Piše: Šejh Selman El-‘Auda / Saff.ba
Ljudi često upadaju u grešku tako što govore o Allahu i o islamu, a nemaju šerijatskog znanja. Lahko je danas naći skupinu ljudi koja tumači islam, a koja nema šerijatskog znanja, ili su nešto malo čitali tako da njihove informacije nisu potpune, što znači da nisu kvalifikovani da o tome govore, a kamoli da dođu do nekog razboritog zaključka! Oni se ne zadržavaju samo u studiranju i proučavanju, nego čak navode neka mišljenja i određene zaključke!!! Nakon toga dođu i kažu: ovo je bilo baš lahko, i ovo pitanje je zanemarljivo, nije potrebno puno truda oko njega!?
Subhanallah! A šta mislite o imamu Maliku, kada ga je čovjek upitao o nekom pitanju, pa mu on odgovorio: „Ne znam!“ Pa mu ovaj reče: Pa to je lahko pitanje!!» Tada se imam Malik naljutio i rekao mu: „ Nema ništa u ovom znanju da je lahko, zar nisi čuo za riječi Uzvišenog Allaha: Mi ćemo ti, doista, teške riječi slati.» (El-Muzemil, 5.)
Nije lahko tumačiti šerijatske propise
Dakle, osnova u pitanjima halala i harama je da to nisu lahka i zanemarljiva pitanja, jer onaj ko o njima priča govori o šerijatskim propisima, i tumači ih od njihovog Zakonodavca, Allaha subhanehu we te'ala, i od Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi we selleme. Takav zastupa Gospodara svih svjetova, i ne smije doći sa nečim iz svoga džepa, ili se nemarno odnositi u tim pitanjima, ili otići u krajnost!
Najrasprostranjeniji i najopasniji oblik govora o Allahu bez znanja u ovom vremenu jeste da se govori kako je razilaženje među ulemom dokaz za sve. Mnogi ljudi, posebno oni koji su nestručni, imaju ubjeđenje da je razilaženje u nekim šerijatskim pitanjima dokaz sam za sebe. Što znači, da oni smatraju da je samo prisustvo nekoliko različitih mišljenja, po određenom pitanju, dovoljan dokaz da se prihvati bilo koje od navedenih mišljenja. Pa, ako o nekom pitanju postoje dva mišljenja- mišljenje da je nešto zabranjeno i mišljenje koje smatra da je najispravnije da je to nešto dozvoljeno, oni onda iz toga shvate da je to dozvoljeno. Zašto? Zato što u mes'eli postoje dva mišljenja, te su ubijeđeni u to da je razilaženje samo od sebe dokaz u Šerijatu.
Muslimani su danas u velikom iskušenju sa ovom skupinom koja na ovaj način razmišlja. Oni su sebi predstavili da samo razilaženje u određenom pitanju muslimanu daje potpuno pravo da od postojećih mišljenja odabere sebi ono koje njegova duša želi, i što joj odgovara, a ne na osnovu šerijatskog dokaza. Smatraju da je razilaženje dovoljan dokaz za to, kao što su to spomenuli El-Hattabi i Eš-Šatibii kada su govorili protiv ove skupine ljudi. Kažu da oni smatraju da je razilaženje po određenom pitanju dokaz da je nešto dozvoljeno, i na to razilaženje se oslanjaju kada je u pitanju dozvoljavanje nekih stvari.
Tako neki od njih kažu: Brate, nemoj ljudima otežavati, oko ovog pitanja postoji razilaženje među islamskim učenjacima! Zašto me kritiziraš? Ulema nema jedinstveno mišljenje o ovom pitanju! Zašto se raspravljaš?
Dakle, ova kategorija ljudi se ne oslanja na šerijatske dokaze, na ajete i hadise, niti slijede određenog alima na čije mišljenje se oslanjaju, već naprotiv, slijede samo svoje strasti i od ove vjere uzimaju samo ono što njihovim dušama odgovara, a da je suprotno, bilo bi nam drago i pozdravili bismo njihovo mišljenje i njihov stav!
Kada bi ti neko rekao da oko nekog pitanja postoji razilaženje, i da tvoj govor ne želi da prihvatiti, pa kada bi ga ti pitao čiji govor prihvata, i ukoliko ti odgovori da će prostudirati tu mes'elu, proučiti je iz knjiga i doći do svoga zaključka sa kojim se zadovoljava- onda ćeš takav način razmišljanja prihvatiti, ali uz uslov! Uslov je da ne dođe sa nekim novim mišljenjem, i da njegov moto u tom studiranju bude želja da dođe do istine, a ne da u svemu tome slijedi samo svoju strast!
