Piše: dr. Omer Mukbil
Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Neke statistike pokazuju da u islamskom svijetu broj diplomanata (muškaraca i žena), na odsjeku za Šerijat i islamske studije, dostiže cifru od 50.000 (pedeset hiljada). Postavlja se pitanje: Gdje je i kakav je utjecaj tih diplomanata u društvu? Mi znamo za zakonitost koju je Allah, dž.š., uspostavio među ljudima, a koja je spomenuta u vjerodostojnom hadisu: ”Ljudi su poput deva, stotinu ih, a jedva da nađeš jahalicu”, ali mi sa razlogom postavljamo ovo pitanje: Gdje je ovih 1% koji čine pet stotina diplomanata islamskih znanosti godišnje?
Broj muslimana danas u svijetu premašuje jednu milijardu i četvrt, i oni imaju nasušnu potrebu da se upoznaju sa propisima islama, a to znači da nam je danas potrebno stotine hiljada daija i alima kako bi se zadovoljila ova potreba.
Gledao samo jedan video-isječak koji je otkrio gorku stvarnost o svekolikom džehlu i neznanju u kojem žive mnogi muslimani u pogledu temeljnih vjerskih propisa. Na početku je zatraženo od jednog muslimana da prouči samo El-Fatihu, pa je rezultat bio katastrofalan i pored činjenice da su ta pitanja o vjeri postavljana Arapima u zemlji koja je stjecište šerijatskog znanja. Pa, šta onda reći za stotine miliona muslimana nearapa, u čijim državama nema ni blizu toliko daija i uleme kao u toj muslimanskoj državi?!
Sve to potvrđuje da pitanje “tržišta rada”, kada je riječ o studiranju islamskih znanosti, izlazi iz okvira uobičajenih kalkulacija o zapošljavanju u struci. Službu daije i alima nije ispravno svoditi na karijerističku ljestvicu koja počinje prvom platom, a završava se penzijom. Polje djelovanja studenta ili svršenika islamskih nauka mnogo je šire od toga da bi se moglo ograničiti na sistem zapošljavanja kojim se regulišu finansijska (materijalna) pitanja. Svaki musliman ima potrebu za znanjem koje posjeduju svršenici islamskih studija i za upoznavanjem sa osnovama vjere bez kojih ibadet ne može biti ispravan. Obrazovanje i podučavanje je temelj vjere i preko njega vjernici izvršavaju ono što im je Allah naredio.
Pred nama je veliki problem i dužnost nam je, koliko god možemo, ublažiti ga. I ovi redovi su skromni doprinos ublažavanju spomenutog problema.
Jedan od najvažnijih motiva za ulaganje napora na tom polju jeste da nosilac diplome fakulteta islamskih nauka mora uvijek imati na umu da islamska nauka nije kao druge nauke, da je svjestan emaneta kojeg nosi i da uvijek osjeća bojazan da ne daje sve od sebe u prenošenju i širenju islamskog znanja, imajući na umu ajet: ”A kada je Allah uzeo obavezu od onih kojima je Knjiga data da će je sigurno ljudima objašnjavati da neće iz nje ništa kriti..” (Ali Imran, 187.)
Možda daija ili profesor islamskih nauka neće biti pitan na dunjaluku zašto se nije trudio u prenošenju islamskog znanja i zašto nije podučavao druge onome čemu je on podučen, ali će na Sudnjem danu, kao što dolazi u vjerodostojnom hadisu, dok bude stajao pred Allahom, dž.š., sigurno biti pitan šta je uradio sa znanjem koje je posjedovao.
Razumljivo je da se svršenik islamskog fakulteta brine i trudi da obezbijedi sebi i svojoj prodici nafaku i sredstva za dostojanstven život, ali ne smije pretjerivati u tome i ne smije sebi dozvoliti da bude od onih koji se natječu sa bogatim trgovcima i biznismenima u stjecanju prolaznog dunjalučkog bogatstva, a da zapostavi natjecanje u ”trgovini” koja donosi sigurnu i dunjalučku i ahiretsku korist, promicanje i širenje islamskog znanja i rada po njemu.
Prenošenje islamskog znanja je uzrok spuštanja berićeta u život i imetak daije. Dovoljno je da pročitamo biografije poznatih islamskih učenjaka i imama, pa da se uvjerimo u istinitost gornje konstatacije.
Ovom prilikom spomenut ćemo Veki'a ibnul-Džerraha, jednog od učitelja i šejhova imama Ahmeda, koji je sa studentima i profesorima hadisa proučavao hadis poslije sabaha, pa sve dok sunce ne bi odskočilo. Zatim bi se malo odmorio, onda bi klanjao podne-namaz, a zatim bi odlazio tamo gdje su čobani napajali stoku i koristio bi druženje sa njima da ih podučava Kur'anu. Sa njima bi ostajao do pred ikindiju, a onda bi se vratio u svoju džamiju.
Hafiz Abdul-Ganijj el-Makdisi, i pored toga što je bio imam ummeta u islamskom znanju, poslije sabah-namaza ostajao je u džamiji i podučavao ljude ispravnom čitanju i učenju Kur'ana.
U biografiji poznatog učenjaka i pobožnjaka, Abdullaha el-Umerija, stoji da je on često odlazio u pustinju kako bi tamošnje beduine podučavao islamu i islamskim propisima, jer su učeni ljudi i daije rijetko svraćali kod njih.
Stoga, braćo daije, svršenici islamskih fakulteta! Vi – htjeli ne htjeli – nosite u vašim grudima dio ostavštine Allahovog poslanika, Muhammeda, s.a.v.s., pa gledajte kako ćete i šta ćete odgovoriti Allahu, dž.š., kada vas bude pitao za tu ostavštinu.
