Piše: dr. Selman el-Avde / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Jedno od mojih predavanja počeo sam sa pitanjem prisutnima: ”Kako bi voljeli da sretnete Allaha?” Oni su odgovorili u jedan glas: ”Voljeli bismo umrijeti na sedždi.”
Odgovor me nije iznenadio, to je nešto što svako od nas želi za sebe, jer u hadisu koji prenosi Ebu Hurejre, r.a., Poslanik, s.a.v.s., rekao je: ”Čovjek je najbliži Allahu dok je na sedždi.” (Muslim)
Ebu Sa'lebe je poželio sebi lijepu smrt i lijep završetak dunjalučkog života, pa je umro na sedždi u toku noćnog namaza. (El-ahad vel-mesani; Hilyetul-evlija, II/30-31.; Tarihu Dimišk, 66/104.; Sijer el-e'alam en-nubela’, II/570.)
Ako na Google pretraživaču ukucate pitanje o ljudima koji su umrli u toku namaza, izbacit će vam dugi spisak predaja o ljudima iz prvih i potonjih generacija koji su umrli u toku namaza. Među tim predajama ima onih koje su vjerodostojne, a ima ih i sumnjivih i izmišljenih.
Status šehida je najveći stepen kod Allaha, kao što dolazi u ajetu: ”Oni koji u Allaha i poslanike Njegove budu vjerovali imat će u Gospodara svoga stepen pravednika i mučenika (šehida) i dobit će nagradu kao i oni i svjetlo kao i oni.” (El-Hadid, 19.) Allah, dž.š., podario je velikom halifi Omeru ibn Hattabu el-Faruku, r.a., tri blagodati na smrti: preselio je kao šehid, preselio je u toku namaza i preselio je u Poslanikovoj, s.a.v.s., džamiji u Medini.
Kako je Adam, a.s., otišao sa ovoga svijeta? Ili bolje: ”Kako je živio?” Živio je tako što je predano i dosljedno prenosio poslanicu sa kojom je bio zadužen, predano i dosljedno je vršio zadaću Allahovog namjesnika na Zemlji, gradeći i kultivizirajući mjesto svoga življenja, sprječavajući nepravedno prolijevanje krvi i širenja nereda, te ispunjavajući emanet i prvotni ugovor koji je Allah uzeo od njega.
U predajama se spominje da se Adem, a.s., jednoga dana razbolio i da je osjetio skori odlazak sa ovoga svijeta. Taj osjećaj je imala i njegova supruga i vjerna drūga, Hava. Prije nego je ispustio svoju plemenitu dušu, ponavljao je blagoslovljene riječi kojima ga je Allah podučio, a kojima je potvrđivao Allahovu jednoću, priznavao svoj grijeh i molio za oprost: ”La ilahe illa ente subhanek! Inni kuntu minez-zalimin! – Nema drugog istinskog božanstva osim Tebe! Uistinu sam ja prema sebi nasilje učinio!”; ”Rabbena zalemna enfusena ve in lem tafir lena ve terhamna lenekunenne minel-hasirin! – Gospodaru naš, sami smo sebi krivi, i ako nam Ti ne oprostiš, i ne smiluješ nam se, sigurno ćemo biti izgubljeni.”
Ako bismo istraživali tragove i utjecaj ibadeta u našim životima, vidjeli bismo da se on ogleda u okupljanju u džamijama radi namaza, u požurivanju ponovnog obavljanja umre nakon umre, ili hadža nakon već obavljenog hadža, učenja ajeta u kojima se spominje i naglašava razlika između zadaće Adema, a.s., (tj. ljudi) i zadaće meleka, i sl.
No, postavlja se pitanje: zašto neko od nas ne bi volio da živi život posvećen dobrotvornom radu, dobročinstvu, služenju i korištenju siromašnima, potrebnima, usamljenicima, bolesnicima i djeci? To je dobročinstvo, ili dobro djelo, čiju korist osjećaju i drugi ljudi, a ne samo onaj ko ga čini.
