasburu 2012.g. donio je odluku kojom se zabranjuje deportacija Abu Hamze u Siriju, uzimajući u obzir podatke vezane za nepoštivanje ljudskih prava, kao i sveukupno lošu i pogoršavajući situaciju u toj zemlji. Ali bez obzira on ostaje zatvoren u imigracionom centru u Istočnom Sarajevu pod nadzorom Državne agencije za strance. Ni njemu niti njegovim zakonskim zastupnicima nije dozvoljen uvid u detalje optužnice protiv njega. Jedino što zna jeste da je proglašen prijetnjom po nacionalnu sigurnost. Njegov život u tom pravnom paklu izgleda da će se produžiti u nedogled.
Sjeo sam sa Abu Hamzom u sobi za posjetioce imigracionog centra da bi razgovarali o njegovim iskustvima kao borca tokom agresije na BiH, njegovom životu u zatočeništvu i o trenutnoj situaciji u Siriji.
Kada ste se pridružili borbi na strani snaga bosanskih muslimana?
Abu Hamza: U to vrijeme bio sam student medicine na Univerzetu u Rijeci, u Hrvatskoj. Htio sam se priključiti džihadu u Afganistanu, ali iz finansijskih razloga nisam mogao. Bosna je bila susjedna zemlja Hrvatskoj. Čuo sam da nekoliko humanitarnih agencija pomažu ulazak stranih dobrovoljaca u BiH, tako sam se počeo raspitivati. Naišao sam na mnogo odbijanja, sve dok nisam upoznao Sirijca poi menu Abu Mahmud koji je bio glavna osoba u Saudijskoj humanitarnoj organizaciji smještenoj u Zagrebu. U junu ili julu 1992.g., ne mogu se sjetiti tačno, upoznali smo se u Rijeci, gdje je on došao da pokupi veliku pošiljku humanitarne pomoći koja je došla preko mora. Kada sam mu rekao da želim da se priključim džihadu u BiH, on mi je obećao da će poslati nekog da mi pomogne da uđem u zemlju. Tako je se i dogodilo, 15.septembra.1992. godine krenuo sam na put prema Tešnji, u blizini grada Jablanice, gdje su strani mudžahedini imali svoj kamp za obuku unutar i oko napuštenog školskog imanja.
Kad sam došao zatekao sam negdje oko petnesteak Arapa, uglavnom Saudijaca, bilo je tu i Kuvajćana, Alžiraca, Tunižana i drugih Sirijaca, koji su tu bili na obuci. Kako sam znao bosanski jezik dodjeljene su mi dužnosti prevođenja za arapske borce kao i povezivanje i koordinacija sa našim saveznicima: snagama TO-a i HvO-a, vojske samoproglašene hrvatske republike Herceg – Bosne. U to vrijeme, naš glavni zadatak bio je regrutovanje i 40-to dnevna obuka Bosanaca starijih od 18 godina, prije nego krenu na liniju. Mi nismo bili jedini strani mudžahedini, druga grupa bila je stacionirana u Mehuriću pod vodstvom saudijskog šejha koji se zvao Abdul Aziz i koji se borio u Afganistanu, imao je nadimak Barbarosa, zbog svoje duge kanom ofarbane brade.
Da li ste ostali u BiH do Daytonskog sporazuma, koji je okončao rat 1995. Godine?
Abu Hamza:Početkom 1993. Godine vratio sam se u Hrvatsku. U to vrijeme mogao sam bez problema prelaziti granicu, jer sam nabavio krivotvorenu karticu uz pomoć koje sam prelazio kao coordinator humanitrane pomoći Abu Mahmudove Fondacije. Radnici Fondacije u Rijeci bili su odlični u krivotvorenju stranih ličnih karti, dokumenata i pasoša: Čak sam jedne prilike vidio neke mudzahedine sa UNHCR karticama. U Hrvatskoj Fondacijama mi je koristila kao pokriće za logistiku: radili smo sve, pomaganje prelazaka stranih dobrovoljaca u Hrvatsku i onda nazad u BiH sa lažnim dokumentima; pa do evakuacije ranjenih mudžahedina iz BiH radi pružanja njege u Hrvatskoj ili nekoj trećoj zemlji; kao i organizovanje isporuke hrane i oružja borcima u BiH.
Najteži je bio posao sa prebacivanje oružja, jer su Hrvati tražili istu količinu svega što mi nosimo u BiH za sebe: za svaki metak namjenjen mudžahedinima, jedan metak je morao ići Hrvatima – što je vremenom postajalo sve skuplje. Većina oružja je kupljena od nekih hrvatskih generala koji su vodili izuzezno profitabilan posa švercanja oružja i vojne opreme preko Mađarske, čak prodajući opremu i oružje vlastite vojske. U Bosni smo uglavnom surađivali sa srpskim generalima, što je bio najbolji primjer onog što su nazivali ratnom ekonomijom.
U Bosnu se vraćam 1994. godine, smjestio sam se u Zenicu odakle sam vodio svoje operacije i koja je bila logistička baza “Odreda”. U stvarnosti broj stranih dobrovoljaca nikad nije prelazio više od 20 procenata ukupnog broja boraca u Odredu, od ukupnog broja od nekih 1500 ljudi.
Koja je bila tvoja uloga u “Odredu”?