Kada bi ti, opet, neko drugi došao, i rekao da ne prihvata govor toga i toga, pa kada bi ga pitao čiji govor prihvata , i ako bi ti odgovorio da je njegova duša smirena sa govorom i mišljenjima nekog alima, i da ga slijepo slijedi, pa čak i prije nego što sazna njegovo mišljenje- onda ćemo takvome to priznati, i kazati: Nema problema, ti i nisi sposoban da studiraš i proučavaš šerijatske mes'ele, zato nećeš biti griješan ako budeš slijedio nekog alima koga smatraš da je vjerodostojan kod tebe u pogledu znanja i bogobojaznosti. Međutim, opet ne smiješ smatrati da je razilaženje dovoljan dokaz da je nešto dozvoljeno!
Mjeriti Šerijatom, a ne sopstvenim strastima
Mi svi dobro znamo da nam je Uzvišeni Allah naredio da se, prilikom nesuglasica, vratimo na Kur'an i Sunnet, kao što kaže:
„ A ako se u nečemu ne slažete, obratite se Allahu i Poslaniku!“ (En-Nisa, 59.)
Nesuglasice u ovom ajetu se odnose na razilaženja u pogledu vjere. Prema tome, niko od nas nema pravo da prilikom razilaženja uzima mišljenje koje odgovara njegovoj duši. Ne! Nego moramo kontaktirati Allahovu knjigu i Sunnet Njegovog Poslanika, i to je pravo mjerilo u određivanju onoga šta je ispravno, a šta ne!
Allah, subhanehu we te'ala, je jasno objasnio kakav je propis onoga koji ovakvo mjerilo ne želi da prihvati, pa kaže: „A ako se u nečemu ne slažete, obratite se Allahu i Poslaniku, ako vjerujete u Allah i u onaj svijet!“
Dakle, u ajetu je naredio da se složimo sa presudom Kur'ana i Sunneta, jer je to mjerilo onih koji vjeruju u Allaha i u onaj svijet, a mjerilo ostalih skupina je da izabiru šta žele!
Na nekim mjestima u Kur'anu Allah je negirao iman onima koji ne prihvataju ovo mjerilo, kao što je u riječima Uzvišenog: „ Zar ne vidiš one koji tvrde da vjeruju u ono što se objavljuje tebi i u ono što je objavljeno prije tebe pa ipak žele da im tagut sudi, a naređeno im je da ne vjeruju u njega.“ (En-Nisa, 60.)
U drugom ajetu kaže: „Kad budu pozvani Allahu i Poslaniku Njegovu da im On presudi, neki od njih odjednom leđa okreću; a ako je istina na njihovoj strani, dolaze mu poslušno.“ (En-Nur, 48-49.)Dakle, kada ova kategorija ljudi nađe neki šerijatski propis koji im odgovara, onda ga uzmu, a ako ne, onda ga ostave i kažu: U ovoj mes'eli postoji razilaženje! A druge osude da su strogi u vjeri i da ljudima vjeru otežavaju…Mi ne poričemo razilaženje, niti mišljenja uleme odbacujemo! Mi poričemo nemarnost prema načelima po kojima se donosi presuda, a to je vraćanje na Allahovu Knjigu i Sunnet Poslanika! Što se tiče mjerila po ljudskim strastima i željama, to nije dozvoljeno. I ne samo to, ovaj Šerijat je došao da ljude izvede iz poroka njihovih duša u Allahov vjerozakon!
Uzvišeni kaže: „ A tebi smo poslije odredili da u vjeri ideš pravcem određenim, zato ga slijedi i ne povodi se za strastima onih koji ne znaju, jer ti oni nikako ne mogu biti dovoljni pored Allaha“ (El-Džasija, 18-19.)
I kaže: „I sudi im prema onome što Allah objavljuje i ne povodi se za prohtjevima njihovim“ (El-Maideh, 49.) Znači, ono što Allah objavljuje to je jedno, a duše ljudi i njihovi prohtjevi su drugo! Ti si ,dragi brate, zadužen da slijediš ono što ti je Allah, azze we dželle, objavio, a ono što tvoja duša želi, to odbaci i ne okreći se više tome!
Lanac kome nema kraja…
Postoji velika opasnost od ovakvoga pristupa razilaženjima među islamskom ulemom. Prihvatanje razilaženja je nekima kao izlaz iz okova šerijata. Zato kada ti nešto kažeš, oni odgovaraju da u tome postoji razilaženje. Tako možemo naći i veoma slaba razilaženja, pa i mišljenja koja su davno prevaziđena. Kada bi sada navodili tako nešto, sigurno biste se začudili. Postoje mišljenja koja su vrlo slaba, odavno prevaziđena, mišljenja koja se suprotstavljaju temeljima ove vjere i zdravom razumu, mišljenja koja nemaju svoje čvrste argumente. Neka od njih se dovode u vezu sa ulemom koja se od takvih mišljenja ograđuje! Kada bi se svakome dozvolilo da uzima ono što njemu odgovara, onda ovaj šerijat ne bi imao svoje granice. Svako bi radio ono što njegova duša voli!
