SAFF

Kada će već jednom Allahova pomoć i pobjeda?!

Facebook
Twitter
WhatsApp

Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Islamski ummet danas, vjerovatno, prolazi kroz najteže krize i iskušenja u svojoj povijesti. Živimo u vremenu neviđenih iskušenja, smutnji, stradanja i tragedije muslimana od mašrika do magriba, i, što je najgore, tim iskušenjima i golgoti muslimana još uvijek se, ni izbliza, ne nazire kraj, što svakako djeluje deprimirajuće i mnoge muslimane baca u očaj i beznađe.

Stanje muslimana je danas takvo da mnogi od nas, iz dana u dan, ponavljaju riječi vjernika iz prošlih generacija koji su, zbog svoje vjere, nailazili na velika iskušenja i bili podvrgnuti raznim i nesnosnim vrstama mučenja i torture, pa su, usljed toga, govorili: ”Kad će već jednom Allahova pomoć i pobjeda?!”

I ashabi Allahovog Poslanika, s.a.v.s., žalili su se na tešku i bolnu stvarnost koju su, na početku islama, proživljavali u Mekki. Jedan od njih bio je i Habab ibn Eret, r.a., koji je rekao: ”Požalili smo se Poslaniku, s.a.v.s., dok je ležao pored Ka'be, i rekli smo: ‘Zar nam nećeš pomoći, zar nećeš uputiti dovu Allahu za nas?’

Međutim, Muhammed, s.a.v.s., bio je vođa koji je na osnovu Objave, kao niko drugi, znao probuditi duh nade i unijeti optimizam u srca svojih ashaba i u najtežim, u bezizlaznim situacijama. I upravo u ovom tekstu želimo skrenuti pažnju na tu izvanrednu poslaničku vrlinu i metodu koja je nama danas potrebna jednako kao i ashabima u to vrijeme i kojoj se moramo vratiti ako želimo sačuvati prisebnost i vjeru.

Ali, vi požurujete!

Nakon što je Habab ibn Eret ,r.a., zajedno sa još nekim ashabima, postavio gornje pitanje, Muhammed, s.a.v.s., objasnio im je najprije prirodu ovoga puta i sudbinu sljedbenika istine koji su krenuli tim putem, rekavši: ”Prije vas bi nevjernici doveli čovjeka i iskopali rupu u zemlji, a zatim bi uzeli željeznu pilu i razrezali bi ga na dva dijela, pa bi mu željeznim češljevima odvajali meso od kosti, ali ga nisu mogli odvratiti od njegove vjere.”

I nije se Muhammed, s.a.v.s., zaustavio samo na objašnjenju puta koji vjernici moraju proći na dunjaluku, već ih je obradovao sigurnom pobjedom i promjenom stanja na bolje, uspostavom pravde i sigurnosti, te sigurnim trijumfom islama, rekavši: ”Tako mi Allaha, Allah će upotpuniti ovu stvar (islam će sigurno trijumfovati), tako da će konjanik bezbjedno putovati iz Sane do Hadramevta, ne bojeći se nikoga osim Allaha i ne strahujući ni od čega osim od vuka za svoje stado.” (To se, naravno, kasnije i desilo.) A zatim je, na kraju, upozorio na požurivanje i ubrzavanje odredbe koja nam je većini svojstvena, tako da svi želimo vidjeti vlastitim očima ponižavajući kraj tlačitelja i zločinaca na ovome svijetu, te pobjedu istine, i to preko noći. Rekao im je: ”Ali, vi požurujete.”

Istinski i pouzdani vođa i uzor, Muhammed, s.a.v.s., bio je graditelj nade u najtežim i najodsutnijim trenucima kroz koje su prolazili muslimani. On je one oko sebe izvodio iz stanja slabosti i poraza prema obzorju snage, pobjede i sigurnosti u budućnost. Naučio ih je da se ne predaju i ne prepuštaju teškom stanju u kojem se trenutno nalaze, da se ne osvrću nazad, da ne plaču nad prolivenim mlijekom, a sve sa ciljem da im trenutna teška pozicija i stanje ne bi umanjili odlučnost i da ne bi odustali od rada, od djelovanja i pripreme za ono što dolazi.

Oni nisu pobjegulje, već oni koji napadaju i idu naprijed

Iz Poslanikove, s.a.v.s., sire učimo i sljedeći primjer buđenja nade i optimizma kod muslimana. Naime, kada se muslimanska vojska povukla iz Bitke na Muti, izgubivši trojicu glavnih komandanata, dočekala su ih muslimanska djeca i odrasli bacajući im prašinu u oči, govoreći: ”Pobjegulje! Pobjegli ste od borbe na Allahovom putu?!” Mudžahidi su u tom trenutku bili u teškom psihičkom stanju, jer su kušali gorčinu poraza (iako to nije bio stvarni poraz) i povlačenja pred bizantijskom vojskom. Neki od njih su, kasnije, zbog stida izabrali ostanak u kući i nisu išli u džamiju na zajednički namaz.

