Kako su svjetski mediji načinom izvještavanja o napadu u Novom Zelandu učestvovali u promociji krajnje desnice

1176

Piše: Elias Groll (Foreign Policy) / Preveo: Abdullah Nasup

U danima i satima prije svog ubilačkog pohoda na novozelandske džamije u petak, ubica je ostavio nekoliko digitalnih dokaza koji ukazuju da je imao jedan jasan cilj: Svoj teroristički napad zamislio je imajući na umu internet. Snimio video za eru društvenih medija, video koji će se u trenu proširiti cijelim svijetom, time što će ga objaviti uživo na svojoj Facebook stranici. Čak je i mjesto napada, Novi Zeland, očito odabrano za slanje poruke koja će se odmah proširiti kroz tamni digitalni svijet: Nema više mjesta na zemlji koje je sigurno od bijelih supremacista, kojima je internet dao novi život.

Ovaj teroristički napad, koji je ostavio 50 mrtvih, sada služi kao hrana za nezasite medije širom svijeta, koji se fokusiraju na ideologiju ubice i time njegove ideje uvode u mainstream. Ubica je, čini se, upravo to i planirao, koji je, izgleda, bio član nekih od najtoksičnijih online zajednica njegove subkulture. (Policija je identificirala osumnjičenog kao 28-godišnjeg Australca imenom Brenton Tarrant.)

Sve to nameće teška pitanja o tome kako bi mediji trebali odgovoriti na pokolj emitiran preko interneta. „Mediji su prilično dobri u tretiranju skupina poput Al-Qaide, koje imaju jasno vođstvo i organizacijsku strukturu”, tvrdi Robert Evans, novinar i istraživač koji je opsežno pisao o online ekstremističkim skupinama, „ali tretiranje online zajednica kao što je ona kojoj je pripadao ubica, čini se da predstavljaju daleko teži izazov.“

U središtu ubicine medijske strategije bio je moralno prljavi video: 17-minutni prijenos uživo s kamere montirane na vojnoj kacigi. Video je pokazao ubicu dok je vozio svoj automobil Subaru prema svojoj meti, prišao džamiji i počeo pucati. Njegovi sljedbenici su znali da se uključe na vrijeme, jer je najavio da će izvršiti napad i da će ga emitirati uživo.

Pored linka na svojoj Facebook stranici, napadač je postavio linkove na još 74 stranice. U satima nakon pucnjave globalni mediji emitirali su ovaj materijal i dodatno ga proširili. 

Nekoliko sati nakon napada video je bio dostupan na You Tubeu i na Facebooku, gdje je originalno emitiran, potom je uklonjen sa obje platforme. Video je sada uglavnom nedostupan na većim stranicama, ali uporni korisnik interneta još uvijek ga može naći.

Objava, video i sredstva distribucije, koje je napadač na džamiju koristio, su nevjerovatni kada je upitanju način na koji su se širili na platformama i konvencijama online kulture. Sve to sugerira da je ubica, koji je izjavio da se divi norveškom masovnom ubici Andersu Breiviku, koji je ubio 77 ljudi u 2011. godini, uglavnom htio postići slične vrstu rasističke besmrtnosti.

Kako pokriti online pojave poput ovih predstavlja dubok izazov za tradicionalne medijske organizacije.

Tokom 2018. godine Data & Society, neprofitna organizacija za istraživanja, istražila je kako je medijsko tretiranje internetskih rasističkih zajednica i njihove idologije dovelo te grupe u mainstream. U izvještaju se navodi: „Izvještavajući na određen način o krajnjoj desnici – pod koju se podvodi sve od profesionalnih teoretičara zavjere preko društvenih medija naklonjemnih Trumpu, pa do stvarnih nacista – novinari su izravno utjecali na povećanje interesa javnosti za te grupe”, zaključili su istraživači. „U tom procesu, takav način izvještavanja ne samo da je dodao kisik, nego raketno gorivo na već tinjajuću vatru.”

Kada članovi krajnje desnice ostave internet i izazovu masovno nasilje, mediji mogu učiniti sve, osim da ne izvještavaju o tome. S medijske tačke gledišta, ubistvo 50 ljudi je vijest. Međutim, izazov je kako izvještavati o tome bez usmjeravanja velikog broja ljudi na nasilne rasističke online zajednice koje su inspirisale napad.