SAFF

Kako Ivan brani svoj „PEN“

Facebook
Twitter
WhatsApp

Piše: Sead Zubanović
Jedan od jako aktivnih, dokazanih dušmana Bosne, hrvatski književnik maskiran u ljevičara, izuzetno mudri Ivan Lovrenović, se dana 8. 7. 2014 godine obratio javnosti saopštenjenjem u kojem je obavještava da napušta PEN BiH doslovce rekavši ovako da: „Pripadanje ovakvom društvu pisaca nespojivo je s elementarnim samopoštovanjem“.. Bravo Ivo, pomislih, pridruživši ga iste sekunde časnom akademiku Esadu Durakoviću koji se ovih dana takođe odrekao zasluženo mu pripadajućih privilegija i protestno istupio iz PEN-a zbog već dobro poznate situacije sa odbijanjem prijema u članstvo bošnjačkih pisaca Sidrana, Latića, Brke . . Obradovan i moram priznati iznenađen ovim Lovrenovićevim gestom bih postiđen što sam ga već davno svrstao među one nepopravljive stanovnike BiH koji nikada neće voljeti državu u kojoj žive i okvalifikovao osobom hronično zaraženom Andrićevim sindromom mržnje svega što makar malo podsjeća na Bošnjake i Islam. Takvo mišljenje o njemu sam formirao zbog činjenice da je u pitanju čovjek koji je svojevremeno osporio i enciklopedijsko znanje Miroslava Krleže, velikog Hrvata, zbog njegovog čvrstog stava zasnovanog na neoborivim materijalnim dokazima o povijesti Bosne koji nedvojbeno argumentuju njenu najdužu državnu postojanost na ovim prostorima, ali i šire! Zajedno sa svojim prezimenjakom Dubravkom, Predsjednikom komisije za zaštitu spomenika BiH, koji po komšiluku svakodnevno nudi svima pravo na stećke, inače krunski Krležin adut koji je koristio kod elaboriranja svog pomenutog stava, usudio se reći i još uvijek tvrdi da je Krleža svoje zaključke donio na osnovu njemu podastrtih netačnih činjenica! Zaista, kada je u pitanju znanje Miroslava Krleže, ovo je čista nebuloza. Zato su je i izgovorili tek poslije njegove smrti.

U daljem tekstu obrazlaganja svoje odluke, poslije vapaja u podnaslovu: „Brišite me sa svojega spiska“ Ivan napisa kako je jako razočaran ovovremenim saznanjem o onovremenom načinu formiranja te udruge, davne 1992 godine. Pozva se na taze objavljen intervju Abdulaha Sidrana u „Oslobođenju“ iz koga je saznao, njemu kao, do sada nepoznate detalje. Prvo što nije znao, a ne može nikako preko toga preći, je to da je osnivački skup održan u Abdulahovoj kući. Ovo je zaista čista glupost pomisliti, a ne i reći. Zbog granatiranja i snajpera se Domu pisaca, koji se nalazi na otvorenom, dugo vremena nije smjelo ni pomisliti prići. Drugo što mu je zasmetalo na tom skupu je bilo formiranje povelje čijim se potpisivanjem potvrđuje činjenica da se u BiH provodi agresija i nasilje i da prisutni pisci izjavljuju da pišu bosanskim jezikom. Znači Lovrenović i četnici su istog mišljenja, neslažu se sa upotrebom termina “agresija i nasilje“ kojim je svjetska javnost bila informisana o onome što se dešava širom Bosne, a bosanski jezik je jezik kojim su pisali i pišu svi prisutni ili nazočni pisci Bošnjaci. Jesu li oni krivi što su mnogi pisci Srbi i Hrvati napustili Sarajevo, a neki kao što je bio i on fizički onemogućeni u dolasku? Treća, njemu nepoznata informacija je bila da je udruženje pisaca učestvovalo u spašavanju književnika Zlatka Topčića iz okupiranog naselja Grbavice. U tom dijelu grada je i on stanovao, i ljut je što ništa nije učinjeno da se tada i njemu pomogne. Ni ta njegova primjedba nema osnova. Književnika Zlatka Topčića su četnici držali u bivšem državnom zatvoru „Kula“, gdje je kao i ostali zatvorenici bio zlostavljan i prisilno vođen na kopanje četničkih rovova oko Sarajeva. Kao logoraš se i našao na spisku Crvenog krsta što je omogućilo njegovu razmjenu. To se Ivanu, hvala Bogu, nije desilo.
Svo vrijeme u izjavi nije prestajao sa stalnim napadnim napominjanjem, tačnije provociranjem, govoreći da je Avdo čovjek od riječi pa iz tog razloga on, Ivan, vjeruje da je istina sve što je ovaj novinaru rekao. I eto, na kraju, zaključi da su to razlozi zbog kojih je toliko retroaktivno ljut da će iz istih stopa napustiti PEN. A, u pitanju je samo vješta podvala i još jedan latinluk bosanskog Hrvata Ive koji je ovom gestom zaključao, i to dva puta okrenuvši ključ, vrata PEN-a pred nosom Sidranu i ostalim piscima Bošnjacima. Tražio je, što bi se reklo dlaku u jajetu, kao razlog da zakuha situaciju i zauzme bolju poziciju u bitkama koje slijede.Neće Lovrenović nikada svojevoljno napustiti PEN jer je preko članstva u njemu prigrabio monopol na lik i nedjelo Ive Andrića. Pupčanom vrpcom je prikopčan na sve fondove kulture iz kojih crpi novac za redovna obilježavanja kojekakvih jubileja vezanih za ovog nečovjeka. Poput hobotnice se svojim pipcima obmotao oko imena i prezimena fra-beg Ive kako ga je, aludirajući na njegovo porijeklo, uvijek kod pominjanja titulirao veliki Krleža. Svaku kritiku upućenu ovom satrapu doživljava kao svoju ličnu. Lani je poručio da mi Bošnjaci nismo ni zaslužili da imamo Andrića, valjda ogorčen ogoljavanjem istine o zlu i zločincima koje ne prestaje proizvoditi njegov literalni rad, kao što su krvoloci Lukići suđeni u Hagu.

