Ko poznaje sebe ne šteti mu šta drugi pričaju o njemu

125

Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Prenosi se da je Malik ibn Dinar rekao: ”O nosioci Kur'ana, šta je Kur'an uspio zasijati u vašim srcima? Ta, Kur'an je proljeće za vjernike, kao što je rodna kiša proljeće za mrtvu zemlju. Kiša se spušta sa neba na zemlju i padne na neplodno tlo, pa iz nje izraste prekrasno rastinje. Ne smeta mu prljavština tog mjesta da proklija, izraste i ozeleni i da plijeni pažnju svojom ljepotom. Pa šta ste vi uradili sa Ku'ranom, sa proljećem vjerničkih srca i koliko radite po njemu u svome životu?!”[1]

Govorio je: ”Od kako sam dobro upoznao ljude, svejedno mi je da li me hvalili ili kudili. Upitali su: ”A zašto?” Odgovorio je: ”Zato što i jedni i drugi pretjeruju u hvaljenju i kuđenju.”[2]

”U onoj mjeri u kojoj tuguješ za dunjalukom, toliko iz tvog srca nestaje brige za Ahiretom, i obrnuto, u onoj mjeri u kojoj se brineš za Ahiret, toliko iz tvog srca nestaje brige za dunjalukom.”[3]

”Nema veće kazne od tvrdog srca.”[4]

Prenosi Džafer ibn Sulejman da je jedanput namjesnik Basre prošao u svom raskošnom odijelu oholo i nadmeno pored Malika ibn Dinara, pa je Malik rekao: ”Kako je samo ovo prezren hod!” Onda je namjesnikova pratnja krenula prema Maliku da ga kazne zbog takvog ponašanja, a namjesnik im je rekao: ”Pusti te ga!” Zatim je upitao Malika: ”Zar ti mene ne poznaješ?” Malik je odgovorio: ”A ko te od ljudi poznaje bolje od mene? Na početku si bio bezvrijedna tekućina, na kraju ćeš biti smrdljivi leš,  a od rođenja do smrti u trbuhu nosiš nečistoću.” Namjesnik se postidio, oborio glavu i otišao.”[5]

Neki čovjek je, želeći uvrijediti Malika ibn Dinara, dozivao ga: ”O licemjeru!” Malik mu je odgovorio: ”Od kad ti znaš moje ime? Vjeruj mi da niko osim tebe ne zna moje ime.”[6]

Ušao je lopov u kuću Malika ibn Dinara i nije našao ništa vrijedno što bi mogao ukrasti. Kad je krenuo da izađe, Malik ga je zovnuo i rekao mu: ”Nisi našao ništa od dunjalučkog bogatstva, pa da li bi uzeo nešto od ahiretskog bogatstva?” ”Da”, odgovorio je. Malik mu je rekao: ”Abdesti i klanjaj dva rekata namaza.” Lopov je poslušao, a onda su sačekali sabah-namaz i zajedno otišli u džamiju. Malikovi poznanici pitali su za ”gosta” koji je bio sa njm, a on je odgovorio: ”Došao je da ukrade, pa smo mi njega ”ukrali” (tj. spasili ga griješenja).”[7]

Spominjući strahote Sudnjega dana, rekao je: ”Volio bih kada bi mi Allah na Sudnjem danu dozvolio, kada stanem pred Njega, da učinim sedždu i da tako saznam da je Allah sa mnom zadovoljan, pa makar mi nakon toga rekao: ”O Malik, postani zemlja!”[8]

Govoreći o suštini dunjaluka i Ahireta, kazao je: ”Allah je učinio dunjaluk kućom nestanka, a ne kućom ostanka. Zato uzmite od kuće nestanka za kuću ostanka i istjerajte dunjaluk iz vaših srca, prije nego odete sa njega. Ne činite grijehe i ne otkrivajte svoje sramote pred Onim kome ništa skriveno nije, jer na dunjaluku živite, ali ste za Ahiret stvoreni. Znajte da je dunjaluk poput otrova, jede ga onaj ko ne zna da je otrov, a odbaci ga onaj ko zna. Ili, dunjaluk je poput zmije čiji je dodir nježan, a u njenoj utrobi je smrtonosni otrov  kojeg se razumni pribojavaju, a djeca pružaju svoje ruke prema zmiji da je uzmu.”[9]

Govorio je: ”Ko poznaje sebe ne šteti mu šta drugi o njemu pričaju.”[10]

”Kada osjetiš tvrdoću srca, slabost tijela i smanjenje nafake, znaj da si od onih koji pričaju ono što ih se ne tiče.”[11]

[1] Sifetu safve, III/193-194.

[2] Sifetu safve, III/195.

[3] Ibid., str. 196.

[4] Ibid., str. 202.

[5] Ibid., str. 195.

[6] Ibid.

[7] Sijer el-e'alam en-nubela’, V/363.

[8] Sifetu safve, III/200.

[9] Ibid.

[10] ‘Ikdul-ferid, II/325.

[11] Semirul-mu'minin, str. 18.