Međutim, Muhammed, s.a.v.s., glavni vođa i komandant, nije dozvolio da poražavajuća stvarnost u kojoj su se našli njegovi ashabi, zaokupi njihove misli i njihove duše, pa je odmah pokušao da povuče poteze koji će spriječiti da osjećaju slomljenost u dušama, i da ih izvede iz trenutačnog teškog mentalnog stanja u kojem je dominirala tuga, žalost i slomljenost, u stanje oživljavanje nade, pobjede i snage, koje je on, pred muslimanima Medine, izrazio riječima: ”Ne, oni nisu pobjegulje! Oni su mudžahidi koji napadaju i idu naprijed, ako Bog da.”

Na putu Hidžre obećao carsku krunu svome progonitelju

Zatim, tu je veličanstveni primjer sa Poslanikovog, s.a.v.s., puta Hidžre, u trenucima kada je bio prognanik za kojim su Kurejšije raspisale potjernicu i ponudile ogromno bogatstvo onome ko ga, živa ili mrtva, dovede u Mekku.

Muhammed, s.a.v.s., i u tom teškom trenutku je potpuno ubijeđen u nebesku pravdu i istinito obećanje, pa svom progonitelju, Suraki ibn Maliku, koji ga je bio sustigao, bez imalo straha i potpuno smireno, veli: ”Suraka, kako ćeš se ponašati kad ti na vrh glave zasja perzijskoga cara kruna?” Suraka se čudio, ali i smijao toj izjavi, jer nije mogao pojmiti da mu neko ko je protjeran, bez igdje ičega i ko bježi pred Kurejšijama kroz besplodnu pustinju, može doživjeti takav trijumf u kojem će osvojiti veliko Perzijsko carstvo, sve dok Suraka, u vrijeme Omera, r.a., nije lično doživio taj trijumf i dok mu Omer, r.a., na glavu nije stavio kisrinu krunu koja je, zajedno sa ostalim ratnim plijenom, donešena iz Iraka u Medinu.

Dati su mi ključevi Šama, Perzije i Jemena

U Bici na Hendeku, kada su se nevjernici i njihovi saveznici okupili sa svih strana formiravši najveći savez do tada sa ciljem da iskorijene i unište islam i muslimane na čelu sa Muhammedom, s.a.v.s., muslimani su i gladni i žedni izašli da spriječe i zaustave to zlo kopajući tranše ili hendek oko Medine. Dok su ashabi kopali kanal, pred njima se ispriječila ogromna stijena. Poslanik, s.a.v.s., udario je tri puta po stijeni koja se razbila na sitne dijelove. Kada je prvi put udario, rekao je: ”Allahu ekber! Dati su mi ključevi Šama! Tako mi Allaha, u ovom trenutku gledam u njegove crvene dvorce!” Zatim je udario drugi put i rekao: ”Allahu ekber! Dati su mi ključevi Perzije! Tako mi Allaha, ovoga trenutka vidim bijeli dvorac u Medainu!” A kada je udario i treći put, rekao je: ”Allahu ekber! Dati su mi ključevi Jemena! Tako mi Allaha, ovoga trenutka, sa ovoga mjesta, vidim kapije Sane!” (Ahmed)

Stoga bi misija nasljednikā posljednjeg Allahovog Poslanika, s.a.v.s., (uleme, daija, učitelja, i sl.) u svakom vremenu i mjestu, a posebno u vrijeme kriza i nedaća, morala biti buđenje nade, podsticanje na rad i djelovanje, postepeno ispravljanje grešaka, nagovještavanje olakšanja, izlaza i pobjede, ohrabrivanja i podsjećanja da će Istina sigurno pobijediti, da se kroz nedaće prekaljuju ljudi i bruse istinske ličnosti, da je smrt na Allahovom putu počast, da je iščekivanje pobjede od Allaha ibadet i da je strpljivost i postojanost osobina pobjedničke generacije.

Povijest nas uči da su neprijatelji islama mnogo puta zajedničkim snagama i svim raspoloživim sredstvima napadali islam, ali ga nisu uništili, niti mogu uništiti islam i muslimane. Postoji mogućnost da islam prolazi (i prolazio je), zbog slabosti njegovih nosilaca i sljedbenika, kroz stanje slabosti, privremene stagnacije i trenutačne iscrpljenosti, ali on ima sposobnost brzog oporavka i vraćanja snage, te nastavljanja svog djelovanja u punom kapacitetu.

Da je islam mogao nestati, nestao bi nakon preseljenja Muhammeda, s.a.v.s., na Ahiret, kada se većina Arapskog poluotoka odmetnula od islama, ali nije nestao. Da je islam mogao nestati, nestao bi u vrijeme krvavih krstaških ratova, u vrijeme mongolske najezde, u vrijeme inkvizicije, ali nije nestao i neće nestati do Sudnjega dana, već će njegovo svjetlo, ako Bog da, uskoro zasjati punim sjajem, makoliko oblaci i tmine iskušenja i smutnji bili gusti i tamni. Ta, zar noć nije najtamnija pred zoru?!

Facebook
Twitter
WhatsApp

PREPORUKA