Zašto neko od nas ne bi volio da živi život koji će biti posvećen traženju znanja, otkrivanju skrivenih i još uvijek nepoznatih naučnih činjenica i zakonitosti, pomjeranju granica ljudskog znanja prema naprijed, pa makar mali korak? Jer, znanje je odlika Adema, a.s., (a samim tim i njegovog potomstva), koje ga je delegiralo na mjesto halife i namjesnika na Zemlji i obezbijedilo da mu meleki sedždu učine.
Zašto neko od nas ne bi volio da bude rukovodilac (direktor, predsjednik, vođa) u određenoj branši i da se zavjetuje Allahu da će biti iskren u svom poslu, koristan ljudima, uvijek nasmijan i raspoložen, da će ljudima (radnicima, podanicima) besprijekorno davati njihova prava i biti strpljiv na njihovim uvredama? Jer, ako bi taj posao bio izvor prihoda i opskrbe za njegovu porodicu, i to bi bilo na Allahovom putu.
Ili, zašto neko od nas ne bi volio da provede život u pozivanju ljudi na pravi put, u da'vi i popravljanju stanja kod ljudi, bez želje za samoisticanjem i pohvalom, već s ciljem da zabludjelog uzme za ruku i povede putem istine, da smiruje uzavrele strasti kod ljudi, da okuplja i ujedinjuje ljude u dobru, znajući da su njegovi (pra)roditelji proputovali zemljom od mašrika do magriba, te da je cijela Zemlja bila njihova domovina.
Ili, zašto nekome od nas ne bi bio san da mu Allah podari dug život i veliki imetak, ali ne da bi povećao i gomilao svoj kapital, već da bi bio od onih kojima je Allah podario imetak, pa on onda kaže: ”Ovo ću podijeliti tu i tu, ovo ću dati tome i tome, ovo ću uložiti u to i to, pa pomoću tog imetka pokrene mnoge dobrotvorne projekte? Ili, zašto neko od nas ne bi klanjao noćni namaz i dugo ostajao na sedždi plačući i učeči dovu za preporod islamskog ummeta ili svog naroda kao dijela ummeta, da se probudi iz dugogodišnjeg sna? Ali, suze i skrušenost neće biti sredstvo uspjeha sve dok se ne pretvore u iskrenu želju i ozbiljan trud i djelo koje ne zna za očaj.
Ili, zašto među nama ne bi bio neko čija će pozitivna vizija preći granice naše turobne stvarnosti i dosegnuti u budućnost punu radosnih vijesti i nagovještaja? I kada kaže da je on u svom vjerničkom snu već vidio da su okupirana palestinska teritorija i Bejtul-Makdis oslobođeni od okupatora i vraćeni njihovim pravim i legitimnim vlasnicima, to ne znači da on zavarava i obmanjuje samog sebe i da su to samo pusta nadanja, već to znači da se istinski oslonio i pouzdao u istinitost Allahovog obećanja.
Ili, zašto među nama ne bi bio neko čiji bi san bio da ne napusti ovaj svijet prije nego ostavi iza sebe pozitivan trag po kojemu će biti spominjan i zbog kojeg će mu ljudi zahvaljivati i dove za njega upućivati? To može biti trajna sadaka, znanje koje će koristiti ljudima, ili dobro odgojeno dijete koje će za njega dove upućivati.
Zar nije vrijedno i dostojno da se ugledamo na našeg prvog učitelja, Adema, a.s., i da upućujemo dove za njega zbog njegovog nasljeđa i onoga čime je bio nadahnut?!
Neka je salavat i selam (Božiji mir i blagoslov) na Adema, a.s., na njegovo potomstvo, Allahove poslanike iz njegovog potomstva, šehide i sve iskrene i dobre vjernike. Neka je salavat i selam na najboljeg Ademovog, a.s., potomka i Allahovog miljenika, Muhammeda, s.a.v.s., koji je tri dana prije smrti i preseljenja na Ahiret, rekao: ”Neka niko od vas ne dočeka smrt, a da nema lijepo mišljenje o Allahu.” (Muslim)
