Kad duša ogladni

896

PišeSafet Pozder

Duša je, kako nam veli Kur'an, dio božanskog emera o kome nam je dato vrlo malo znanja. Premda je božanskog porijekla (nefahtu fihi min ruhi), duša se, kroz ovodunjalučki hod, različito profilira. Tako nas, opet, Kur'an uči da ima duša koje su sklone zlu i pakosti (emmaretun bis-su'i); ima onih koje same sebe kore (levvameh), ali i onih koje su potpuno zadovoljne sobom, te su tako sebi priskrbile i Božije zadovoljstvo (radijetun merdijjeh). Dakle, naše duše su u stalnom procijepu između sklonosti zlu, samoprijekora i potpunog zadovoljstva.

Jasno, ova potonja instanca je vrhunac kome stalno treba težiti, ne gubivši, pri tome, iz vida ni prethodne dvije odrednice. Uzvišeni Gospodar je, i u tom smislu, krajnje jasan: ”Tako mi duše i Onog ko je stvori. Pa joj put dobra i put zla shvatljivim učini. Uspjeće samo onaj ko je očisti. A biće izgubljen onaj ko je na stranputicu odvede!”. Dakle, ne samo da je dušu stvorio, nego joj je naš Gospodar jasno ukazao na razliku između dobra i zla, svjetla i tame, pravog puta i stranputice. Epilog je jasan: uspjeh je zagarantovan onome ko se odluči za čišćenje duše, odnosno, ko izabere dobro, svjetlo i pravi put, a neuspjeh i propast su konačnica onoga ko svoju dušu povede ka stranputici, zlu i tami.

Razmislimo li bolje o gornjim ajetima, bićemo u stanju da jasnije povežemo sklonost ka zlu, samoprijekor i zadovoljstvo duše. Vratimo se na ajet. ”Uspjeće samo onaj ko je očisti”. Zar ovaj ajet ne podrazumijeva da je duša već donekle ukaljana? Jasno, jer duša je sklona zlu, a, posljedično tome, i samoprijekoru i kajanju.

Ramazan je, bez ikakve sumnje, period najintenzivnijeg čišćenja duše, odnosno period njene najaktivnije spoznaje sklonosti ka onome što ne valja. U ramazanu se duša najefikasnije trenira samoprijekoru i najčilije uzdiže ka stupnjevima vlastitog i božanskog zadovoljstva. Odsustvo dušmanina broj jedan – šejtana – te svekoliko prisustvo Allahove milosti samo su dodatni motivi takvom prevratu u našoj nutrini. Zapravo, u ramazanu se pred našu dušu servira obilna sofra koju baš i nemamo priliku objedovati u ostalim mjesecima. Duša je očeličena postom, nadahnuta različitim vidovima ibadeta, napojena učenjem i slušanjem svetih kur'anskih ajeta, osnažena produbljenim džematskim osjećajima i kao takva, prisiljena da pristupi božanskoj gozbi. Suočena sa takvom duhovnom trpezom i izmučena višemjesečnom glađu svih vrsta, duša se nemilice hrani, hrani i nikako da se zasiti, a to se reflektuje na čovjeku koji, tako, dolazi do sebe i svog balansa. Otuda je postač iznimno smirena osoba koja uživa u svakom trenutku svog posta i svog ramazana. On će i na najgrublji nasrtaj jednostavno kazati ”Ja postim!”.

U takvom halu, duša postača neće dozvoliti nikome i ničemu da naruši njenu ljepotu. Naprotiv, ona će se boriti sa samom sobom (a to je najveća borba); ona će sputati svoju sklonost ka zlu do krajnjih granica s kojima već počinje faza samoprijekora i kajanja. Duša postača odlično razaznaje granice do kojih smije ići i spremna je prihvatiti svoju krivicu ukoliko ih pređe ili im se barem i približi. Samo takva duša se, polahko ali sigurno vere dunjalučkim vrletima koje vode krajnjem cilju – ličnom i božanskom zadovoljstvu.

Tu privilegiju ima samo postač, odnosno duša postača. Možete li zamisliti bilo koga, pa i same sebe, da se, mimo ramazana, sa takvom lahkoćom i užitkom odrekne onoga čega se postač odriče u ramazanu. Strastvenom gurmanu ili pušaču je, mimo ramazana, i sama pomisao na sahat ili dva bez svojih poslastica teška. Međutim, postaču, bio on strastven ili ne, ni cijelih 16-17 sati ne predstavlja nikakvu teškoću. Naprotiv, postač se toga odriče sa uživanjem, jer, post ima čudesan učinak na njega i njegovu dušu. Zapitamo li se kada, šta sprječava postača da se, unutar svoja četiri zida, povremeno okrijepi gutljajem vode ili zalogajem hrane tokom vrelih dana? Naravno, to se nikada neće desiti jer se duša postača vinula tako visoko da joj je svakog trena jasno da Neko gleda i zna. Zamislite sada postača koji se, nošen tom spoznajom, cijelim svojim bićem prešalta u taj sveti ritam: ne govori ono što mu ne dolikuje, ne radi ono što je pogrešno, pa čak i ne pomišlja ono što nije dozvoljeno, i sve to iz samo jednog razloga – spoznaje da Neko sve vidi, čuje i zna. To je smirena i zadovoljna duša.

Vjerovatno vam se nekada desilo da u džamiji uz ramazan, na teraviji ili mukabeli, vidite nekoga čije vas prisustvo iznenadi. Jednostavno, očekivali biste da ga vidite bilo gdje samo ne tu, ali on dođe, ponizan je i tih. I tu je, koliko god vam to bilo čudno i neobično. Zašto?

Nisu gladni stomaci i želuci – gladne su duše. A one vrlo dobro osjete gdje i kad je sezona duhovne gozbe.