Sve je češća pojava otvorenih i agresivnih napada na vrijednosti na kojima je utemeljena današnja Bosna i Hercegovina. Sve se to odvija pod krinkom «liberalizma», a zapravo se u pozdaini kriju sumnjive nakane i još sumnjivije finansijske i političke relacije.
Posljednji u nizu takvih primjera je slučaj izvjesnog karikaturiste Filipa Andronika i otvorenog psovanja i vrijeđanja uspomene na prvog predsjednika Predsjedništva BiH Aliju Izetbegovića. Televizija Sarajevo, u okviru čijeg programa su emitovane navedene psovke, brzo je reagirala, ali šteta je načinjena i ostao je gorak ukus, kod svih onih koji baštine temeljne vrijednosti bošnjačkog naroda i države BiH.
Međutim, tu nije kraj priče. Detaljnijom analizom u «umjetničko djelo» Filipa Andronika i kruga koji predstavlja, pokazuje se da je riječ o nečemu što nadilazi okvire slučajnosti i incidenta.
Između ostalog, na You Tubeu su dostupni Andronikovi stand-up nastupi, u kojima se dotiče i čitavog niza drugih osjetljivih tema, sa ponovo jednakim ciljem – agresivnim odnosom prema Bosni i Hercegovini i Bošnjacima.
U jednom od «nastupa», dostupnih na You Tubeu, Andronik kaže na temu sljedeće:
«Taj naš jezik, od svih naroda bivše Jugoslavije mi svoj jezik doživljavamo najviše romantično, patriotsko, nostalgično… Imaš situaciju da odeš, ne znam… U Beograd i tražiš Šekspirovu knjigu. Oni će ti reći: ‘Želite li Šekspira na engleskom ili na srpskom?’ Odeš u Zagreb i tražiš Šekspira, oni će ti reći: ‘Želite li Šekspira na hrvatskom ili na engleskom?’ Odeš kod nas u knjižaru – ne da iko ide kod nas u knjižaru (smijeh) – i tražiš Šekspira, oni će ti reći: ‘Želite li Šekspira na engleskom ili na našem?’ Znaš kao – tri naroda u Bosni, očima jedni druge ne možemo, ali jeziku kažemo da je – naš. Taj naš jezik je poput nekog mitološkog bića, poput nekog jednoroga. Svi pričaju da postoji, ali niko ne zna kako on izgleda. Ne znam je li to srpsko-hrvatski, hrvatsko-srpski… Halebić, Riđanović, ovaj-onaj…I vrijeme prolazi, ne znamo kako on izgleda i već mu prijeti izumiranje.»
Postoje dva osnovna agresivna stereotipa na kojima očiva ideologija koja se ovdje propagira. Najprije mit o zatucanim i neobrazovanim, civilizacijski a onda i politički inferornim Bosancima u odnosu na Zagreb i Beograd. Kada govori da neko iz Zagreba ili Beograda ode u knjižaru, Andronik ne vidi u tome ništa neobično, jedino u slučaju Bosanaca se dodaje opaska: «ne da iko ide kod nas u knjižaru». Kasnije u videu će kazati i otvoreno: «Ljudi kažu Bosanci i Hercegovci su glupi. Ja ne bih rekao da smo glupi. Ja bih rekao da smo spori u razvoju.»
Drugi politički agresivan stav jeste negiranje bosanskog jezika. Ništa Andronika ne sprečava da srpski jezik imenuje njegovim imenom, isto je i sa hrvatskim. Jedino se suzdržava da kaže ime bosanskog jezika, ali sa punom slobodom kaže srpsko-hrvatski ili hrvatsko-srpski.
Dvije osnovne poruke Andronikove logike: mi smo intelektualno inferiorni u odnosu na Zagreb i Beograd, i zato nemamo pravo na svoj jezik, tj. Identitet. Nad nama treba da vladaju intelektualno superiorni susjedi, i naše je da prihvatimo njihovu dominaciju prihvatajući da Bosna nema svoj identitet, već da je on srpsko-hrvatski.
Tako zapravo naoko šaljiva priča, zamotana u formu stand-up komedije, postaje propagiranje diskursa pokoravanja Bosne i Hercegovine, kroz jasne naznake u čijem interesu (onih koji za razliku od nas idu u knjižare).
To je samo jedan od primjera koji propagira Andronik, a funkcija je (kao i u slučaju karikatura u kojima se psuje Alija Izetbegović) uvijek ista. Ubijediti nas da smo inferorioni, te da bi svaka reakcija protiv tog procesa pokoravanja – bila napad na «slobodu umjetničkog izražavanja» i na liberalizam, i sl.
Ne, umjetnost treba da bude slobodna. Ali slobodna umjetnost nikada ne bi zagovarala rasističke stereotipe, poput etničke inferiorinosti Bošnjaka u odnosu na Srbe i Hrvate, kao što čini Andronik. Ovo nije umjetnost, ovo je nešto drugo.
Stvar postaje jasnija, kada se Andronikova aktivnost stavi u širi kontekst njegovog djelovanja. U podacima dostupnim o njegovom djelovanju, objašnjava se da je on dio satirično-umjetničkog kruga oko Magacina Kabare.
Riječ je o – kako možemo pročitati na njihovoj stranici – «prvoj BiH organizaciji koja promovira pomirenje i društvenu odgovornost kroz kreativni angažman pokretača promjena u BiH, koristeći umjetnost kao alatku u borbi za bolju budućnost (!) svojih zajednica i cijele BiH».