Abu Hamza: Vojni zapovjednik Odreda bio je Abu al Maali, Alžirac koji je BiH napustio nekoliko godina nakon završetka rata. Međutim glavni vođa je bio Enver Šaban, koji je bio na čelu “Islamskog Kulturnog Instituta” u Milanu. Ja sam zadržao poziciju koordinatora, te sam se pridružio izviđačkim zadacima osmatranja položaja vojske bosanskih Srba kod Vozuće. U tom periodu Odred je imao borbena destva protiv srpskih snaga u okolini Zavidovića gdje je oslobodio znatan dio te teritorije, time uspjevajući otvoriti saobraćajnu komunikaciju Tuzla – Zenica.
PRAVNI PAKAO
Zašto si sada pritvoren?
Abu Hamza: To je pitanje koje uvijek pitam sam sebe: šta sam uradio da zaslužim da budem ovde? Vidite, nema nikakve optužnice protiv mene, najviše zbog činjenice da nakon 11.sepembra.2001. godine, novi zakoni su doneseni čime su neki dokazi zadržani u tajnosti, zbog, navodno, nacionalne sigurnosti. Mislim da je jedan od tih zakona i “Zakon o stranim državljanim” iz 2008.godine. Moj advokat i nekoliko nevladinih organizacija su uzaludno pokušavali dobiti listu tih optužbi. Rezultat je očigledan: Ja sam tu, ali ne znam zbog čega. Najvjerovatnije jer sam musliman i jer sam posvećen Islamu.
Pročitao sam odluku europskog Suda za ljudska prava u Strasburu vezano za tvoj slučaj. Šta ti misliš o tome?
Abu Hamza: Europljani su jako pametni. U jednu ruku, spasili su mi život, jer je Sud spriječio moju ekstradiciju u Siriju. S druge strane, oni nisu riješili moj problem. Ovako su odradili toliko da mi osiguraju osnovna ljudska prava, tj. Pravo na život, ali su uskratili da mi garantuju pravo na slobodu. Pravno gledajući, Sud je prihvatio samo jednu žalbu o kršenju prava koje moj advokat uputio u moje ime Sudu. Ovo se tiče člana.3 Europske Konvencije o Ljudskim pravima, koji specifizira da “osoba ne smije biti mučena”, tako da je moja deportacija u Siriju blokirana. Međutim, što se tiče drugih žalbi, u članu.5 (zakonska osnova mog zatvaranja) i član.8 (pravo porodice da živi zajedno), nikakva odluka nije donjeta. U suštini Sud je predao pravo bosanskim vlastima da me drže u pritovru na neodređeno. Ovo je urađeno iz razloga koji nisu poznati ni meni, niti mom advokatu, ni mojoj porodici jer ovi zakoni dozvoljavaju da nekakvi tajni dokazi budu validni u procesu protiv mene. I evo me tu u ovom pravnom paklu.
Iz razgovora sa jednom od tvojih kćerki, koliko sam razumio, jedini način da izađeš iz ove situacije jeste da te država BiH deportuje u neku od trećih zemalja. Da li je to rješenje?
Abu Hamza: Vidi, da imaš bolesnog psa, čija bolest je zarazna, da li bi tvoj komšija prihvatio tog psa kao poklon? Sigurno ne bi. Na isti način, sve zemlje kojima su vlasti BiH prišle, su odbile da me private. Zahtjevi su slati: Holandiji, Litvaniji, Kipru, Hrvatskoj i Saudijskoj Arabiji: neke su odbile istog momenta; dok su druge tražile više informacija i onda odbile. Ovo mi je lično rekao drugi čovjek u lancu komande u Državnoj agenciji za strance.
Šta je sljedeće?
Abu Hamza: Meni je to “igranje po nervima”, takoreći. Možda oni očekuju od mene da učinim nešto glupo, što bi potvrdilo njihovu teoriju u javnosti das am ja nekakva opasnost po nacionalnu sigurnost. Za sad, ponovo sam se žalio Sudu za ljudska prava: Nakon zasjedanja Suda, država BiH imala je maksimalno 12 mjeseci za rješavanje moje situacije. Kao što vidite, ja sam još uvijek zatvoren ovde.
Tako smo 9.jula.2013, tačno godinu dana nakon donošenja odluke, poslali novu žalbu. U međuvremenu ja igram igru koju nisam izabrao: svaka tri mjeseca izlazim pred sud tražeći da me stave pod režim blažeg nadzora kako bih mogao biti sa porodicom; sudija taj zahtjev odbija; i onda me opet vrate u imigracioni centar.
Sad iz pozicije u kojoj si, šta bi poručio bosanskim vlastima? Nakon svega, ti si ipak rizikovao svoj život boreći se za državu koja te sada drži u zatvoru, bez ikakvog razloga.
Abu Hamza: Pa što se tiče toga, postoji ogromna razlika između Abu Hamze čovjeka i Abu Hamze muslimana. Kao čovjek, ne mogu ni opisati koliko sam ljut i razočaran zbog tretmana koji mi je priređen. I stalno se pitam: zašto mi to rade? Dok kao musliman, koji vjeruje u Allaha swt i to da je sve u Njegovim rukama, mogu samo zahvaliti dragom Bogu i prepustiti se Njegovoj volji.
BiH se svijetu pokušava predstaviti kao država, ali zapravo nema nikakvu državotvornu suštinu. Nema nikakvog poštivanja ljudskih prava i stvarne vladavine zakona, to su standardi po kojima se ocjenjuje jedna država. Kad bih mogao, sugerisao bih Bosancima da dobro razmisle o svojoj budućnosti. Historija pokazuje da se ova zemlja svakih nekoliko decenija suočava sa ratom i masakrima. Ko će priteći u pomoć ovom narodu nekad u budućnosti, ako ih očekuje ovakav tretman?