Slijeđenje olakšica
Također, u oblike govora o Allahu bez znanja, svakako spada i slijeđenje olakšica. Pod olakšicama ne mislim na šerijatske olakšice, poput dozvoljenosti iftara musafiru ili bolesniku, skraćivanje namaza i slično tome… Allah, subhanehu we te'ala, voli da čovjek prakticira ove olakšice, kao što se bilježi u vjerodostojnom hadisu da je Poslanik rekao: „ Zaista Allah voli da se prakticiraju Njegove olakšice, baš kao što voli da se čine Njegove naredbe.“ Uzvišeni Allah je rekao:„Allah želidavamolakša, anedapoteškoćeimate!“ (El-Beqareh, 185.)
U ovoj vjeri postoje olakšice koje poznaju samo oni alimi koji su dobro upućeni u islamske nauke. Ove olakšice se ne smiju uzimati od bilo kojeg čovjeka, nego samo od onoga koji dobro zna gdje, i na koje mjesto se može primijeniti olakšica- gdje treba biti strog, a gdje treba ljudima olakšati! Alim je taj koji posmatra stvari i razlikuje ih, i on zna gdje treba učiniti određeni korak, a sve na osnovu temelja i šerijatskih načela,a ne iz glave!
Postoji i druga vrsta olakšica, a to su olakšice koje je dala ulema. U svakom se mezhebu mogu naći olakšice! Tako je u nekom mezhebu određena stvar halal, a u drugom haram. Pod halalom u prvom mezhebu se podrazumijeva olakšica, međutim, u tom istom mezhebu se može naći neka druga mes'ela koja govori da je nešto haram, a što je u drugom mezhebu halal. Tako možemo naći ljude koji iz svakog mezheba uzimaju ono što je olakšica. Iz svakog mezheba uzimaju ono što je halal, a ostavljaju ono što je haram.
Ovo je mnogo opasno, jer se na ovaj način slijede mišljenja bez ikakvih temelja, samo zbog toga što su olakšice koje nisu neugodne za prakticiranje, a odgovaraju ljudskoj duši. Posebno odgovaraju lijenčinama koji ne vole da rade, niti vole da njihov sav život bude potčinjen Allahovim propisima, i propisima Njegovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi we selleme. Situacija je takva da je došlo do toga da se neki od ovih ljudi, čak, usuđuju da u knjigama sakupljaju sve olakšice od uleme na način: taj i taj alim je olakšao u ovome, taj i taj u ovome i tako redom. Sabiru olakšice u knjigama, a onda te iste knjige dijele običnom svijetu koji je i onako nemaran prema propisima!
Imam Bejheqi spominje jednu priču! Naime, kaže Ismail el-Kadii: „Ušao sam kod El-Mu'tedida, a on je jedan od abasijskih vladara, pa mi je dao neku knjigu da je pogledam. U njoj su bile sakupljene olakšice u kojima su alimi pogriješili, i dokazi sa kojima su se ti alimi poslužili prilikom davanja tih olakšica. Rekao sam:» Pisac ove knjige je zindiq, bezvjernik!» Halifa je upitao:» Zbog čega?» Rekao sam:»Ovi hadisi nisu ispravno upotrijebljeni, zato, ko dadne fetwu o muta braku, taj nije dao fetwu da je dozvoljena pjesma, ili nešto što opija. Nema alima koji ne griješi! A onaj koji bude sabirao greške uleme, a zatim bude po njima radio, njegova vjera će nestati.» Zatim je halifa naredio da se ta knjiga spali!“
Da nam je vatra ovog halife da spali sve, u ovom vremenu, namnožene knjige slične ovoj! Kamo sreće da imamo zdravo razmišljanje kojim možemo shvatiti i pojmiti opasnost od čitanja ovakvih knjiga! Kada bismo samo to imali, onda bismo,uz Allahovu pomoć, imali samo ispravna mišljenja!
Mnogi islamski učenjaci su upozoravali od slijeđenja olakšica. Navest ćemo neke! Rekao je Sulejman Et-Tejmi: „ Kada bi uzimao olakšice od svakog alima, ti bi okupio sve zlo!“
Rekao je Ibn Abdul Berr, prilikom zabranjivanja slijeđenja olakšica uleme: „ Ja ne znam da su se oko ove zabrane razišli učenjaci!“
Također su to rekli i imam Ibn Hazm, i El-Badži, i Ibn Es-Salah…, i ostali učenjaci. Čak su prenijeli i idžma’ (koncenzus) islamskih učenjaka, da nije dozvoljeno muslimanima da prate i slijede olakšice koje su dali pojedini učenjaci, pa da se onda desi da jedan kaže: ovo je dozvoljeno; da drugi kaže: ovo je preporučljivo; a da treći kaže: ovo još nije steklo granicu harama, nego, najviše što bi se moglo reći da je to pokuđeno, i slično….