Prošle godine je organizovanje večeri poezije u rodnoj kući velikosrpskog Nobelovca u Travniku, Lovrenović u svojstvu gazde povjerio Abdulahu Sidranu. Može bit da mu je Avdo tražio malo više para za tu uslugu, znajući koliko on hajruje i dobija sredstava od vlasti, pa je tu došlo do „šlusa“. Vođen tim iskustvom normalno da se prepao iznenadnog Sidranovog primicanja ponovnom članstvu, a samim tim kesi i kasi, finansijama PEN-a. Mogao bi Avdo, onako promućuran kakav jeste, svašta iščeprkati i natovariti na vrat udrugi finansijsku policiju. A nije tajna da se u PEN-u zaprimaju redovno pogolema sredstva iz inostranstva „ za potporu rada njegovog članstva“. Tajna je kako se dijele?
Ovo saopćenje je samo dimna zavjesa iza koje Ivan krije čiji je PEN. On neće nikada dragovoljno izaći iz njega jer njime, skupa sa sebi sličnima, i upravlja. Zato je i napravio ovaj šahovski problem koji pojednostavljen glasi: ili ja ili Sidran! Ako njegov blef neuspije i nastavi se pritisak javnosti na udruženje sa zahtjevom prijema pisaca Bošnjaka, za očekivati je da se na sličan način, ucjenom o svom napuštanju PEN-a, javnosti obrati još veći šahovski majstor i ništa manji smutljivac, kukavica pun iste Lovrenovićeve mržnje samo sa drugim predznakom, koji je tek sada skupio hrabrosti da se „obračuna“ sa rahmetli Ibrišimovićem, čuveni prelivoda Majko Vešović.
U sadašnjem PEN-u ima mjesta samo za one partizane iz crtanih romana poput Mirka i Slavka, sada Ivana i Marka! Na Sidranovom primjeru se pokazalo i dokazalo da ko sa njima dvojicom šaha igra, šahovska tabla mu se na kraju o glavu polomi.
P.S. Kažu da je istorija učiteljica mudrosti. U Drugom svjetskom ratu je rahmetli Adil Zulfikarpašić kao partizan tek po dobijanju „konspirativnog“ imena „Aco“ postao oficir. Fakat, možda i nisu za PEN-a imena kao što su Ibrahim, Isnam, Amir, Džemaludin, Abdullah, Nedžad, Fatmir, Salim . . Trebalo bi ih u ime prošlih vremena, bratstva i jedinstva, malko korigovati.

Facebook
Twitter
WhatsApp

PREPORUKA