Kako sam postala ramaznaski putnik

1006

Piše: Alma Taletović
U prvoj noći ramazana postala sam nevidljivi putnik, a krajnje odredište su kapije Allahove milosti, zadovoljstva i oprosta. Pred zoru iščekujem prve sehurske tragove, mirise, zvukove iz majčine kuhinje, koja se kreće skoro nečujnim koracima i tiho šapćući da nas ne probudi priprema jela. Preplavi me zahvalnost na toj blagodati. Majci. Osjetih miris. Neobičan, sladak, treperav. Nije to samo miris hrane. Mislim da je to miris svih duša što se u iščekivanju Allahovog oprosta i rahmeta u ove blagoslovljene sate prostiru pred kapijom Njegovom. Znam, kucat će, kao i ja, da im se otvori i nečujno, očima duše tražiti svaki znak, vidjeti sve dahove ljubavi i bereketa koje treperave duše pomiluju u ramazanu. Tada se svi vjetrovi ljuljaju i gnijezde.
Vapaj duše
-Požuri, sehur je. Ustajem, mada sam budna odavno. Nisam mogla zaspati. Jednostavno nisam. Uđoh u prostoriju i tiho nazvah selam. Svi me pogledaše, osjetih kao da smo na važnom sastanku. I čekamo da počne. Osmjehnuh se u sebi. Krajičkom oka zapazih kako mi stara majka išareti da sjednem pored nje. Pogledah košćatu ruku, lice uokvireno mahramom, tek ovlaš. Pretpostavila sam da je i ove noći Allaha molila. Kucala. Prostirala svoju dušu i iznova predavala. Vidjela sam njen osmijeh i tugu. Naučila sam nevidljivo pratiti smjerove i kretanja na ljudskim licima. Na njenom samo ljubav i žal što neće moći ispostiti sve. Ona je željela sve. A tijelo nije dalo. Primijetih kako je iz kartonske kutije izvukla tablete. Pokušat će ispostiti danas. Sa ogromnom pažnjom odvajala je u stranu, na sto tablete koje je trebala popiti. Takva je oduvijek bila. Sve što je radila, predavala se tome.
-Nano, ne brini, dobit ćeš ti od Allaha nagradu, Allah je milostiv – rekoh tiho. Odnekud me zapahnu vjetar milosti i na mom licu zabljesnu crvenilo zbog emocija. Pomislih samo koliko ima onih koji mogu postiti, a eto ne mogu, duša im vapi, a oni dušu okivaju. A moja nena koja ne može, ustvari, može. Njena duša vapi i ona bi je pustila da poleti. I bi mi čudno. Kako su ljudi različiti. Dok se jedni prenivljaju i pronalaze opravdanja, drugi zdušno poste. Poste bićem. Poste dušom. Poste očima. Poste sluhom. I to ne samo dok je ramazan. Iz razmišljanja me prenu majčin glas: ”De, primakni se… ostat ćeš gladna.” Nasmijah se u sebi i htjedoh reći kako je moje stanje gladovanja stanje koje nikada ne prestaje. Moja glad je glad duše. Za oprostom. Za ljubavlju. Za milošću. Blizinom. Na tu riječ zatreperi duša. O da, ta radost u voljenju Allaha, ta sreća u želji za Njegovom blizinom moj je pokretač. I moja snaga. Najsretnija sam kada me obavija i ispunjava svaki dio moga tijela. Najnesretnija kada slabi.
Mjerilo života
Pomislih na sve one koji su ustali toga jutra na sehur, pokušah ih posjetiti barem dušom. Prisjetih se i onih koji to neće. Jednostavno spavaju. Osjetih žaljenje i tugu. Pomislih da im trebaju puno jače tablete od onih koje koristi moja stara majka. Tablete za dušu. Kada je duša bolesna, sve je bolesno: i čovjek, i život, i auto, i kuća, sve se sa njim njiše i kiše u toj bolesti. I drhti. A ostavit će sve. I neka auta, neka kuće, neka… ali neka i antibiotika. Samo zdrav insan vidi i istinski živi u sadašnjem trenutku. Predan je i odan sebi i drugima, Allaha radi. A najviše žudi doći Allahu. Mjerilo života je mjerilo pokornosti. Onoliko koliko vjeruje toliko će čovjek i uspjeti u svim segmentima života, onoliko koliko traži, toliko će dobiti traženo. Znam da će me sutra svi oni koji ne poste gledati onako, ispod oka. Kao da sam ja ta kojoj trebaju širiti vidike. Pa ja ne gledam tako. Ja gledam otvorenih očiju. I u svemu vidim Allahovo djelovanje, Allahovu moć i kreaciju, čak i u njima samima, u letu ptice, njihanju vjetra. Znam da im je ta pokornost čudna, kao što je i meni njihova. Jer ako srce ne uposliš pokornošću Allahu, plemenitim ciljevima, ono će tebe uposliti prohtjevima i negativnošću. A oni koji se oslanjaju na Allaha, On im je dovoljan. Oni koji rade u ime Allaha, On im je dovoljan. Poput ptica su koje osvanu gladne, a omrknu site. Ali i ptice polijeću iz gnijezda. I ptice traže. I ptice kucaju. I ptice putuju. Lete u potrazi za onim što ih čini živima. U ramazanu sam poput ptice. I drago mi, pravo drago što nemam kaveza. Ponekad osjetim tu lahkoću postojanja. Poželih da to stanje traje uvijek. A najviše ga osjetim u ramazanu. Pomislih kako zbog tog osjećaja predanosti i ljubavi, pripadanja i putovanja vrijedi poletjeti svaki put iznova. Nestrpljivo sam žvakala komad pite koji mi se činio još slasniji nego što je bio. Zapostih i pokušah sažeti u nekoliko rečenica dostojanstveno i istovremeno sa žarom svoju molbu. U retrospekciji duše prisjetih se svih ramazana, sehura i iftara. Čujem riječi potpune predanosti i pokornosti Allahu: ”Odazivam Ti se Gospodaru, odazivam, postom”. Upravo tako… izvršavam pokorno i zadovoljno Tvoju naredbu, želeći Tvoj oprost i nagradu. O Gospodaru, smiluj mi se, želim Tvoje zadovoljstvo i nagradu koju si obećao samo postačima, jer post je Tvoj i Ti za njega nagrađuješ…