Učenjaci su rekli da je slijeđenje olakšica na ovaj način haram po jednoglasnom mišljenju islamske uleme…
Imam El-Ewzai’, imam Šama, je rekao: „ Ko bude uzimao olakšice učenjaka, taj je izašao iz islama!“ Dakle, rekao je da je takav izišao iz islama, iako taj u osnovi slijedi mišljenja pojedinih učenjaka! To je zbog toga što su ove stvari oprečne i nepriznate od pravih i ispravnih stavova. Nemoguće je da se sve nađu kod jednog učenjaka, nego ih takvi skupljaju od svih učenjaka, uzimajući šta im odgovara. Tako se može naći veliki alim, čije je znanje kao more duboko i veliko, međutim, ima kod sebe jednu grešku u koju je nesvjesno upao. Kada bi ti od njega uzeo tu grešku, taj pogrešan stav, od drugog pogrešan stav, od trećeg… sakupio bi greške učenjaka i počeo bi govoriti: ovo je ovako, jer taj i taj alim tako kaže… Kakav je to onda islam? Čiji je to islam?
Također, imam El-Evza'i je rekao: „ Mi se klonimo od pet mišljenja koje Iračani zastupaju, i klonimo se od pet mišljenja učenjaka Mekke…“ Zatim je spomenuo ta mišljenja koja ne prihvata od njih… Imam Ahmed, Allah mu se smilovao, je rekao: „ Kada bi čovjek radio po mišljenju Kufljanja u pogledu nebiza (jedne vrste vina), i po mišljenju Medinlija u pogledu slušanja pjesama, i po mišljenju Mekkelija u pogledu mu'ta braka, bio bi fasiq (tj. veliki griješnik)!“ Znači, kada bi čovjek od hanefija slijedio mišljenje da je nebiz dozvoljen, a nebiz je tekućina nastala od hurmi koje se kisele u vodi, pa to bude jedna vrsta opojnog pića, i kada bi slijedio mišljenje jednog dijela Medinlija koji olakšavaju i dozvoljavaju slušanje pjesama, i mišljenje Mekkelija koji smatraju da je brak na određeno vrijeme, mu'ta brak, dozvoljen… Dakle, kada bi samo ova tri mišljenja slijedio, bio bi fasiq! On je fasiq iako nije ništa od sebe izmislio, nego samo slijedi mišljenja nekih učenjaka…
Što se tiče imama El-Evzaije, vidjeli smo da je on još oštriji po ovom pitanju, pa kaže da takva osoba postaje nevjernik, iako slijedi mišljenja uleme…
Rekao je imam Ibn Hazm, Allah mu se smilovao: „ Postoje ljudi koji nisu dostigli ni najnježniji dio ove vjere, koji su slabe bogobojaznosti, a koji traže u govoru učenjaka samo ono što se podudara sa njihovim prohtjevima. Oni slijede sve olakšice koje dolaze od učenjaka, a ne traže ono što im je naređeno jasnim tekstom od Uzvišenog Allaha, ili od Njegovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi we selleme.“
Šta proističe iz slijeđenja olakšica?
Od opasnih efekata koji neminovno dolaze nakon slijeđenja olakšica i rada po njima su dva najopasnija:
– Narušavanje i ignorisanje vjere, jer na ovaj način vjera kod ljudi postaje nešto manje vrijedno, nešto što nema svojih principa i svojih načela.
– Odstupanje od šerijatskih dokaza, dakle, dokaza iz Kur'ana i iz Sunneta. Mi smo zaduženi da se hvatamo za dokaze Kur'ana i Sunneta, a ne za govor ljudi. Ovu stvar mora da prihvati svaki musliman, jer je Uzvišeni Allah rekao: „ItakoMiGospodaratvoga, oninećebitivjernicidokzasudijuusporovimameđusobnimtebeneprihvate, idaondazbogpresudetvojeudušamasvojimnimalotegobeneosjete, idoksesasvimnepokore.“ (En-Nisa, 65.)
I na kraju ćemo donijeti zaključak, da ova vjera nije njiva koju može orati svako ko to hoće! U njoj ne može svako govoriti o čemu hoće! Allah Uzvišeni nas je uputio da, prilikom pojave nekih pitanja, pitamo ehluz-zikr (tj. učenjake) koji dobro poznaju Kur'an i Sunnet, koji čuvaju ovu vjeru od iskrivljavanja! Ja molim Uzvišenog Allaha da ovaj ummet opskrbi učenjacima, mudžtehidima koji će ponosno nositi zastavu ove vjere!
Preveo: Smail L. Handžić