Ispostavit će se da je ključna riječ u ovom opisu «bolja budućnost», jer «Magacin Kabare» je organizacija u kojoj ključnu ulogu igra Zana Marjanović, dugogodišnja i istaknuta članica Saveza za bolju budućnost (SBB) Fahrudina Radončića.
Da bi veze između SBB-a i Magacina Kabare postale jasnije, dovoljno je da se informišete o nekim njihovim projektima, poput projekta «Potraga za sličnost», koji je podržalo Ministarstvo kulture i sporta Kantona Sarajevo, na čijem je čelu u ovom mandatu bio još jedan SBB-ov istaknuti kadar Mirvad Kurić.
Direktor Magacina Kabare Emir Kapetanović kreator je koncepta i reditelj realityja «Šeret» čija je glavna zvijezda bio Filip Andronik. Za Andronika Kapetanović kaže: «Kada je krenuo Magacin Kabare, tada je krenuo i Filip Andronik. Nakon toga, povedeni Filipovim uspjehom, počeli su mu se javljati mladi ljudi zainteresovani za komičare.»
Ostaje utisak da su upravo mladi i djeca u glavnom fokusu djelovanja Andronika i Magacina Kabare. Tako je Andronik vodio «radionice kreativnosti i mašte» sa djecom nižih uzrasta, tj. polaznicima osnovnih škola.
Ako imamo u vidu ideologiju kakvu propagiraju Filip Andronik i Magacin Kabare, te stavove o suštinskim temama (kao što su lik i djelo rahmetli Alije Izetbegović, bosanski jezik, odnos BiH prema Zagrebu i Beogradu), podstavlja se pitanje – čemu to bosansku i bošnjačku djecu uče na tim seminarima, čiji voditelji otvoreno propagiraju ideologiju etničke i političke inferiornosti Bosne i Hercegovine i Bošnjaka.
Niz je zanimljivih veza i finansijskih izvora povezanih za djelovanjem Magacina Kabare i njihovog eksponenta Filipa Andronika.
Pored spomenutih političkih veza, značajno je istaknuti da je projekte Magacina Kabare (npr. film «Djeca mira») podržavala i HDZ-ova federalna ministrica Zora Dujmović. Potpuno u skladu sa ideologijom HDZ-a su tvrdnje Filipa Andronika o civilizacijskoj superiornosti Zagreba u odnosu na Bosnu i Hercegovinu i te realcije ne čude.
Još problematičniji je aspekt finansiranja projekata Magacina Kabare od strane Međunarodnog republikanskog instituta (IRI) u Sarajevu. Riječ je o fondaciji koja raspolaže sa američkim novcem, ali na čijem je čelu Borislav Spasojević, bivši politički aktivista iz Srbije. Posebno su indikativne političke Spasojevićeve relacije sa DSS-om Vojislava Koštunice i SPS-om Ivice Dačića, s obzirom da je radio kao PR za općinu Gornji Milanovac u periodu 2003. kada su na njenom čelu bili kadrovi DSS-a i SPS-a.
U posljednje vrijeme intenziviraju se aktivnosti usmjerene protiv Bosne i Hercegovine. Skoro da nema dana, a da neko ne dovede u pitanje vrijednosti, na kojima ova zemlja počiva. Sve češće iz Zagreba i Beograda, ali i iznutra.
Tako Sergej Trifunović sa najvećom lakoćom kaže da je za Srebrenicu «najveći krivac Alija» (a ne Karadžić ili Mladić). Tako će Nerzuk Ćurak proglasiti Aliju Izetbegovića za raspad etničke «tigrove kože» u BiH. Tako se u Kantonu Sarajevu promoviše osjećaj stida prema imenu bosanski jezik. Tako će se kroz tezu «svi su nacionalisti isti» izjednačiti strane u ratu, Itd, itd. Tako će na kraju Filip Andronik, u ime udruženja za «pomirenje», kao intelektualni guru mladih i djece u Sarajevu, vrijeđati Aliju Izetbegovića i objasniti nam da govorimo «srpsko-hrvatskim».
Šta na kraju treba da bude «napredak i pomirenje»? Da bh. patrioti priznaju da nije bilo agresije i genocida, već da su sve strane krive. Šta je cilj? Da se Bosnom i Hercegovinom treba upravljati izvana, iz Zagreba i Beograda, jer smo mi, kao eto, civilizacijski inferoriorniji – ne idemo u knjižare. Glavna meta takvih napada jeste Alija Izetbegović, jer je on simbol borbe za slobodu, a protiv tog ropskog osjećaja stida, krivnje i inferorionosti, i na kraju slobode za civilizacijske vrijednosti.
Sigurnosni analitičari, koji se bave modernom propagandnom i hibridnim prijetnjama, dobro znaju da je najefikasnija propaganda tamo gdje se ne očekuje. «Nedužni» crteži, kao viralni materijal, u dobu masovne i ubrzane komunikacije predstavljaju propagandu sa najvećom efikasnošću, jer ima savršenu sposobnost da krije svoju funkciju i namjeru. To su samo šale – neko će reći. Bolje upućeni će se sjetiti kartikatura Jevreja sa dugim nosevima iz početaka nacističke propagande. Suljo i Mujo su se smijali o vicevima na svoj račun, kroz koje se održavala politika koja im je oduzimala osnovna prava i dostojanstvo, a smijali su se sve dok ih nisu počeli ubijati, zatvarati i progoniti. Tada više nije bilo smiješno.
